U Sarajevu je milicija reagirala brzo i zabranila sva javna okupljanja. Studenti su također brzo reagirali zborom podrške na Filozofskom fakultetu. Dan kasnije, održan je miting kome je prisustvovalo 2.000 studenata. Kasnije je miting prerastao u spontane demonstracije i šetnju gradom. Policija je reagirala u dva navrata. Prvo pred zgradom Oslobođenja, kada su studenti posjedali na zemlju, a nešto kasnije u centru grada, kada su demonstracije i razbijene. Zabilježena je pucnjava, te je više studenata uhapšeno i ozlijeđeno
PRIREDIO: Damir Hadžić
Prvih dana juna 1968. godine i jugoslavenski studenti izašli su na ulice. Nisu htjeli rušiti nego reformirati postojeći sistem. Htjeli su više od obećanog socijalizma. Demonstrirali su protiv crvene buržoazije, protiv partijske birokratije i njenih povlastica. Demonstracije u Beogradu, koje su trajale od 2. do 9. juna, najprije su ugušene silom, da bi potom Titovim političkim kalkulacijama bile dovedene do definitivnog kraja. Simpatije koje je Tito pokazivao prema studentima bile su suprotne metodama koje je upotrebljavao. Mnogi su studenti kasnije uhapšeni, a neki su i osuđeni. Pojedini su, pak, dobili privlačne ponude i zapošljavani su na visoke dužnosti u Vladi.
Sedmodnevne demonstracije imale su velike posljedice za tu multietničku državu. Rukovodstvo Komunističke partije tada je povuklo uzde i okončalo smjer njene političke liberalizacije. Bio je to početak kraja Jugoslavije. Zahtjevi za većom decentralizacijom postajali su sve glasniji. Naglo okončanje protesta iz 1968. godine, svrgavanje kontroverznog Aleksandra Rankovića dvije godine ranije otvorilo je vrata za nove struje, za “Hrvatsko proljeće”, demonstracije u novembru 1968. godine na Kosovu za veću autonomiju. Radikalizacija koja je uslijedila bila je samo posljedica.
MAJSKA DOGAĐANJA
Sve je, zapravo, počelo u jesen 1967. godine, kada je 10.000 studenata iz Nanterrea (prigradski produžetak Sorbonne) demonstriralo zbog prenapučenosti i nedostatka bibliotečkih usluga. Krajem marta 1968, nakon uhićenja četverice studenata zbog bacanja cigli kroz prozor pariških ureda “American Expressa” u sklopu protesta protiv rata u Vijetnamu, dvjestotinjak studenata predvođenih Danielom Cohn-Benditom osvajaju fakultetsku zgradu u kojoj je održana diskusija.
Sin njemačkog Jevreja koji je pobjegao pred Hitlerom Cohn-Bendit, poznat pod nadimkom Crveni Deni, tvrdio je da poslodavci i biznismeni nemaju dovoljno poštovanja prema svojim radnicima i da je fakultetska naobrazba koncipirana poput tvornice kojoj je namjena stvoriti tehničku snagu za industrijalizirano društvo. Tokom opsade su predavanja bila prekinuta, a policija je okružila fakultet unutar kojeg su studenti okupljeni u dvorištu raspravljali o nužnim promjenama u sistemu školovanja. Agitacija u Nanterreu postala je gotovo stalno obilježje života u školi s gomilom studenata koji su bojkotirali ispite i insistirali na reformi školstva. Sljedeći dan započela je okupacija Sorbonne.
U SAD-u su se dešavale slične promjene na fakultetima, u Zapadnoj Njemačkoj diže se glas studenata nakon pokušaja ubistva Rudija Dutschkea, vođe ljevičarsko orijentiranih studenata. Nastavljaju se i pobune u Francovoj Španiji, u Rimu je normalan studentski život paraliziran, a incidenti su učestali i u Poljskoj i u Brazilu. Najžešća previranja događaju se u Francuskoj, gdje školski sistem nije mijenjan od Napoleonovog otvaranja Sorbonne 1808. Većina se predavanja sastojala u tome da profesori čitaju naglas stare i uvijek iste lekcije u velikim, nezagrijanim dvoranama. U maju 1968. studenti su počeli paliti i prevrtati automobile u Latinskoj četvrti i bacati kamenje na policiju kao reakcija na intervenciju snaga sigurnosti CRS na Sorbonni. CRS je odgovorio pendrecima i suzavcem.
Ono što je počelo kao studentski protest protiv ograničenja fakultetskog sistema ubrzo je preraslo u nacionalnu krizu i poziv da se svrgne De Gaulle. Sindikalne vođe rekle su radnicima da bi oni mogli primijeniti slične metode u tvornicama ako su se studenti uspjeli suprotstaviti represivnim hijerarhijskim strukturama na fakultetima, te su izrazili solidarnost. 13. maja četiri miliona sindikalaca stupa u štrajk. Radnici su okupirali tvornice i urede, a za tri dana su štrajk i okupacije postali generalni, u čemu je sudjelovalo šest miliona ljudi.
