Važno je da se identificiraju nestali, da se dostojno ukopaju i imaju svoj mezar. Ako ne budem imala mezar sinov, reći će da nisam ni imala sina. Živim za dan da pronađem svoje dijete, pa neka odmah i ja umrem, kaže Hajra Ćatić

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Od genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici prošle su gotovo 23 godine. Hiljade bošnjačkih muškaraca i dječaka sistematski je ubijeno i zatrpano u masovne grobnice tokom jula 1995. godine. Protjerano je hiljade žena, djece i starih, dok je veliki broj žena silovan. Ujedinjene nacije smatraju ovo najgorim zločinom počinjenim u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Nakon rata je počeo proces pronalaska nestalih osoba. Otkopavane su grobnice, počela je identifikacija, a proces pronalaska nestalih osoba nije ni blizu kraja. Preživjele žrtve genocida traže svoje nestale. Žive s nadom da će pronaći kosti svojih najmilijih i dostojno im obaviti dženazu. U nadi i čekanju mnoge majke umiru. Umrle su stotine majki iz Podrinja a da nisu dočekale da pronađu svoje ubijene sinove i muževe.

Prije nekoliko dana umrla je Barbara Hren, majka jedinog katolika koji je sahranjen među 6.575 bijelih nišana u Memorijalnom centru “Potočari”. Barbara je bila majka Rudolfa i Ivana. Aleksandar Hren sa suprugom Barbarom i tromjesečnim sinom Rudolfom došao je iz Beočina 1960. godine u Srebrenicu u potrazi za poslom. Srebrenički rudnik tražio je radnike. Za porodicu Hren to je bila dobra prilika. Aleksandar, porijeklom Slovenac, bio je majstor zlatnih ruku, a Barbara, po djedu Rumunka, bila je laborantica u rudniku. Brzo su u Srebrenici stekli prijatelje, dobili i drugog sina Ivu, udomaćili se.

Barbarin suprug umro je mlad, a ona je sama “podizala” sinove. Rudolf ili Rudi, kako su ga u Srebrenici zvali, bio je vrijedan i tih mladić. Bio je i dobar fudbaler. Zaposlio se u fabrici akumulatora, upoznao mladu profesoricu Hatidžu i oženio se. Barbara, sinovi, snaha i unuka Dijana živjeli su u sreći. No, onda je došao rat. Braća Hren ostala su u Srebrenici kako bi branili svoj grad.

Kobnog 13. oktobra 1992. godine poginula su 22 pripadnika Armije RBiH s komandantom Akifom Ustićem. Među njima je bio i Ivan Hren. Ivan je sahranjen sa svojim saborcima. Kada je poginuo, Ivan nije imao ni 20 godina.

Nakon što su u julu 1995. godine Srebrenicu zauzele snage Republike Srpske, Barbara je sa snahom Hatidžom, unukom Dijanom i drugim ženama protjerana za Tuzlu. Rudi je s drugovima krenuo šumom. Nije došao. Nakon petnaest godina čekanja, 2010. godine Rudolf je sahranjen u Memorijalnom centru “Potočari”, nakon što je njegovo tijelo ekshumirano u jednoj od masovnih grobnica na području Kamenice.

Barbara je posljednje godine i dane provela živeći s uspomenama. Sahranjena je u Srebrenici na katoličkoj parceli pored stadiona FK “Guber”. Stadiona na kojem je njen sin Rudolf Igrao fudbal.

Barbara je za života dočekala da pronađe sina i dostojno ga sahrani. Mnoge su majke umrle čekajući da se otkriju i otkopaju masovne grobnice, te da ih pozovu na identifikaciju njihovih najmilijih. Hasiba Huremović nije dočekala da pronađu njeno dvoje maloljetne djece. Umrla je 29. oktobra 2016. godine u 63. godini.

