Svaki četrnaesti juli u Teočaku obilježava se kao datum kada je u obližnjem selu Lokanj smaknuto 67 Bošnjaka. Dvadeset tri godine nakon masakra, počelo je suđenje nekim od izvršilaca ovog zločina. Nalogodavci i idejni tvorci daleko su od klupa Suda BiH

Pripadnici DB-a i prvaci zvorničkog SDS-a s pripadnicima 73. padobranske brig. iz Niša na godišnjici pada Kula Grada, 28.4.1993.

Srušena džamija, Divič

LJILJAN MITROVIĆ: po tvrdnjama svjedoka naredio izdvajanje zarobljenika i njihovo strijeljanje

GORAN MAKSIMOVIĆ: prvooptuženi za zločin u selu Lokanj

VUKAŠIN DRAŠKOVIĆ: Jedan od onih, kako tvrde svjedoci, koji je strijeljao zatočenike nad jamom Čarkovača

Crkva, Lokanj

Teočak

Zvornik

Kada je sutkinja Joanna Korner u svojoj analizi kritizirala rad Tužiteljstva BiH na predmetima ratnih zločina, iz ove su institucije kazali da je riječ o otvorenom napadu na pravosuđe. Pokušavši minimizirati tačnost navoda njezine analize, iz Tužiteljstva je uličarski poručeno kako je analiza rađena “na plaži u Neumu”. No, kada se detaljnije analizira rad sutkinje Korner, a što je ovih dana potvrdio i ugledni pravnik Edin Šarčević, jasno je da je svaka tvrdnja iz njezine analize tačna i na mjestu. Između ostalog, u analizi sutkinje Korner stoji i sljedeće: “Trebalo bi prestati s praksom podizanja optužnica protiv osumnjičenih u cilju ispunjenja norme. (…) Ne bi trebalo trošiti dragocjeno vrijeme i resurse na nastojanje utvrđivanja identiteta ‘nepoznatih’, nisko rangiranih počinilaca koji su povezani s istragom protiv visokorangiranog osumnjičenog.”

Da se Tužiteljstvo BiH doista rijetko usudi podići optužnice protiv nalogodavaca ratnih zločina, nije nepoznat fakat. Postoji mnoštvo slučajeva ratnih zločina u kojima su optužene i presuđene nisko rangirane osobe, poput stražara ili kuhara. Nalogodavci većinom nisu čak ni istraživani. Da je tako, dokazuje i proces koji traje pred Sudom BiH. Suđenje za ratni zločin koji je osmislila i pomogla srbijanska Državna bezbednost uz izdašnu pomoć lokalnih policijskih i političkih struktura. Slučaj u kojem se sudi izvršiocima. Slučaj koji naredbodavci i kreatori prate izdaleka. Masakr u selu Lokanj, u blizini Zvornika.

Operativna grupa “Drina”

Srbijanski DB imao je ključnu ulogu u uspostavi etnički čistih općina uz Drinu. Zvornik nije bio izuzetak, tu radikalno lokalno rukovodstvo u Beogradu kontaktira i počinje surađivati s Radetom Kostićem, čovjekom od ogromnog povjerenja Jovice Stanišića, Radeta Bogdanovića, konačno, i Slobodana Miloševića. Pripremajući se za rat, Kostić često boravi u Zvorniku, tamo šalje Branka Popovića, koji će u Bosni koristiti ime Marko Pavlović. Branko Popović održava svakodnevne tijesne veze sa Životom Panićem, načelnikom Generalštaba Vojske Jugoslavije, a sastaje se i s Goranom Žugićem, tadašnjim šefom SDB-a. Žugić, rođak Radovana Karadžića, u tim danima predstavlja jednu od najvažnijih osoba za podjelu policije i organizaciju napada na Zvornik.

U grad stižu paravojne jedinice kojima su komandirali izvjesni Niški, pa zatim izvjesni Pivarski. I do danas se sa sigurnošću ne može utvrditi ko su bili komandanti tih jedinica iza kojih je stajao srbijanski DB. Ime komandanta Niškog ostalo je tajna. Prema nekim informacijama, Pivarski je izvjesni Stojan Pivarski iz Zrenjanina koji je poginuo na Majevici 1993. godine. Njihovi nadimci i danas se spominju na suđenjima za ratne zločine koji su u toku pred Sudom BiH.