Dana 16. maja krenuli su studenti, radnici i glumci ka Odeon Theatre pjevajući Internacionalu i mašući crnim anarhističkim zastavama. Cijelo pozorište postalo je 24 sata dnevno pozornica prepuna debata i konfrontacija u kojima svako može slobodno sudjelovati.
Predsjednik De Gaulle objavio je državni referendum, a beskonačne rasprave o slobodi i stanje straha iskoristio je kao snažan argument u predizbornoj kampanji za raspisane prijevremene izbore, tako da, kada je obećao povećanje plaća, sindikati su prestali biti solidarni sa studentima i mnogi radnici su se vratili na svoje poslove. Već 11. juna novine su počele pisati o normalizaciji. Banke i trgovine su otvarane, telefoni su proradili, vozovi su počeli voziti. Vijesti o štrajku radnika zamijenjene su medijskim šokom povodom ubistva Roberta Kennedyja 5. juna. Unatoč tome, studenti su i dalje bili huškački raspoloženi.
Naoružani policajci pregazili su okupiranu poštu u Rouenu. 7. juna policija je započela napad na čeličanu “Flins”. Borba je trajala četiri dana, a poginuo je jedan radnik dok su stotine ozlijeđene. Tri dana kasnije, policija je pucala na “Renaultove” radnike: dvojica su poginula, a jedanaest ih je teško ranjeno. Kao odgovor na to, obnovile su se borbe na 73 barikade u Latinskoj četvrti, što je dovelo do zatvaranja Sorbonne i preko 1.000 ozlijeđenih. 12. juna su zabranjene sve demonstracije, radikalne su grupe stavljene izvan zakona, a njihovi članovi pohapšeni. Izloženi napadima sa svih strana, s eskalirajućim nasiljem države, rastućom reakcijom i izdajom od strane komunista i sindikata, generalni štrajk i okupacije su propale, a država se, mada poljuljana, održala. Kako se izborna kampanja približavala svom vrhuncu, De Gaulle je tvrdio da će, ako izgubi, Francusku pregaziti Moskva. Za sve socijalne probleme okrivio je ljevičare, a studentski pokret iskoristio je kao žrtvenog jarca. Francuzi, kojima je srce na lijevoj strani, no novčanik na desnoj, ponovno su ga na izborima krajem juna izabrali ogromnom većinom.
NEMIRI U JUGOSLAVIJI
Za razliku od zapada Evrope, zahtjevi jugoslavenskih studenata zvučali su drugačije, vrlo slično programu vlasti. Revolt zbog raslojavanja društva i pojave tzv. socijalističke buržoazije doveo ih je u sukob s državom. Deklarativno, socijalistička Jugoslavija bila je u biti hibrid socijalizma, državnog kapitalizma i zapadnjačkog kulta potrošačkog društva. Zbog toga je studentska pobuna jugoslavenskih studenata u osnovi identična onima širom svijeta. U svim se slučajevima radilo o pobuni jedne generacije protiv neiskrenog življenja, protiv nejednakosti i iskorištavanja, protiv dosade kasnih šezdesetih.
Kriza socijalističkog društva zasnovanog na tezi o neprestanom rastu, s jedne, i konstantna propaganda o savršenosti tog društva, s druge strane, prirodno su rezultirali razočaranjem među studentima koji su vrlo jasno uviđali jaz između teorije i prakse. Strogo kontrolirana situacija i godine jake represije od strane režima ograničile su moć i doseg njihove pobune, ali ona je ipak vrlo bitna jer praktički predstavlja prvo javno kritiziranje samoupravnog socijalizma kako ga je vidjela partija. Studenti su gotovo nesvjesno zatražili od države da dokaže svoj legitimitet i stavili se u sukob s njom, prozivajući funkcionere na odgovornost. To se posebno odnosi na traženje odgovornosti osobe odgovorne za milicijsku intervenciju protiv studenata, jer u to se vrijeme vlast jednostavno nikada nije prozivala. To je ujedno i najrevolucionarnija tekovina te 1968. godine, demistifikacija “socijalističke” vladavine.
Demonstracije u Jugoslaviji prvo su izbile u beogradskom “Studentskom gradu”, u noći između 2. i 3. juna 1968. godine. Na otvorenom prostoru trebala se održati kulturno-umjetnička priredba “Karavan prijateljstva”, namijenjena brigadistima radničke akcije. Po običaju, ulaz na takve priredbe bio je slobodan i za studente i građane. Međutim, zbog najavljene kiše, priredba je prebačena u obližnju salu Radničkog univerziteta, koja je imala ograničen broj mjesta. Zbog toga su organizatori odlučili zabraniti ulaz studentima, o čemu oni nisu bili obaviješteni. Neposredno pred početak priredbe, grupa studenata pokušava ući u salu i izbija tuča. Redari su palicama rastjerivali studente, a ovi su odgovorili bacanjem kamenja, razbivši prozore sale. Pozvana je milicija koja nije uspjela uspostaviti red i tuča je potraja oko sat vremena.
