U nesretno vrijeme, u kojem su mnoge naučne i kulturne institucije u nadležnosti kantona a ne države, zadaća svih bosanskih i bošnjačkih politika, i onih koje su u poziciji i onih koje nisu, mora biti pozicioniranje kulture izvan politike, ako ne i iznad, kako bi bilo sačuvano i odnjegovano ono što vrijedi čuvati i njegovati
 – Ako osiromašimo kulturu, šta ćemo onda (uopće) braniti?</p>
<p>A kultura nisu samo pozorišne predstave i izložbe slika, ona je i jezik, tradicija, religija, običaji, graditeljstvo, književnost, muzika, ili, jednostavnije kazano, cjelokupno duhovno i materijalno naslijeđe svake društvene zajednice.</p>
<p>Nekada se olahko prihvatalo mišljenje da su neki narodi kulturniji od drugih, odnosno da im je kultura bogatija ili vrednija nego što su druge, ali su savremena arheološka, etnološka pa i lingvistička istraživanja u velikoj mjeri uz ovakvu tezu stavile znak pitanja. Danas bi se prije moglo kazati da se nacionalne kulturne vrednote ne mjere po tome koliko su originalne, autentične i raznolike, nego po tome koliko su institucionalno organizirane i utemeljene.</p>
<p>Kada je riječ o bošnjačkom kulturnom naslijeđu i o bosanskohercegovačkim kulturnim vrijednostima uopće, mogu se pričati dvije dugačke, istinite, a međusobno oprečne priče. Jedna govori o izuzetnom nacionalnom bogatstvu, dugoj, snažnoj i prepoznatljivoj tradiciji, izrazitim vrijednostima koje su nastajale kao rezultat burne prošlosti, susreta Istoka i Zapada, o narodnom duhovnom blagu, autentičnoj umjetnosti, posebnoj i jedinstvenoj. Ta priča obuhvata nekoliko hiljada godina kulturne prošlosti Bosne i Bošnjaka, od neolitske kulture, preko predslavenske civilizacije, srednjovjekovnih kamenih spomenika i pisama na pergameni, pismenosti na nekoliko jezika i pisama u osmanskom dobu, remek-djela istočnjačke i zapadnjačke arhitekture iz 16. i 17, odnosno s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pa sve do najsuptilnijih muzičkih, književnih, dramskih i filmskih ostvarenja modernijeg vremena. Njeni su akteri i Baton Dezidijatski i Hadži Lojo, i ban Kulin i Uskufija, i Safvet-beg Bašagić i Nedžad Ibrišimović, i neimar Hajrudin i Josip Vancaš, i Mersad Berber i Ibrahim Ljubović, i Ademir Kenović i Abdulah Sidran, i svi oni čije je stvaralaštvo nadahnuto Bosnom.</p>
<p>A drugu priču mogli bismo početi rečenicom nedavno preminulog bošnjačkog historičara Ibrahima Pašića, da su “Bošnjaci jedan od najstarijih evropskih naroda koji o svojoj historiji (o sebi) najmanje zna”. Zbog teškog položaja u kojem su se nalazili u posljednjih više od stotinu godina, Bošnjaci nisu uspjeli izgraditi odgovarajući institucionalan odnos prema vlastitim vrijednostima. U 20. stoljeću, eri u kojoj je većina naroda i društvenih zajednica utemeljila i razvila nacionalne kulturne institucije, identitet Bosne i Bošnjaka bio je prigušen (da ne upotrijebimo teže i grublje riječi koje bi možda i preciznije opisale tadašnji odnos Beograda i Zagreba prema Bosni i njenom narodu) u dvjema Jugoslavijama. Dok su se Matica hrvatska, Matica srpska, SANU, HAZU i druge institucije kulture susjednih naroda razvijale i jačale, Bošnjaci su, iako su prirodno trebali biti u centru zbivanja, u svakom pogledu, pa tako i kulturološkom, ostajali na periferiji.</p>
<p>A danas, kad osjećaju da je došlo vrijeme da na regionalnoj i svjetskoj kulturnoj pozornici konačno dobiju mjesto koje im stoljećima pripada, kada su u znatnoj mjeri oživjeli kolektivnu svijest o vlastitoj kulturološkoj posebnosti, Bosna i Bošnjaci nisu u mogućnosti sistemski utemeljiti vlastite kulturne institucije. U zemlji u kojoj žive s druga dva naroda, koji svoje matice nalaze i prepoznaju izvan granica Bosne i Hercegovine, do danas nisu uspjeli uspostaviti institucije kulture na državnoj razini, i teško da će u doglednoj budućnosti u tome uspjeti. Primjer koji, nažalost, hrani pesimizam gorko je iskustvo od prije nekoliko godina, kada su, zbog svjesne i planirane opstrukcije srpske politike oličene u tadašnjem ministru civilnih poslova Sredoju Noviću, državne institucije kulture, od Zemaljskog muzeja do Nacionalne biblioteke, bile pred fizičkim nestankom. Stvar je privremeno spašena djelovanjem ministra Adila Osmanovića, te nekih institucija Federacije BiH, kantona i općina, ali pravo i dugoročno rješenje još nije pronađeno.</p>
<p>U nesretno vrijeme, u kojem su mnoge naučne i kulturne institucije u nadležnosti kantona a ne države, valja tražiti alternativne modele institucionalizacije bošnjačke kulture i nacionalnih vrijednosti. Rješenje bi se moglo tražiti u sistemskom povezivanju lokalnih resursa i kapaciteta i istovremeno u jačanju nedržavnih, a vrlo značajnih institucija nacionalne kulture poput “Preporoda”, koji ima tradiciju dužu od jednog stoljeća. Jedino se tako mogu, barem dijelom, nadoknaditi izgubljene decenije koje su susjedni narodi iskoristili za vlastitu afirmaciju. A zadaća svih bosanskih i bošnjačkih politika, i onih koje su u poziciji i onih koje nisu, mora biti pozicioniranje kulture izvan politike, ako ne i iznad, kako bi bilo sačuvano i odnjegovano ono što vrijedi čuvati i njegovati.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Malenog Sandra geler veličine zrna riže pogodio je u srce
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.