Jugoslavenska narodna armija formira Operativnu grupu “Drina”, smještenu u Gučevu u Srbiji, a uporedo s tim, srbijanski DB formira svoju grupu u Malom Zvorniku. Formiranjem koordinira Vojo Jekić iz Bijeljine, pripadnik SDB-a. U Zvornik stižu i plaćenici iz Milića. Jedinica je brojala dvije stotine ljudi, a na njenom čelu bila su braća Kojić. U maju 1992. godine u Zvornik stižu i “Knindže” kapetana Dragana Vasiljkovića, koji u Diviču organiziraju obuku, ali i etničko čišćenje. Nakon Diviča, od bošnjačkog stanovništva “čiste” se i ostala zvornička naselja: Drinjača, Kostjerevo, Šetići, Đulići, Klisa, Bijeli Potok…

Općina Zvornik 30. maja donosi odluku o formiranju prihvatnih centara. Za sekretara imenuju Jovu Mijatovića. Odmah po njegovom imenovanju, iz zvorničkih naselja Bijeli Potok, Klisa, Đulići, Sjenokos odvedeno je oko 750 Bošnjaka. Obećano im je da će iz prihvatnog centra biti prebačeni u Kalesiju. Umjesto spasa, dočekali su strijeljanje. Preživjele su samo dvije osobe koje su poslije svjedočile o ovom zločinu. Ali Mijatović, SDS-ov jastreb iz predratne Skupštine RBiH, nikada nije odgovarao za ono što je učinjeno. Preživjeli svjedoče da je naplaćivao izbavljenja Bošnjaka uzimajući od njih silne novce, a onda su ih, neposredno po izlasku iz zgrade Općine, paravojne formacije preuzimale i ubijale na licu mjesta. Jovo Mijatović se, kako se tvrdi, nakon rata od sudskog progona sklonio u Australiju.

Vidovdanski masakr

Uvečer sedmog aprila okončane su pripreme za napad na Zvornik. Na izlazima iz grada barikade, tenkovi i oklopni transporteri. Počinje artiljerijski napad. Tenkovima JNA komandira pukovnik Milan Tačić. Artiljerija tuče iz Karakaja, a jedinice JNA granatiraju Zvornik iz Srbije. Patriotska liga postavlja barikade i pokušava odbraniti grad. Postoje informacije kako su na barikadi na Vidakovoj Njivi tada uhapšeni i zloglasni Milorad Luković Legija, zatim Vojin Vučković Žućo, Dušan Vučković Repić te Milan Pejić i da su potom zamijenjeni za jednog uglednog zvorničkog Bošnjaka.

Žućo i Repić poslije pada Zvornika čine stravične zločine u logorima Ćelopek, Novi Izvor, Standard Alhos itd. Braća su u Zvornik stigla po naredbi KOS-a, četvrtog aprila 1992. godine. Žućo formira jedinicu “Žute ose”. U Dom kulture u Ćelopeku 28. juna 1992. godine, u kojem je bilo zatvoreno više od 150 Bošnjaka Diviča, upada Repić i čini tzv. vidovdanski masakr. Repić je 17. marta 2005. godine uhapšen i, nakon istrage, našao se na optužnici Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu. Suđenje nije dočekao. Nađen je mrtav u ćeliji beogradskog Centralnog zatvora 20. novembra 2005. godine. Zvanično, umro je nakon zatajenja rada srca.

Branioci iz naselja Begsuja i Vidakova Njiva uspijevaju zadržati srpske jedinice kako bi se civili izvukli prema Kula Gradu. Ubrzo u Zvornik stiže dio jedinica 72. padobranske i 63. izviđačke brigade JNA, kojima komandira pukovnik Mićo Stupar. Napadu na Kula Grad priključuju se “Arkanova garda”, specijalne jedinice “Žute ose”, dobrovoljci iz Milića, jedinica SPO Vuka Draškovića, kojom komandira Vaso Mijović, pripadnik “Crvenih beretki”, Teritorijalna odbrana s Markom Pavlovićem i izviđačke jedinice Alekse Sekanića. Branioci se povlače, jednim dijelom prema Kalesiji. Drugi dio odlazi ka Kamenici, Cerskoj i Srebrenici. Nakon pada Kula Grada, veza slobodne teritorije bit će prekinuta sve do okončanja rata. U danima nakon pada, u Zvorniku je ubijeno oko hiljadu Bošnjaka. U etničkom čišćenju aktivno učestvuje jedinica kapetana Crnog, još jednog od onih komandanata paravojnih formacija koji je do danas uspio sakriti svoj identitet.

Popadija s nožem

Nakon preuzimanja Zvornika, DB krvavi trag ostavlja u selu Lokanj, srpskom selu u blizini Zvornika i Teočaka. Većina stanovnika odavno je u inostranstvu, oni koji su ostali u dobrim su odnosima s komšijama Bošnjacima iz Teočaka. No, kako se rat rasplamsava, rastu i tenzije. Lokalni SDS osniva Krizni štab i nemilice dijeli naoružanje svim svojim članovima i simpatizerima. Ključna osoba u podjeli oružja bio je Radivoje Đorđić. Ostali su morali plaćati oružje, o čemu svjedoči Stjepan Mitrović, u to vrijeme predsjednik lokalnog ogranka Srpskog pokreta obnove. “Naši gastarbajteri slali su opremu i plaćali 100 švicarskih franaka mjesečno onima koji su išli na liniju kako bi čuvali selo i njihovu imovinu”, kaže Mitrović.

Obližnji je Teočak već blokiran, nema lijekova, hrane, municije. Oni koji poznaju teren organiziraju marševe ka slobodnoj teritoriji kako bi osigurali namirnice. Za njihove se prolaske brzo saznalo u Zvorniku i Ugljeviku. Ujutro, 13. jula 1992. godine, u Lokanj iz Ugljevika stiže tridesetak policajaca. U selu je već odavno pripadnik DB-a Ljubo Bošković zvani Hejs. Stigao je, navodno, još u februaru iz Borova Sela kako bi obučio ljude i pripremio odbranu sela. Hejs je smješten u kući Gordane Lazarević. Njen muž, lokalni pop, poginuo je u borbi u Skelanima.

“Niko od nas mještana ne zna otkud on tu. Stalno je bio s popadijom. Vidjeli smo da je obučen i da zna s vojskom. Ja sam ga vidio u Loknju i 14. jula”, pričao je godinama kasnije Dragan Tejić, jedan od mještana Loknja. “Došao je da obuči specijalnu jedinicu. To je bilo po zadatku vojne i državne bezbjednosti. Nismo imali povjerenja u njega, bio je vrlo sumnjiv”, sjeća se i Stjepan Mitrović. Tog 14. jula saznat će se i zašto je Hejs poslan u selo. Iz Teočaka i ka njemu već nekoliko puta prolazile su kolone civila i rijetki vojnici. Neki da se spasu od noža, neki da odu po zalihe. Kapetan Hajrudin Mešić, komandant odbrane Teočaka, već odavno smeta. Njegov je želja spojiti se sa slobodnim teritorijama i razbiti blokadu. Stoga je skovan plan pljačke i masakra. “DB zna da u koloni idu i ljudi koji nose novac, plan je da se novac opljačka, da se pobiju ljudi kako više ne bi bilo povratka na staro. DB je sve osmislio preko svojih ljudi koji su već bili na terenu i onih koje je poslala u Lokanj”, tvrdi advokat Duško Tomić. On zna što govori. I sam je, punu deceniju, do sredine osamdesetih radio za DB u Beogradu. 14. jula 1992. godine, po noći, oko 120 ljudi kreće iz Teočaka. U koloni uglavnom muškarci, dvije žene i jedno dijete. U zoru je kolona presječena. Pucnjava traje oko sat vremena, odbrana je bezuspješna jer je u koloni tek lovačko oružje i nekoliko pištolja. Spasiti se uspjelo pedesetak ljudi. Ostalih sedamdeset uhvaćeno je u šumi i odvedeno ka selu.

Nije crkva stadion

U selu zarobljenike razdvajaju u dvije grupe. Jednu grupu odvode na ispitivanje u lokalni Dom kulture. Svjedoci tvrde, policajac Stjepan Simić ih je ispitivao u Domu, a u selo su dolazili i čelnici ugljevičke policije Vinko Lazić i Borko Đurić. Među zarobljene s nožem upada popadija Gordana Lazarević. Traži da sazna ko joj je ubio muža, traži da se zarobljeni pobiju. Strijeljanja su počela kasnije tokom dana. “To i mala djeca znaju. Jedni su ubijeni i bačeni u jamu Čarkovača, a drugi su pobijeni kod crkve”, kazao je Dragan Tejić, bivši pripadnik Lokanjske čete VRS-a.