Oko 21 sat stiže 40 milicajaca pod šljemovima, te palicama i šmrkovima rastjeruje studente. Ubrzo se studenti sukobljavaju s policijom, a vijest o tome se širi. Sve više i više studenata izlazi iz svojih soba i priključuje se sukobu. Milicija je ograničila studente na prostor “Studentskog grada”, ali, nakon što se proširila netačna vijest o tome da je jedan student poginuo, studenti su potisnuli miliciju i osvojili jedna vatrogasna kola. Sa zaplijenjenim kolima se povlače prema menzi, dok se policija grupira oko Radničkog univerziteta. Do ponoći se ispred menze okupilo oko 3.000 studenata. Na kola se penju govornici i govori se protiv policijskog nasilja, ali i o problemima u društvu. Zbog toga se javlja ideja o formuliranju studentskih zahtjeva i odlasku pred saveznu skupštinu.
Nakon ponoći se studenti u koloni upućuju prema Beogradu. Kod podvožnjaka u Novom Beogradu ih dočekuje kordon milicajaca i veća skupina u rezervi. Studenti šalju delegaciju na pregovore, ali odjekuju pucnji. Nekoliko je ljudi ranjeno. Studenti pale vatrogasna kola i puštaju ih niz nizbrdicu prema policiji. Leti kamenje, policija kreće u napad. Studenti bježe, dok im druga skupina policajaca presijeca put. Masa se razbježala u haosu, dok su mnogi prebijeni i pohapšeni. Tokom noći policija upada u “Studentski grad” i uz pucnjavu rastjeruje preostale zaostale grupice.
U četiri sata ujutro s razglasa u “Studentskom gradu” objavljeno je da je formiran Akcioni odbor demonstracija, koji organizira miting za osam sati tog dana. Plenum Beogradskog univerziteta odlučuje podržati studente. Nakon mitinga, kolona kreće prema Beogradu održati mirne proteste, milicija im blokira put te ih silom rastjeruje uz nove žrtve. Pretučen je i dio profesora koji su bili sa studentima. Ogorčeni su izvještavanjem medija, kritiziraju nezaposlenost i nejednakost, traže slobodno formiranje javnog mišljenja, slobodu izbora i demonstracija. Od 4. juna se na fakultetima održavaju zborovi. Blokada i dalje traje. Mnogi spavaju na fakultetu. Represija se očituje i u zabranjivanju studentskih novina. Štrajk traje sedam dana, studenti šalju delegacije u tvornice, ali se uglavnom ne probijaju do radnika i tu staje doseg pobune. U Beograd stižu delegacije iz drugih gradova. Izolirani u svojim zahtjevima i pod pritiskom, zborovi nestaju jedan za drugim. Štrajk završava i pokret se gasi.
Akcije većih razmjera desile su se još i u Ljubljani, u kojoj je nezadovoljstvo kulminiralo dan ranije nego u Beogradu, zbog povišenja cijene stanarine u studentskom domu. Zbog toga su u noći 2. juna po gradu osvanuli brojni plakati koji su brzo uklonjeni. Na vijesti o nasilju u Beogradu održano je nekoliko studentskih zborova, od kojih je najveći bio onaj u studentskom naselju, kojem je prisustvovalo 3.000 ljudi. Među studentima Ljubljanskog univerziteta zahtjevi formulirani u Beogradu dobili su podršku. U Sarajevu je milicija reagirala brzo i zabranila sva javna okupljanja. Studenti su također brzo reagirali zborom podrške na Filozofskom fakultetu. Dan kasnije, održan je miting kome je prisustvovalo 2.000 studenata. Kasnije je miting prerastao u spontane demonstracije i šetnju gradom. Policija je reagirala u dva navrata. Prvo pred zgradom Oslobođenja, kada su studenti posjedali na zemlju, a nešto kasnije u centru grada, kada su demonstracije i razbijene. Zabilježena je pucnjava, te je više studenata uhapšeno i ozlijeđeno.
Vlast je danima razmišljala kako da okonča proteste. Vrhovni komandant izišao je pred televizijske kamere u nedjelju uvečer 9. juna i rekao “da su studenti u pravu”. Protest je time okončan, uslijedilo je veselje. Vrlo brzo su studenti saznali da je Titin govor bio samo trik. Od promjena nije bilo ništa, vođe protesta uskoro su na svojoj koži osjetile posljedice angažmana. Izbacivani su s fakulteta, oduzimani su pasoši i nisu se mogli nigdje zaposliti.