Valjalo mi je spasiti porodicu, sačuvati vlastitu glavu te zadržati što više komšija i saboraca da se ne povuku s jedinicama tzv. Narodne odbrane. Onima koji su željeli ostati upućivane su razne prijetnje. Meni je poznanik došao reći da bježim jer me planiraju ubiti i kuću mi zapaliti. Valjda im je neko javio da zaustavljam vojnike i odvraćam ih od odlaska. Svojim ukućanima sam rekao da ostanu kod kuće, a ja sam otišao iskopati rov u šumi iznad kuće. Uzeo sam dvije puške i otišao u šumu, gdje sam ostao dok opasnost nije prošla. Samo je supruga znala gdje sam”

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Nismo često u prilici sresti osobe čija životna iskustva imaju karakter filmske priče. Jedna od takvih osoba jeste Šefik Sadiković, ratni vojni invalid, vatrogasac i planinar iz Vrnograča kod Velike Kladuše. Ovaj pedesetčetverogodišnji demobilizirani borac 506. kladuške brigade Armije RBiH s porodicom živi u naselju Mekanovići pored Vrnograča. U proteklom ratu bio je akter nekih od sudbonosnih akcija i operacija, među kojima se posebno ističe situacija kada je potpuno nenaoružan zarobio 17 vojnika tzv. Narodne odbrane Fikreta Abdića, kao i zarobljavanje haubica u Grmeču, zbog čega je i nagrađen značkom “Srebreni štit”. Pored redovnog posla u Vatrogasnoj službi, Sadiković se iz hobija bavi biciklizmom, skijanjem, sakupljanjem različitih stijena i etnografskih eksponata te planinarenjem. Nije poznato da je iko u Krajini obišao više planinskih vrhova u Evropi i boravio više puta na nekim od bosanskohercegovačkih planina nego što je to učinio Šefik Sadiković.

DVAPUT IZBJEGAO STRIJELJANJE

Prije rata radio je u Sloveniji, a potom i u velikokladuškom “Agrokomercu”. Kako kaže, u porodici su se bavili poljoprivredom, ručno su obrađivali zemlju i patili se kao i većina komšija. “Samo Bog zna koliko sam se naorao i nakosio ovih njiva i čaira”, započinje Šefik svoju priču. Početkom rata u Bosni i Hercegovini uključio se u jedinicu koja je držala prve straže. U redovima Armije Republike BiH boravio je sve do nastanka “prve autonomije”, kada je ostao na teritoriju tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna: “Dok se u Hrvatskoj ratovalo, mi smo ovdje već stražarili. Kad se zvanično proglasilo ratno stanje, oformili smo prvu samostalnu četu koja je nešto kasnije, formiranjem Teritorijalne odbrane, priključena u odred braće Mujagić. Rat sam započeo kao borac, a sredinom 1993. godine već sam bio zamjenik komandira čete. Imao sam tad 27-28 godina. Kad je prvi put pala linija, ja sam išao ranjen, s gipsom na nozi. Prije nego što je proglašena autonomija, imao sam kontakt s komandantom Hegom, koji je već bio prepoznao kud sve to vodi. Nas nekoliko je znalo da je Fikret Abdić ubačen igrač, ali niko nije znao razmjere onoga što će uslijediti. Sve vrijeme postojanja ‘prve autonomije’ nisam imao ni trun dileme i jedva sam čekao da 5. korpus oslobodi Veliku Kladušu.

Ispočetka sam bio kod kuće i na sve načine sam izbjegavao da idem na liniju. A i oni su više voljeli držati me kod kuće jer sam svojom pričom mnogo ljudi bio okrenuo od ideje o autonomiji. Kasnije su me zvali iz komande brigade i nudili mi da budem komandant bataljona ili komandir vojne policije, samo da budem s njima. Ja sam sve to odbio. Onda su me pustili kući, ali s naredbom da šutim. Kasnije su se po selu neki pobunili što svi ostali idu na liniju, a ja ne idem, pa su me mobilizirali. Tražio sam da idem na granicu prema Srbima. Tako sam boravio na Bjelovcu, gdje sam sa svojih nekoliko boraca noću odlazio na kahvu kod komandira jedne od četa 505. brigade Zuhdije Grošića, čiji su borci držali liniju na Raminoj Glavici. Taj Grošić mi je obećao da će, kad ‘padne’ autonomija, doći mojoj kući i zaštititi mene i one koji odluče ostati. Jedne noći sam sjedio i s komandantom Nanićem, koji mi rekao da sam potrebniji ‘ovamo dolje’ i da trebam širiti istinu među jedinicama tzv. Narodne odbrane te nastaviti uvjeravati ljude da se priključe Armiji RBiH.

Kod kuće sam dočekao pad ‘prve autonomije’ 21. augusta 1994. godine. Taj dan sam odradio ono što sam dogovorio s komandantom Nanićem i komandirom Grošićem. Iako je vladao veliki strah i širila se propaganda protiv jedinica 5. korpusa Armije RBiH, uspio sam kod svoje kuće zadržati desetak ljudi koji su se odmah priključili Armiji RBiH. Taj dan mi je bio jedan od dva najteža dana u životu. Valjalo mi je spasiti porodicu, sačuvati vlastitu glavu, te zadržati što više komšija i saboraca da se ne povuku s jedinicama tzv. Narodne odbrane. Onima koji su željeli ostati upućivane su razne prijetnje. Meni je poznanik došao reći da bježim jer me planiraju ubiti i kuću mi zapaliti. Valjda im je neko javio da ja zaustavljam vojnike i odvraćam ih od odlaska. Svojim ukućanima sam rekao da ostanu kod kuće, a ja sam otišao iskopati rov u šumi iznad kuće. Uzeo sam dvije puške i otišao u šumu, gdje sam ostao dok opasnost nije prošla. Samo je supruga znala gdje sam.”