Stjepan Mitrović svjedoči da je veću grupu zatočenika, četrdesetak osoba, iz sela ka jami, koju su sebi sami morali iskopati, vodio Radivoje Đorđić. On je i učestvovao u njihovom strijeljanju. “Krenuli smo tragom odvedenih. Došli smo do jame. Na ljude su pucali. Puca Đorđić, puca Ljubo Hejs… Puca i Vukašin Drašković. Ljudi stoje, ne znam jesu li vezani. Vidim jedno dijete. Te oči nikada nisam zaboravio. Otrgnuo se i potrčao ka nama. Viče: ‘Čiko, spasi me, pokrstit ću se, ići ću u crkvu.’ Od nas ga je odvukao Drašković, viče da naša crkva nije stadion da svako u nju ulazi. Odveo ga je ka jami. Tu su ga ubili. Svi su pucali”, svjedoči Mitrović i nastavlja: “Druga grupa, koju je policija odvojila i odvela na ispitivanje u komandu u seoskoj čitaonici, pobijena je iznad crkve. Znam ko ih je pobio, Mićo Tomić. On je bio monstrum.”

U međuvremenu, u selo vojnim PUCH-om dolazi izvjesni Stevo, izaslanik iz komande brigade. Nedugo nakon njega, stigao je i autobus. “Stevo razgovara s policajcima, traži da se ljudi puste i prebace u Bijeljinu”, kaže Mitrović. No, zarobljeni Bošnjaci već su pobijeni. Spašene su samo dvije žene, dvoje djece te nekoliko muškarca. Među njima i Sead Mujkanović. Njih autobusom voze ka Zvorniku, gdje će u zatočeništvu ostati nekoliko mjeseci. “Moj je posao ovdje završen”, govori Stevo, sjeda u PUCH i odlazi iz sela.

“On je došao kako bi uzeo pare za koje su znali da se nalaze kod nekog od zarobljenih. Ali je zakasnio, pare su drugi već uzeli”, tvrdi advokat Duško Tomić. Večer nakon akcije srpska televizija emitira izvještaj o uspješnoj akciji VRS, koja je u selu Lokanj eliminirala sedamdeset pripadnika “Zelenih beretki”. Odmah nakon akcije, iz sela nestaje Ljubo Bošković Hejs. Odlazi ka Beogradu i gubi mu se svaki trag. Neki tvrde da je ubijen koju godinu poslije. Drugi, pak, tvrde kako mirno živi u Americi. Ondje gdje je nakon svega otišla i Gordana Lazarević. Mičo Tomić je poginuo. Kući se vraća Radivoje Đorđić. Policijskim poslovima vraća se Vinko Lazić. Tijela ubijenih razmijenjena su nekoliko mjeseci poslije. Barem ona koja su pronađena kod crkve. I u jami Čarkovača.

Bijeg Vinka Lazića

Ugljevik. Lokanj. Hladno petnaesto decembarsko jutro 2014. godine. Pripadnici SIPA‑e upadaju u selo i hapse deset osoba. Uhapšeni su Goran Maksimović, Ljiljan Mitrović, Radivoje Đorđić, Slavko Perić, Mile Vujević, Vukašin Drašković, Gojko Stevanović, Cvjetko Popadić, Rajo Lazarević i Mićo Manojlović. Tri mjeseca poslije, pred Sudom BiH počinje im suđenje. Dvadeset tri godine nakon masakra u Loknju. Optuženi su Goran Maksimović, komandir interventne jedinice SJB Ugljevik, Ljiljan Mitrović, njegov zamjenik, Slavko Perić, komandant Lokanjske čete Zvorničke brigade, a s njim i još nekoliko pripadnika ove čete.

U optužnici stoji: napad je organizirao Vinko Lazić, tadašnji načelnik SJB Ugljevik. Godinama prije hapšenja slovio je za uglednog advokata, bio okružni javni tužilac u Bijeljini. U ratu ministar SAO Majevica i Semberija. Tri dana prije hapšenja otišao je u Beograd. I danas se krije u Srbiji. Radivoje Đorđić, dželat s jame Čarkovača, umro je u julu prošle godine. U maju ove godine umro je Cvjetko Popadić. Izvještaj Gorana Maksimovića, poslan načelniku Dragi Vukoviću, napisan dan nakon zločina, nestao je. Ljubiša Savić Mauzer, koji je nakon rata počeo tragati za nalogodavcima zločina, ubijen je. Nalogodavci nikada nisu dospjeli pred Sud. Ondje se danas sudi samo mogućim izvršiocima. A upravo je ponešto o tome u svojoj analizi napisala sutkinja Joanna Korner.