Našli smo brzo prijevoz do Galipolja, mjesta na kojem su se britanske ekspedicione trupe iskrcale 1915. godine s namjerom da zauzmu Istanbul i probiju morski put ka Rusiji, kojoj je trebala vojna pomoć. Čim smo nogom kročili na tlo, osjetila se zlokobna atmosfera. Pola miliona ljudi stradalo je u borbi za tih nekoliko kvadratnih kilometara. Na sve strane štrcale su ljudske kosti, zelenile su se bakarne čahure
, koja jednostavno nije mogla promašiti takvu avanturu. Trebao sam u okviru fotoserijala o bojnim poljima svijeta fotografirati tri lokacije u Turskoj: Istanbul, Galipolje i Troju. Nisam imao ni para, ni vremena, a ni sreće da obiđem i mnoga druga poprišta velikih bitaka koje su odlučile izgled svijeta. Žarko sam želio otići na mjesto Bitke kod Isa, gdje je Aleksandar Makedonski potukao Perzijance, ali to naprosto nije bilo moguće učiniti taj put.</p>
<p>Držao sam u ruci bosanski pasoš krcat vizama mukotrpno sakupljanim za svaku destinaciju izvan Bosne. I gle čuda, prvi put prošao sam pasošku kontrolu bez ikakvih birokratskih prepreka, a mojoj Amerikanki trebala je viza koju je morala kupiti na aerodromu. Konačno malo obrnuta situacija za promjenu.</p>
<p>Bus nas je odvukao do grada koji se razlio ispred naših očiju. Lokacija na kojoj leži Istanbul naprosto je nevjerovatna. Posmatrao sam kroz prozor Aziju s druge strane, sve je bilo magično. Izbacilo nas je negdje, dokotrljali smo se do stana na Taksimu, koji smo od prijateljice dobili na upotrebu. Svaka ulica i svaki dio grada bili su fascinantni, oboje smo pali na nos. Kako to da ovdje nismo došli prije?</p>
<p>Sutradan smo se popeli na Galata toranj, s kojeg sam snimio grad i time završio s poslom u Istanbulu. Lokaciju za fotografiranje bilo je zaista teško izabrati, toliko je toga interesantnog a vezanog za opsadu ovog grada i za njegovo konačno osvajanje 1453. godine. A onda smo se zavalili u sjedišta na brodu za moreuz Dardanele, za grad Çanakkale, koji se, kao i Istanbul, nalazi i u Aziji i u Evropi.</p>
<p>Našli smo brzo prijevoz do Galipolja, mjesta na kojem su se britanske ekspedicione trupe iskrcale 1915. godine s namjerom da zauzmu Istanbul i probiju morski put ka Rusiji, kojoj je trebala vojna pomoć. Čim smo kročili na tlo, osjetila se zlokobna atmosfera. Pola miliona ljudi stradalo je u borbi za tih nekoliko kvadratnih kilometara. Na sve strane štrcale su ljudske kosti, zelenile su se bakarne čahure. Strašno! Vodič nam je objašnjavao na lošem engleskom šta se dešavalo, pokazivao nam gdje je ko i kako nagrabusio. Posmatrao sam s vrha brda prelijepu plažu na kojoj je prvog dana iskrcavanja zaplatilo 4.000 ljudi. Podigao sam fotoaparat i škljocnuo. Prelijep pejzaž natopljen krvlju u besmislenom imperijalističkom ratu.</p>
<p>Trkom idemo nazad u Çanakkale. Isplatili smo šofera i vozimo se trajektom s gomilom Australaca vidno potresenih viđenim. I dalje iz daleka posmatraju mjesto prve velike australske vojne tragedije, stradanja vojnika koji su potegnuli hiljade kilometara da bi izginuli za neku tuđu zemlju bez ikakvog konkretnog razloga.</p>
<p>Našli smo bus za Troju i ukrcali se. Bio sam klinac kada mi je stari u ruke ugurao knjigu grčke mitologije u kojoj je, naravno, <em>Ilijada</em> imala lavovski dio. Odjednom su mi počele ispred očiju dolaziti slike koje sam u svojoj glavi stvarao o svim tim likovima i događajima, herojima i bitkama, intrigama i prevarama, strašnim ažbahama protiv kojih su se borili razni junaci. I dok sam sve to u oblacima preslagao, stigli smo navrh tog čuvenog nestalog grada. Nasmijah se u sebi, prisjetih se izvjesnog (danas već rahmetli) Meksikanca Roberta Salinasa Pricea i njegovih objašnjavanja kako se Troja, zapravo, nalazi u Gabeli i ložione naših likova koji su pohrlili prodavati suvenire s trojanskim konjem na putu prema Čapljini.</p>
<p>Stao sam na vrh ruševina i posmatrao more u daljini. Moglo se glat zamisliti iskrcavanje Grka na plaže i bjesomučne bitke koje su uslijedile. Možda sam baš stajao na mjestu s kojeg je stari kralj Prijam u suzama posmatrao kako Ahil kroz prašinu vuče zakačenim za kočije tijelo njegovog sina Hektora, kojeg je ovaj ubio u ravnopravnom duelu. Mogao sam osjetiti i plamen kako guta kuće, ljude kako bježe od sigurne smrti, pljačke i totalno rasulo u gradu koji je konačno popustio pod opsadom. Sageo sam se i uzeo komadić cigle koja je nekada bila dio nekog zida, nespretno našvrljao nešto na njemu i stavio ga u džep. Opet sam podigao fotoaparat i škljocnuo: Zalazak sunca u ruševinama Troje.</p>
<p>Uvečer smo već sjedili u nekom restoranu u Istanbulu, gledali jedno u drugo u totalnoj ekstazi svega viđenog i doživljenog. Patlidžan je bio najbolji na svijetu, davili smo se svime što smo naručili. Morali smo, ipak, rano na spavanje, sutradan je čekao “Aeroflot” za Moskvu, čekale su nas nove bojišnice: opsada Lenjingrada, bitka pod Moskvom i nezaobilazni Kursk. Vela havle!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
CRV SUMNJESljedeći članak
Eto te k'o pravi hodža
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo