“Nismo mnogo vremena potrošili spremajući ga zato što je bio poprilično spreman jer je hifz naučio još kao malo dijete. Kada sam mu predložio da zajedno ponovimo hifz i da ga pripremimo za komisiju, povjerio mi se da je odmah nakon toga razgovarao sa svojom majkom, koja je ostala u Maroku, i da mu je rekla da je usnila san u kojem je on obukao odjeću imama, onako kako se oblače u Maroku. U to je došao njegov otac koji je već ranije preselio na ahiret i dao joj Mushaf, kazavši joj da taj Mushaf da Abdelaliju”, kaže hafiz Hašim ef. Zahirović, imam Centralne džamije u Hadžićima

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Ovo je vrijeme u kojem gotovo svaka priča o migrantima završava na isti način, u kojem se, kada se spomenu ovi nesretnici, u našim glavama javljaju slike stradavanja, bijede, nevolje, očaja… Iz pozicije Evrope, Zapada, pa možda i čitavog svijeta, oni su neželjeni gosti, nigdje dobrodošli, od svakog proganjani, svuda usmjeravani, a nikud nisu prispjeli. Za njih se rijetko kad veže nešto lijepo. Kada se o njima piše, a piskaralo se dosta proteklih godina, priče su haman bez izuzetka sumorne, turobne. To su ljudi – finansijski teret za svaku državu, vladu, narod, naciju, pa ih zbog toga ispod oka gleda i staro i mlado. A tek sada, dok COVID-19 hara već odavno od svakog saosjećanja opustošenim zemljama svijeta, migranti su nabrzinu zaboravljena pripovijest ne tako davno ispričana.

Jedan od onih migranata s neumornim osmijehom od jula prošle godine redovno dolazi na svaki vakat u Centralnu džamiju u Hadžićima. Ime mu je Assab Abdelali, dolazi iz Casablance, grada opjevanog u brojnim pjesmama, nekadašnjeg trgovačkog središta po kojem nosi ime i kultni film s glavnim ulogama Humphrey Bogarta i Ingrid Bergman. Hafiz Hašim ef. Zahirović, imam Centralne džamije u Hadžićima, priča nam da je, kada se prošle godine vratio s hadža, upoznao ovog mladića za kojeg su svi, pa čak i oni stari tersovi kojih ima u svim džamijama u Bosni i Hercegovini, govorili da ima divan glas te da prelijepo uči Kur'an.

“Prvo sam im rekao: hajde da probamo da vidimo kako uči, jer znate kako je, mnogi od migranata nam kažu da lijepo uče, ali kad počnu, to baš i nije tako kao što kažu. Tako da smo nakon jednog takvog iskustva sve ostale koji bi došli i rekli da lijepo uče prvo provjerili, pa ih tek onda pustili da mujezine. I tako je Assab proučio prvi ezan, svima nam se svidjelo jer zaista ima prekrasan glas. Onda je on upratio malo kako mi mujezinimo i šta redom učimo na kojem vaktu. Nije mnogo prošlo, svega nekoliko dana, on je to sve naučio i zaista počeo primjenjivati”, kaže hafiz Zahirović.

Assab Abdelali dobijao je svaki dan priliku pokazati sve svoje vještine pa je često mujezinio i bio redovan na svakom vaktu. Istovremeno, stari mujezin ove džamije polahko se spremao za penziju, te mu je svakog dana davao sve više prostora. “Abdelali bi sve češće mujezinio i davao ezan. Malo-pomalo, došli smo do toga da se zna da on mujezini kad god Abdelali dođe. Naš stari mujezin Hazim-efendija bi rekao: ‘On ljepše uči od mene, milina ga slušati. Ja ću učiti samo kad njega nema.’ Za ovih šest mjeseci, koliko je s nama, Assab je svega tri puta bio odsutan, možda po dva namaza. Stalno je tu, a kad nije bio, nikad nije otišao a da mi se prethodno nije javio. Vrlo je odgojen, odgovoran, zaista je to danas rijetkost”, tvrdi hafiz Hašim Zahirović, te dodaje da, koliko je on tu imam, džamija nije imala tako redovnog i odgovornog mujezina.

