fbpx

LAZOVIĆ: Alija mi je rekao – “Miro, ne daj Bosne, ti i ja o Bosni isto mislimo”

Uoči izbora 1990. godine Miro Lazović bio je član predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Na prvim višestranačkim izborima biran je u Vijeće građana Skupštine Bosne i Hercegovine, gdje na prijedlog Nijaza Durakovića biva izabran za šefa Kluba SDP-a. Rat ga zatiče u Vogošći, odakle se prebacuje u Sarajevo i aktivno uključuje u politički život grada pod opsadom. Bio je tokom rata predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine i učesnik gotovo svih mirovnih pregovora – od Ženeve preko Washingtona do Daytona. Za specijalno izdanje "Stava" (broj 293, 15. 10. 2020) govorio je o početku višestranačkog života u Bosni i Hercegovini, o mirovnim pregovorima, saradnji s Alijom Izetbegovićem, političkom životu tokom Agresije, o Slobodanu Miloševiću, Franji Tuđmanu… Povodom godišnjice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma objavljujemo dio intervjua koji se odnosi na Lazovićevo učešće u mirovnim pregovorima. 

Razgovarao: Mahir SOKOLIJA

LAZOVIĆ: Bili ste učesnik pregovora u Ženevi, jesmo li mogli proći bolje? Ili lošije? Jesu li rezultati pregovora u kombinaciji s ratnim dešavanjima potvrdili pravilo da je “politika umijeće mogućeg”?

LAZOVIĆ: Mi smo od 1992. do 1995. godine, tokom mirovnih pregovora, prolazili kroz zaista teška vremena. Bili su to teški pregovori jer smo bili suočeni s agresijom, ali i s neprincipijelnom politikom pojedinih važnih zemalja koje su često bile naklonjene Slobodanu Miloševiću ili Franji Tuđmanu. Bosanskohercegovačka delegacija, koju je predvodio Alija Izetbegović, a koji 1992. godine, kada su počeli pregovori, nije imao veliko političko iskustvo, ipak je smogla i sposobnost i snage da se odupre podjelama Bosne i Hercegovine na tri etničke republike i zahtjevima da nestane. U Ženevi je početkom 1993. godine ponuđen Vance-Owenov plan.

Za mene je on tada bio i prihvatljiv jer je su se njime ipak čuvale granice Bosne i Hercegovine, a bila je predviđena kantonalna podjela cijele države bez entiteta. Međutim, taj plan odbila je “paljanska skupština” u maju 1993. godine iako je bio strahovit pritisak na njih da ga prihvate. Taj plan prihvatili su i Milošević i Tuđman. Odbijanju je prethodio manje poznati sastanak u Atini, gdje je Karadžić nakon pritiska međunarodne zajednice i Miloševića prihvatio plan. Stavio je svoj potpis uz klauzulu da će biti važeći ako ga prihvati skupština. Međutim, “paljanska skupština” plan odbija, nakon čega je počeo sukob s HVO-om. Bosanskohercegovačka pregovaračka delegacija našla se u novim problemima, bila je suočena s podjelom koju su na terenu provodili VRS i HVO. Ali i tome smo uspjeli odoljeti planom o zaustavljanju rata između HVO-a i Armije RBiH. Jedan od kreatora tog plana bio je Ivo Komšić. Taj plan bio je ponuđen u razgovorima u Frankfurtu početkom 1994. godine. Pregovori nisu bili uspješni, ali onda se uključuju Amerikanci. Haris Silajdžić iznenada nam javlja da idemo u Washington. Odlazimo on, Komšić i ja s ekspertnim timom koji je predvodio Kasim Trnka. Četrnaestodnevni pregovori rezultirali su donošenjem Vašingtonskog sporazuma.

STAV: Jeste li bili zadovoljni onim što je dogovoreno u Washingtonu?