Noseći ram s izblijedjelim fotografijama svoje četvero ubijene djece i muža, Hasiba je svakog 11. u mjesecu prisustvovala mirnom protestu u Tuzli, kojim članice Udruženja “Žene Srebrenice” podsjećaju na užase srebreničkog genocida. U Tuzlu je došla nakon pada Srebrenice. Ubijeno joj je četvero djece, tri sina i kćerka. Dvoje maloljetne djece nikad nije pronašla. Godinama kasnije, tiho je i bolno živjela u Tuzli u nadi da će pronaći svoju djecu.

Svakog jedanaestog u mjesecu, bez obzira na vrijeme, bolest, bila je uvijek prva na čelu kolone u Tuzli. Bila je jedan od simbola srebreničke ustrajnosti i borbe za pravdu.

Hajra Ćatić, predsjednica Udruženja “Žene Srebrenice”, kaže da skoro 23 godine traga za posmrtnim ostacima sina Nine. Nino Ćatić bio je srebrenički novinar i pjesnik. U večernjim satima 10. jula 1995. godine Nino Ćatić uputio je svoj posljednji izvještaj iz Srebrenice, u kojem je poručio: “Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. (…) Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Yasushi Akashi, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno.”

“Od 1995. godine do danas prošle su gotovo 23 godine. Još nisu pronađeni svi nestali i ubijeni. Znate kolika je sedmica, pa mjesec, pa godina. Zamislite kolike su 23 godine. Sve očekujem da ću ovog 11. jula ukopati svog sina. Ne gubim nadu, ali sam razočarana. Razočarana sam činjenicom da je laboratorija za identifikaciju premještena u Hag. Ovdje se čekalo po nekoliko mjeseci na identifikaciju. Koliko će sad taj proces trajati? Mi 26. februara imamo sastanak na kojem ćemo upozoriti na te probleme. Ogorčena sam tim postupcima jer je dozvoljeno da se laboratorija preseli u Hag. To će otežati proces identifikacije i uvjerena sam da se mnogi nestali neće identificirati”, ogorčena je Hajra.

Uprkos svemu, ona ne odustaje od potrage za sinom: “Išla sam u Bokčin Potok, gdje je Nino posljednji put viđen tokom prelaska u julu 1995. godine. Tada smo pronašli jednu lobanju. Tu lobanju sam ja uzela na vlastitu odgovornost i predala u Institut za nestale osobe BiH. Zbog toga sam imala mnogo neprijatnosti, jer je trebalo da neko izađe na teren pa da istražuje. Lobanja je bila pored samog potoka. Da je malo jača voda naišla, odnijela bi je. Zato sam je i uzela. Ispostavilo se da ta lobanja nije od mog Nine, ali je identificirana osoba. Važno je da se identificiraju nestali, da se dostojno ukopaju i imaju svoj mezar. Ako ne budem imala mezar sinov, reći će da nisam ni imala sina. Živim za dan da pronađem svoje dijete, pa neka odmah i ja umrem.” Hajra Ćatić podsjeća da je njen Nino bio vrijedan mladić koji je pisao pjesme. U toku rata sa svojim društvom izdavao je i novine koje su nosile naziv Srebrenički glas.

“Nino je u julu 1995. godine upozorio svijet na dešavanja u Srebrenici, da je Srebrenica tih dana bila klaonica. Žene, majke, preživjele žrtve genocida svakog 11. jula u Tuzli upozoravaju domaću i svjetsku javnost da mi nismo pronašli svoje najmilije. Dok je i jedna žena živa, taj mirni protest će se održavati. Nama se pridružuju i članovi drugih udruženja, među njima i ‘Žene u crnom’. Živim za taj dan da pronađem tijelo mog Nine, pa makar to bio i jedan prst. Mjesto za mezar ostalo je pored njegovog oca u Memorijalnom centru ‘Potočari’. Nadam se da ću dočekati taj dan kad će Nino biti ukopan”, kaže Hajra, poručivši da, nažalost, mnoge majke neće dočekati da njihova djeca budu pronađena i identificirana.