Interesantno je da Mustafić, koji bi da koristi kulturu (i fondove za kulturu) da bi zaustavio “retradicionalizaciju i etnizaciju” društva, tj. sprovodio čisto političke i ideološke agende, kuka i nariče kako kultura postaje “puko sredstvo i instrument političkih i ideoloških agendi”. U suštini, Mustafiću se čini da se može desiti da kulturkampf bude izgubljen jer dolazi do “potvrđivanja nacionalnog, vjerskog i kulturnog” identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka, a budući da je sasvim sarajevocentričan, Mustafić ne zna, ne želi da zna ili se pravi da ne zna da je srpski i hrvatski nacionalni, vjerski i kulturni identitet davno zaokružen i potvrđen, pa ustvari harangira isključivo protiv potvrđivanja partikularnog “čistog” bošnjačkog identiteta, pogotovo na polju kulture
, dok Karahasnovu tvrdnju da je “BiH stvorila kulturu i jedan konkretan način življenja” izvrće na glavu pa tvrdi da je “Bosnu stvorila i održava kultura”. Mustafić pokazuje i vlastito nepoznavanje historije kada tvrdi da “neprekidno od devedesetih godina XX vijeka do danas” u bh. društvu postoji etniziranje društva, mada je isti proces, što se tiče Srba i Hrvata, i počeo i završio još u 19. stoljeću, pa je jedina etnizacija koja smeta Mustafiću, a koju vidi kao “etnogetoizaciju, dezintegraciju i zaostajanje” ustvari poslijeratna bošnjačka nacionalna emancipacija i kulturološka renesansa. Zanimljive su i Mustafićeve zablude, koje i ranije iznosio, da se Sarajevo tokom opsade sačuvalo svoju supstancu ne na prvim linijama nego “kozmopolitskom politikom i internacionalnim relacijama”. Ono što najviše muči Dinu Mustafića jeste što narodi u BiH žele da njeguju vlastite “etničke” kulture umjesto nekakve “zajedničke” koju bi Mustafić da njeguje, a pogotovo mu smetaju subvencije koje se dodjeljuju za takve projekte, umjesto da se usmjeravaju u prave ruke (pretpostavljamo u ruke Mustafića i njegovih istomišljenika) koje bi već znale koju i kakvu (naravno zajedničku) kolektivnu memoriju treba čuvati, a kakvu ne.</p>
<p>Interesantno je da Mustafić, koji bi da koristi kulturu (i fondove za kulturu) da bi zaustavio “retradicionalizaciju i etnizaciju” društva, tj. sprovodio čisto političke i ideološke agende, kuka i nariče kako kultura postaje “puko sredstvo i instrument političkih i ideoloških agendi”. U suštini, Mustafiću se čini da se može desiti da <em>kulturkampf</em> bude izgubljen jer dolazi do “potvrđivanja nacionalnog, vjerskog i kulturnog” identiteta Srba, Hrvata i Bošnjaka, a budući da je sasvim sarajevocentričan, Mustafić ne zna, ne želi da zna ili se pravi da ne zna da je srpski i hrvatski nacionalni, vjerski i kulturni identitet davno zaokružen i potvrđen, pa ustvari harangira isključivo protiv potvrđivanja partikularnog “čistog” bošnjačkog identiteta, pogotovo na polju kulture. Ono za čim Mustafić i njegovi istomišljenici žale nije nekakav “fini bosanski poliperspektivizam” već nemogućnost da, izdašno od države sponzorirani, oblikuju i usmjeravaju jednoobrazne kulturne tokove na prostorima s bošnjačkom većinom, a posebno ih iritira što su njihova mišljenja marginalna i manjinska umjesto mainstream. Odatle takvo nepristojno insistiranje na sveprisutnosti u javnom prostoru. Možda bi ih najbolje bilo ignorirati, no poučeni gorkim iskustvom, bojimo se da nemamo tu privilegiju.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Uvid u polusvijet Elmedina Dine KonakovićaSljedeći članak
Americi je problem visoki stepen turske nezavisnosti
PROČITAJTE I...
SPECIJALNI RAT PROTIV BOŠNJAKA: Aktivno se stvara atmosfera međubošnjačkog sukoba
Koriste se podrivačke metode, u specijalnom ratu poznate i kao vađenje sadržaja ispod temelja objekta koji se želi srušiti. Podrivanje se koristi rušenjem konstrukcije države kroz pravni sistem, opstruiranjem zakona i ustavnog poretka države, uspostavljanjem paralelnih paradržavnih, paravojnih, paraodgojnih, paraobrazovnih i parapolitičkih tvorevina. Potonje se u ovom trenutku koriste kao grupe za pritisak na legalne političke snage radi njihovog oslabljivanja. Grupe za pritisak jesu forma specijalnog rata koje se planski kreiraju s očekivanjem da će nastati političke krize i koriste se da bi se umanjila efikasnost legalnih političkih snaga, a u konkretnom slučaju, pod tretmanom grupa za pritisak, koje su godinama stvarane unutar nje same, trenutno se nalazi SDA. U široj slici ovdje, prije svega, govorimo o djelovanju političkih faktora Srba i Hrvata oličenim u pojavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji su glavna poluga u subverzijama specijalnog rata
IZETBEGOVIĆ ZA STAV: Granica BiH je na Drini i na Savi, i tako će i ostati
Preopasno je raspirivati nacionalizme i ratne emocije. SDA to nikada nije radila. Jasno je da je ovo u šta se upušta Milorad Dodik odavno prevazišlo sebične predizborne kalkulacije. Ovo je mnogo opasnije i traži ozbiljne i svakodnevne odgovore. A ko će ih dati ako ne SDA