Wiltz je gradić u Luksemburgu u kojem je ove godine u tri odjeljenja prvačića upisano dovoljno bošnjačke djece da sami mogu formirati jedan razred. Bošnjaci su ovdje istaknuti i u privrednom, političkom i sportskom životu

Piše: Almir MEHONIĆ

Historija organiziranja bošnjačke emigracije seže u daleku 1906. godinu. U vrijeme nastanka političkih partija u Bosni i Hercegovini paralelno se u inostranstvu formiraju i prve organizacije Bošnjaka. Prva bošnjačka politička organizacija, Muslimanska narodna organizacija s Alibegom Firdusom na čelu, nastala je 1906. godine. Iste te godine ostalo je zabilježeno da se bošnjačka emigracija u Sjedinjenim Američkim Državama, u državi Illinois, organizira kroz zvanično registrirano udruženje “Džemijetul-hajrije”. Danas se originalna dokumenta ove organizacije nalaze u muzeju u Chicagu. Prema pisanim podacima, prvi Bošnjak koji je odselio u Ameriku bio je Nazif Busuladžić iz Sarajeva. On se 1903. godine ukrcao u brod u Hamburgu. Samo tri godine nakon toga, nastaje prva organizacija Bošnjaka u egzilu.

Danas, kada bošnjačka emigracija slavi 111 godina od svog zvaničnog organiziranja, Bošnjaci su jedan od najraseljenijih naroda. U mnogim evropskim zemljama teško je danas naći ijedan grad osrednje veličine a da u njemu ne živi neka porodica porijeklom iz Bosne i Hercegovine ili Sandžaka.

U jednoj državi, ipak, bošnjačka emigracija procentualno je više prisutna nego u većini drugih. Riječ je o Luksemburgu, jednoj od najmanjih evropskih država, rangiranoj po veličini kao 167. država svijeta, s površinom od samo 2.586 km².

Ova država Beneluxa, koja je po uređenju parlamentarna monarhija na čelu s velikim vojvodom Henrijem, zanimljiva je i po etničkom sastavu stanovništva. Prema službenim statističkim podacima, Luksemburg je 1. januara 2017. godine imao 590.667 stanovnika, od kojih su čak 47,7% bili stranci. Ovaj procent znatno je veći ako se uzme u obzir činjenica da se svi oni koji uzmu luksemburško državljanstvo statistički obrađuju kao Luksemburžani.

Bošnjačka emigracija u Luksemburgu predstavlja najbrojniju populaciju iz tzv. trećih zemalja, odnosno među stanovništvom čije porijeklo nije iz država Evropske unije. Bošnjaci u Luksemburgu pretežno vuku porijeklo iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka, i to poglavito iz crnogorskog dijela Sandžaka, tačnije Bihora, mada u ovoj zemlji ima Bošnjaka i iz srbijanskog dijela Sandžaka, s Kosova i iz Makedonije.

Prema nekim podacima, u Luksemburgu živi približno 15.000 muslimana. To je jedina država u Evropi, izuzmemo li Balkan, u kojoj su Bošnjaci dominantna većina među muslimanima. Prema nekim procjenama, luksemburških Bošnjaka ima i do 12.000. Bošnjaci čine više od 2% od ukupnog stanovništva Luksemburga, što je ekvivalent procentu Bošnjaka u Srbiji.

Bošnjaci su pretežno koncentrirani na jugu i sjeveru države, a od desetak islamskih centara u Luksemburgu, osim dva, svi su bošnjački.

Jedan od luksemburških gradova u kojem postoji znatna bošnjačka kolonija jeste Wiltz, gradić na sjeveru ove države. Ko se zadesi za Bajram u ovom gradu, može svjedočiti jednoj svečarskoj atmosferi među ovdašnjim Bošnjacima, posjećivanju, bajramlucima i svemu onome što imamo u Bosni i Sandžaku. Ili, pak, ako se zadesite na utakmici lokalnog fudbalskog kluba, prema imenima igrača, ali i navijanju, mogli biste zaključiti da se nalazite u nekom mjestu usred Bosne.

U Wiltzu Bošnjaci imaju restorane, prodavnice s robom s Balkana, a osim u dva bošnjačka islamska centra, uzeli su učešća i u javnom, privrednom, kulturnom i sportskom životu ovog grada. Na skoro svim listama političkih partija na ovogodišnjim lokalnim izborima u Wiltzu nalaze se i Bošnjaci, a na listi vladajuće Demokratske partije aktuelnog luksemburškog premijera Bettela, među trinaest kandidata, čak je troje Bošnjaka.

Wiltz je bratska općina sa Zavidovićima, odakle u ovaj luksemburški grad dolazi veliki broj Bošnjaka. Svake godine 11. jula općina Wiltz preko svojih elektronskih panela raspoređenih po cijelom gradu podsjeća sve svoje stanovnike na genocid u Srebrenici.

U Wiltzu će se ove godine upisati tri odjeljenja prvog razreda. U svakom od njih trećinu čine bošnjačka djeca, što, zapravo, znači da su od tri odjeljenja jedno popunili Bošnjaci. Sve češće Bošnjake možemo susresti i kao radnike u općinama, vrtićima, školama, ministarstvima, bankama…

Navedeno predstavlja svojevrsnu novinu u emigrantskom životu Bošnjaka, a Luksemburg se time svrstava među države u kojima je bošnjačka emigracija dosegla najviši stupanj organizacije i integracije. Ipak, riječ je o sredini nedovoljno prepoznatoj u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, naročito u njihovim državnim i nacionalnim institucijama.