LAZOVIĆ: Kada je postignut Vašingtonski sporazum, bogata hrvatska dijaspora u Americi organizirala je večeru na koju su bili pozvani članovi naše pregovaračke delegacije. Organizatori i gosti bili su oduševljeni što je sporazum postignut, atmosfera je bila euforična, a od nas se očekivalo da svi nešto kažemo. Kada je na mene došao red, rekao sam da pozdravljam dogovor, da mi je drago što se zaustavlja rat između Armije RBiH i HVO-a, ali da se bojim da smo stavili potpis na stvaranje “Velike Srbije”. Kako sam to rekao, vidio sam tadašnjeg američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini Victora Jackovicha kako je podigao prst kao da time želi potvrditi moje riječi. Nastao je tajac. Charles Redman, koji je bio medijator vašingtonskih pregovora, upitao me je zašto tako mislim. Pitao sam ga zašto se daje ime Federacija Bosna i Hercegovina, šta je s ostatkom moje države koji je okupiran, šta je s Kninskom krajinom, šta je sa Zapadnom Slavonijom, koji su takođe okupirani? Mene ovo navodi, rekao sam tada, na razmišljanje da ovaj potpis može značiti stvaranje “Velike Srbije”. Redman je zatim kazao da cijeni moju ulogu u svemu ovome, da razumije zabrinutost, ali me uvjeravao da je ovo prva faza, a da će u drugoj fazi prostor pod kontrolom Karadžićevih snaga biti uguran u federaciju i da će onda cijela država zvati Federacija Bosne i Hercegovine. To je u tom trenutku djelovalo kao racionalno i prihvatljivo objašnjenje. Međutim, druga faza otišla je drugim putem, čime je američka administracija skliznula u priznavanje Republike srpske kao posebnog entiteta.

STAV: Ima jedan zanimljiv detalj sa pregovora u Ženevi.

LAZOVIĆ: Bilo je to 1993. godine. Na stolu se nalazio Owen-Stoltenbergov plan podjele Bosne i Hercegovine na tri etničke republike. Taj plan razmatrala je Skupština Bosne i Hercegovine u “Holiday Innu” u Sarajevu na sjednici koju sam ja vodio. Mi taj plan nismo bili prihvatili, ali nismo ga ni odbili, ali smo rekli da idemo u Ženevu na pregovore da vidimo šta maksimalno možemo izvući, a u skladu s principima koje smo definirali Platformom Predsjedništva u ljeto 1992. godine.

Bosna i Hercegovina nalazila se politički i vojno pritisnuta i ucijenjena da ide ka podjeli na tri etničke republike. U Ženevu je otišla naša brojna delegacija s Predsjedništvom na čelu. Bili su tu Alija Izetbegović, Franjo Boras, Mile Akmadžić, Fikret Abdić, Tatjana Ljujić-Mijatović, Mirko Pejanović i ja kao predsjednik Skupštine. Na tim se pregovorima, koji su bili dosta oštri, bremeniti raznim pritiscima i ucjenama, ništa nije postiglo. Vraćamo se za Sarajevo, slijećemo u Zagreb. Tu istu noć, u hotelu, Izetbegović nas zove da siđemo u hol jer su iskrsli neki veoma važni momenti koje mi kao članovi delegacije moramo razmotriti. Ispričao je da ga je upravo zvao Owen, da postoje neke nove veoma važne informacije i da od nas traže da se vratimo u Ženevu. Tu se pojavio i Ganić, koji s nama nije bio u Ženevi. Počinje vijećanje o tome hoćemo li se vratiti. Izetbegović nam kaže da on mora u Sarajevo, u kojem u tom trenutku nema nikoga od članova Predsjedništva, a da mi odlučimo hoćemo li natrag u Ženevu. Donosimo odluku da se vratimo: Izetbegović i Ganić odlaze u Sarajevo, a mi u Švicarsku. U palati UN-a u Ženevi sastajemo se s Owenom, koji nas je najprije satima pustio da čekamo. Mi održavamo sjednicu Predsjedništva i utom se pojavljuje Owen stavljajući na stol neki papir. Kako sam sjedio na čelu stola, uzmem taj papir i vidim prvi stav, da je Bosna i Hercegovina sastavljena od tri etničke republike, pogledam dalje i kažem mu: “Gospodine Owen, ako ste nas zvali da zbog ovoga vratimo u Ženevu, niste nas trebali ni zvati.” Taj je papir počeo kružiti stolom, a kad je došao do Mirka, njega je uhvatila panika. Drugi članovi Predsjedništva nastavili su čitati, a Fikret Abdić otišao je u jednu fotelju, imao je naviku da popodne deset-petnaest minuta malo odspava. Vidjevši takvu atmosferu, Owen nam je rekao da se ne ljutimo na njega, da to nije njegov plan, već Miloševićev i Tuđmanov te da nas oni čekaju u nekoj vili između Lozane i Ženeve, da odemo ondje i njima kažemo šta mislimo o prijedlogu. Ja sam odmah odbio da idem. Mirku je na to pozlilo, morali smo mu donijeti šećera i vode da dođe sebi. Čim su čuli da nas očekuju Tuđman i Milošević, ovi iz HDZ-a, Boras i Akmadžić, zanijemili su. Očigledno nisu o svemu ovome imali pojma. Owen za sve to vrijeme stoji i čeka našu odluku. Ja procijenim u tome trenutku da ćemo, ako odemo na razgovor, protiv plana biti Mirko, Tanja i ja. Ali prije nego što ću išta kazati, odem kod Fikreta: “Fićo, ako odemo sad pred Tuđmana i Miloševića, za šta ćeš ti biti?” On je izgovorio, otprilike: “Ja ovaj put moram biti s vama Srbima.” Vratim se za stol i pitam Mirka je li on za ovaj plan, odgovori da nije, pitam Tanju, i ona potvrdi da je protiv plana. Mirko mi kaže da nam fali još jedan, ja mu objasnim da je i Fikret protiv, na šta Fikret samo potvrdi glavom te mi donosimo odluku da krenemo kod Miloševića i Tuđmana.