ISPIT NA KOJEM TE NIKO NIŠTA NE PITA A SVE MORAŠ ZNATI

Marokanac Assab Abdelali pokušao je dva puta preći granicu s Hrvatskom kod Velike Kladuše, ali, na sreću džemata u Hadžićima, to mu nije pošlo za rukom. U Francuskoj ima sestru koja bi mu sredila papire za boravak, vjerovatno i neki posao. Također, u Francuskoj su džemati u kojima bi Assab s tako lijepim glasom i znanjem mogao daleko dogurati. Međutim, još mu nije provrela nafaka u francuskim vrelima. S druge strane, bosanski izvori dunjalučke nafake kao da su mu od početka bili naklonjeni.

“Prije tri-četiri mjeseca samo mi dođe. Assab mi je već ranije govorio da je hafiz Kur'ana, ali sve ono mislim, dosta ljudi kažu za sebe da su hafizi, ali to znači da je nekada u životu svaku stranicu naučio napamet, ali ih ne zna sve i ne zna ih poredati. Imao sam prije takvih slučajeva. Ali mislim se, čovjek je tu, zašto ne bismo probali da malo obnovimo to njegovo znanje hifza. Upitao sam ga jedan dan da uči da ga preslušam, pa ako bude dobar da ga prijavim za komisiju. On je odmah pristao, pa smo se istog časa bacili na posao. Vrlo brzo sam vidio da je njegovo znanje hifza Kur'ana na zaista visokom nivou. On mi je tu negdje i rekao da sam prvi čovjek koji ga je ispitao kompletan Kur'an, od početka do kraja. Oni u Maroku imaju načine provjeravanja znanja hafiza, zadaju mu stranicu da prouči iz jednog dijela Kur'ana, a onda iz drugog, i tako redom, ali ovakvu vrstu provjere kakva je kod nas, da se čitav Kur'an prouči bez ikakvog ispitivanja, to dolje u arapskom svijetu, koliko je meni poznato, nije tako. Ja volim da kažem da je ispitivanje hifza ispit na kojem te niko ništa ne pita a sve moraš znati. I to ako možeš za 15 dana proučiti, odnosno da učiš po dva džuza dnevno”, objašnjava Zahirović.

Prije desetak dana, kada je polagao, s komisijom za polaganje hifza u Sarajevu dogovoreno je da Assab uči po tri džuza dnevno, ali kada je sjeo pred komisiju, nije ustao dok nije proučio pola Kur'ana. Muhafiz Zahirović naglašava da nije proučio odmah cijeli Kur'an samo zato što komisija tehnički nije mogla izvesti da ga za jedan dan ispitaju. Assabu je u prosjeku trebalo 15 minuta za jedan džuz. Također, zanimljivo je da je prvo kao dijete naučio cijeli Kur'an po veršu, a sada, dva i kusur desetljeća poslije, polagao je po hafsu. Riječ je o istom kiraetu, načinu učenja Kur'ana, ali o dvjema različitim varijantama. Hafiz Zahirović kaže da je praksa pokazala da to zna biti prilično teško.

“Nismo mnogo vremena potrošili spremajući ga zato što je bio poprilično spreman, jer je hifz naučio još kao malo dijete. Zajedno s ocem je učio i to je dobro čuvao i stalno ponavljao. Kada je krenuo na put, rekao mi je da to vrijeme, godinu, nikako nije ponavljao. Kada sam mu predložio da zajedno ponovimo hifz i da ga pripremimo za komisiju, povjerio mi se da je odmah nakon toga razgovarao sa svojom majkom, koja je ostala u Maroku, i da mu je rekla da je usnila san u kojem je on obukao odjeću imama, onako kako se oblače u Maroku. U to je došao njegov otac koji je već ranije preselio na ahiret i dao joj Mushaf, kazavši joj da taj Mushaf da Abdelaliju. Kada mu je majka opisala Mushaf koji joj je njegov babo u snu dao, on joj rekao da je to isti iz kojeg ga ja ispitujem. Također, iz istog jednog takvog Assab je prvi put učio kada je počeo učiti hifz. I taj san nam je bio išaret da se damo na ovaj hajr-posao”, ističe Zahirović.

NAPUŠTANJE DOMOVINE

Assab priznaje da mu je bilo malo teško kada je izišao na ispit i počeo polagati hifz, da je imao blagu tremu i to zato što mu je ovo bio prvi put da izlazi na ovakav ispit. “Bilo je i kod nas ispitivanja i takmičenja, ali nikada prije nisam čitav Kur'an polagao. Kada sam krenuo, vidio sam da mogu cijeli Kur'an proučiti za jedan dan, uz Božiju pomoć, ali komisija to nije mogla izvesti tako da smo ovaj ispit podijelili na dva dijela, dva dana”, kaže Assab, te dodaje da je, pored učenja Kur'ana napamet, u svojoj domovini pred brojnim učiteljima učio i različite mekame, melodične interpretacije Kur'ana. Naglašava da je naučio učiti u svih osam mekama i ezan i Kur'an, u sabi, nehavendu, adžemu, bejatiju, siki, hidžazu, restu i kurdu.

Abdelali kaže da je Casablancu napustio zato što tu nije bilo više nikakve perspektive za mlade ljude. Tvrdi kako su u cijelom Maroku vrlo loši uvjeti za život, nema posla, skoro je pa nemoguće osnovati porodicu, a godine prolaze. “Prije mehra koji se daje ženi, a koji je izuzetno visok, moram osigurati stan, plaće su vrlo niske, a troškovi života ogromni. Osim samog mehra i stana, koji mora biti potpuno opremljen i namješten, u protivnom nijedna djevojka se neće za vas udati, za samu ženidbu mi treba pet hiljada eura. Takvi su standardi uspostavljeni i više niko to ne može promijeniti. Tog novca nemam, nemoguće je da ga imam, a godine prolaze, život prolazi.”

Assab je već pomalo počeo učiti bosanski jezik, samouvjereno ističe da mu nije nimalo težak. “Krenuo sam iz Maroka i imam cilj, želio bih da dođem u priliku da započnem bolji život kako bih mogao finansijski pomoći svojoj porodici u Maroku. Nije mi važno ni mjesto ni država u kojoj to mogu ostvariti. Bosna je do sada najbolja zemlja u kojoj sam bio. Draža mi je od svih ostalih evropskih zemalja zato što baš tu ima mnogo dobrih i finih ljudi, muslimana. Također, nigdje u Evropi ne mogu čuti ezan, a cijela se Bosna razliježe kada je vakat da se klanja”, ističe Assab Abdelali, iako još nije sasvim siguran gdje će graditi svoju bolju budućnost i dom u kojem će podizati porodicu.

Sada u džamiji u Hadžićima, zbog vanrednih okolnosti i naredbi izdatih zbog pandemije virusa korona, klanjaju samo hafiz Zahirović i hafiz Abdelali. Zahirović je naprijed u mihrabu, a Abdelali dva metra iza njega. Stoje u jednom pravcu, jednoj liniji. Abdelali kaže da je tek sada u Bosni shvatio šta znači biti hafiz Kur'ana. “I do sada sam bio hafiz i zaista sam ga znao i stalno sam ponavljao, ali sada nakon svih priprema i ovog ispita, osjetio sam pravo zadovoljstvo što sam prošao kroz sve to. Čudno je to da toliko dugo živim u svojoj rodnoj zemlji, u Maroku, zatim prođem tolike zemlje i baš tu u Bosni, za koju sam prije nekad samo usput čuo, položim hifz. U svemu tome najveću zaslugu ima moj muhafiz Hašim ef. Zahirović, kojem sam beskrajno zahvalan. Allah, dž. š., nas je dvojicu spojio i dao da se upoznamo. Mislim da se to, kao i sve ostalo, desilo s razlogom, samo moramo malo pričekati da vidimo s kojim.”

Uoči rastanka zamolili smo Abdelalija da nas počasti ezanom i jednim ašeretom. I zaista, ni oni najtvrđi i najokorjeliji tersovi što ih, čini mi se, samo bosanska zemlja može podići ne mogu naći zamjerku ovom neovozemaljskom, prelijepom glasu. Ako bi čovjek bio dovoljno maštovit i dovoljno dobro naćulio uši srca, glas bi slavuja koji pjeva s jedne od grana džennetskog drveća podsjećao upravo na Abdelalijev.