Potrpamo se u neki kombi i vozimo prema vili. U jednom trenutku, a bio sam među njima najmlađi, počnem se zezati kao da sam dobio neku satisfakciju i snagu, pa se obratim Borasu i Akmadžiću: “Braćo Hrvati, idemo pred očeve nacija da vidimo ko je hrabriji, mi Srbi ili vi Hrvati.” Oni i dalje ništa nisu govorili.

Ulazimo u vilu, odvode nas u veliku salu. Za ovalnim stolom sve spremno, zakačene cedulje gdje ko sjedi. Mene zapadne mjesto kod Miloševića, a do njega Tuđman. Od naših, tu su bili još i rahmetli Amira Kapetanović i, čini mi se, Kasim Trnka.

Kad je Owen otvorio razgovore, mislim da sam se među prvima javio i dosta rezolutno i jasno odbio taj plan obraćajući se Tuđmanu i Miloševiću da dignu ruke od Bosne i Hercegovine: “Vi imate svoje probleme, vi, gospodine Tuđman, imate problem Kninske krajine, a vi, gospodine Miloševiću, imate problem Kosova i možda sutra i Vojvodine. Bosna i Hercegovina suverena je država, ima svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama, pustite nas da sami rješavamo svoje probleme.” Kako sam ja to počeo govoriti, Tuđman se unervozio, ne zna on ko sam ja. Vidim ga da gurka Akmadžića, da mu ovaj govori ko sam, šta sam. U jednom me trenutku prekida i pita koga ja predstavljam. Odgovaram mu da predstavljam 325.000 građana Bosne i Hercegovine koji su glasali za listu SDP-a na kojoj sam ja bio. Nastavljam nešto pričati, a on opet prekida: “Gospodine Lazoviću, vi ovdje ništa ne razumijete. Bosna i Hercegovina multietnička je država koja ne može kao takva opstati. Ovdje su na sceni zakašnjeli historijski procesi stvaranja nacionalnih država kroz koje je Europa prošla u osamnaestom i devetnaestom stoljeću.” Onda ja njega prekinem: “Ovo je kraj 20. vijeka, Bosna i Hercegovina međunarodno je priznata država, a ovo što vi pokušavate iscrtavati granice, to iscrtavate ratom, zločinima, suzama majki, protjerivanjem stanovništva. Takva Bosna i takve granica nikada neće biti stabilne.” Nastavili smo tako, on meni, ja njemu, a Milošević me samo gledao, a kad sam bio spomenuo Kosovo i Vojvodinu, tako me očima prostrijelio da sam imao osjećaj da bi me u čaši vode popio.

Poslije mene javili su se Tanja i Mirko i također odbili plan. Čekalo se hoće li Fikret održati riječ. Milošević se nije javljao. Fikret se javi i ne prihvati plan s racionalnom argumentacijom.

Utom zvoni telefon, satelitska veza iz Sarajeva. Javlja se Owen. Prepoznajem da razgovara s Izetbegovićem i kaže mu da je plan “efikasno odbijen”. Zatim se okrene i mene zovne. S druge strane Alija galami: “Miro, ne daj Bosne, ti i ja o Bosni isto mislimo.” Ja mu kažem da bi bilo dobro da on sutra dođe u Ženevu, da se taj plan definitivno skine s dnevnog reda. “Ne, ne, samo ti ne daj Bosne, ako ste tako uradili, dobro je to i tako će biti.” Tu završavamo razgovor i tu završavamo i s ovim planom. On je tada definitivno bio odbijen.

Pitao sam se poslije često šta bi bilo da smo ga prihvatili.

STAV: Često možemo pročitati da je bilo previše popuštanja u našem pregovaračkom timu, šta su bile donje granice na koje ste kao tim i Vi kao njegov član mogli pristati?

LAZOVIĆ: Donja granica uvijek je bila teritorijalni i politički opstanak Bosne i Hercegovine, da ne može doći do njene podjele. Moram kazati da je Alija Izetbegović tokom pregovora 1995. bio sasvim druga politička ličnost u odnosu na 1992. godinu.

STAV: U kojem smislu?

LAZOVIĆ: U tom smislu da je prevladao neiskustvo koje se ispoljavalo 1992. godine, možda i neko nesnalaženje, jer nije bio tako vaspitan, tako formiran, da se sukobljava i svađa s Miloševićem i Tuđmanom. Izetbegović je 1995. godine bio potpuno druga politička ličnost koja je imala rezolutan stav, koja se naučila i političkoj lukavosti uz pomoć koje će kreirati neke stvari kako bismo dobili ono što smo zacrtali.

STAV: A bolje smo i na terenu stajali, pa je imao više prostora…

LAZOVIĆ: Da, stajali smo bolje na terenu, a i osjetio je da ima podršku Amerikanaca, da Amerika stoji iza multietničke Bosne i Hercegovine.

STAV: Kako se sjećate onog preokreta u Daytonu, kad Milošević na samom kraju pregovora mijenja dotadašnje čvrsto stajalište o podjeli Sarajeva?

LAZOVIĆ: To su bili dani kada su se lomila politička koplja oko Brčkog, bilo je pritisaka i da odustanemo od Goražda, jer je velikosrpska želja bila da potpuno ovladaju Drinom. Poruke koje su tada dolazile iz Goražda bile su dramatične i rezolutne. Borci su poručivali da neće odstupiti taman doživjeli sudbinu Srebrenice, da će ostati čvrsto da brane Goražde, što se pokazalo veoma značajnim za naše pregovaračke pozicije. Tako je razbijen velikosrpski san o potpunom prelasku preko Drine. Sarajevo je takođe bilo sporno, jer je Grbavica bila okupirana. Krajišnik i njegova ekipa bili su pogotovo zainteresirani za Sarajevo. Dejtonski pregovori počeli su upravo s pitanjem Sarajeva. Međutim, zbog čvrstih i rezolutnih stavova SDS-a, Milošević je predložio da se to pitanje ostavi za kraj. Mišljenja sam da je Haris Silajdžić odigrao najvažniju ulogu u vezi sa Sarajevom, poklanjajući veliko vrijeme da kroz dugačke razgovore s Miloševićem dobijemo ono što smo na kraju dobili.

STAV: Zašto je Milošević na to pristao? Vjerovatno nije ukalkulirao da će SDS inicirati masovni odlazak Srba iz dijelova Sarajeva koji su “reintegrirani”. Da su kojim slučajem ostali, što je Milošević sigurno mislio da će se dogoditi, Sarajevo bi imalo umnogome drukčiju nacionalnu strukturu od današnje, a SDS je mogao kontrolirati mnoge društvene, kulturne i političke tokove u glavnom gradu.

LAZOVIĆ: To bi za Srbe kao narod bilo bolje, ali sam uvjeren da Republika srpska ne bi bila ovo što jeste. Ne bi bila okrenuta protiv Sarajeva jer bi ovdje živjeli srpski intelektualci i srpska elita. Ali prevladali su mržnja i nacionalizam, opsjena da se stvara nacionalni homogeni prostor. Bilo je i straha, a taj strah proizvodio se među običnim Srbima, proizvodili su ga srpski političari iz Republike srpske.

 

PROČITAJTE I...

Koriste se podrivačke metode, u specijalnom ratu poznate i kao vađenje sadržaja ispod temelja objekta koji se želi srušiti. Podrivanje se koristi rušenjem konstrukcije države kroz pravni sistem, opstruiranjem zakona i ustavnog poretka države, uspostavljanjem paralelnih paradržavnih, paravojnih, paraodgojnih, paraobrazovnih i parapolitičkih tvorevina. Potonje se u ovom trenutku koriste kao grupe za pritisak na legalne političke snage radi njihovog oslabljivanja. Grupe za pritisak jesu forma specijalnog rata koje se planski kreiraju s očekivanjem da će nastati političke krize i koriste se da bi se umanjila efikasnost legalnih političkih snaga, a u konkretnom slučaju, pod tretmanom grupa za pritisak, koje su godinama stvarane unutar nje same, trenutno se nalazi SDA. U široj slici ovdje, prije svega, govorimo o djelovanju političkih faktora Srba i Hrvata oličenim u pojavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji su glavna poluga u subverzijama specijalnog rata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!