Sadiković je za vrijeme “prve autonomije” bio izložen raznim zlostavljanjima. Dva puta izbjegao je strijeljanje i proglašen je “kontrašem”. Čak su njegovom teško bolesnom djetetu onemogućavali normalno liječenje. Iako su imali lijek, zbog njegovog statusa “kontraša”, nisu mu htjeli pružiti adekvatnu pomoć u Domu zdravlja u Vrnograču.

NENAORUŽAN ZAROBIO 17 NEPRIJATELJSKIH VOJNIKA

Šefik Sadiković s posebnim ponosom priča o 16. novembru 1994. godine, kada je potpuno nenaoružan zarobio 17 neprijateljskih vojnika u blizini Radića Mosta kod Vrnograča. Taj su dan autonomaši izvršili upad u Vrnograč i Mašinoviće. “Tu noć sam prvi put nakon 47 dana noćio kod kuće. I baš se tu noć potrefilo da su autonomaši izvršili udar. Ne znajući za to, ja sam to jutro otišao u Vrnograč da kupim cigarete. Bilo mi je čudno što nema nigdje nikoga. Nekoliko prolaznika mi je kazalo da bježim. Nisam to shvatio ozbiljno dok nisam vidio da je 6 haubičkih granata palo na objekt Osnovne škole ‘Vrnograč’. Uspio sam doći kući. Supruzi sam rekao da sakrije moj ratni dnevnik i da, ako ko bude pitao za mene, kaže da sam prije četiri dana otišao kod tetke u Bužim.

Rekao sam joj da ne idu nikud od kuće, a da ću se ja nekako izvući. Meni je taj dan bio cilj doći do Bužima. U najgoroj varijanti, čekati noć, ući u rijeku i rijekom ići prema Bužimu. Jer znao sam da bi oni mene ubili. Došao sam do nekog čovjeka u Mašinovićima koji je bio ‘korpusovac’. Kod njega sam se sakrio pod neke stepenice, umotao se u deku i tako iščekivao noć. Ali on je došao ubrzo, oko 12 sati, i rekao mi da mogu izići jer je opasnost prošla. Na radiju sam čuo da su naši zarobili puno neprijateljskih vojnika. Moja je četa taj dan bila u rasulu. Dobar dio vojnika koji je ranije imao namjeru pobjeći u autonomiju je dezertirao. Samo se nas 6 iz čete borilo taj dan. I onda sam sreo dvojicu saboraca, Mehmeda Tralješića Baću i Hazima Mašinovića. Od Haze sam tražio pušku, a on mi je dao zolju i dvije bombe. S njim sam naišao na kuću u kojoj su se skrivali vojnici tzv. Narodne odbrane. Prvo smo pregovarali s njima. Oni su tražili od nas da se predamo. Ja sam zaprijetio da ću pucati iz zolje, što sam i učinio. U tom je i 505. pristizala u ispomoć. Iz daljine su se čuli tekbiri i pucnjava.

I autonomaši su počeli iskakati iz te kuće. Već su bili razbijeni i nastupila je panika među njima. Kad su pobjegli iz te kuće, jedna grupa utekla je prema Pržinama, jedna se predala 505., a jedna je krenula niz bare. Ja sam spuzao niz šumu do tih bara, do rječice Prosinje, koja nas je dijelila. Tu sam stao između jedne bukve i čekao ih. Oni su došli tačno pred mene. Bilo ih je 23, a kasnije sam saznao da ih je u kući bilo 57. Kad sam iza tog drveta primijetio da su počeli paničariti i prepirati se, počeo sam galamiti na njih: ‘Nemojte biti budale, nemojte džaba ginuti, predajte se, opkoljeni ste!’ Samo sam tako galamio. Govorio sam im da ih je opkolio bataljon policije 505. brigade i da im je najbolje da se predaju. I tad me je poznao po glasu komšija Derviš Mekanović. Veli: ‘Jesi li to ti, Šefik?’ Rekoh: ‘Jesam!’ Pitao je hoće li ih iko tući. Rekao sam da neće. Kad su upitali kako da se predaju, rekao sam im da uz mravinjak odlože puške i stanu mirno uz obližnju obalu. Kad su to napravili, ja sam tad bio bliži puškama nego oni. Dotrčao sam do pušaka i uzeo jednu pušku.

Kaže meni taj dedo: ‘Nemaš li ti, Šefik, puške?’ A ja mu kažem: ‘Kod nas je pravilo da prvo sebi moraš zarobiti pušku.’ Kaže: ‘Uzmi tu najgornju, moja je, nije ni metak ispalila.’ I uzeo sam tu automatsku pušku i dužio sam je do kraja rata. Ali prije nego što ću ih zarobiti nisu se oni odmah htjeli predati. Trojica su pucala na mene dok sam bio iza te bukve. A ja sam samo galamio na njih. I tu sam ih 17 zarobio. Jednog sam, koji je bio maloljetan, odmah pustio, a šest ih je pobjeglo. Tih šest su kasnije naletjeli na našu liniju i ubili dvojicu naših vojnika. Kad su na vjetrovku povadili noževe, bombe i municiju, rekao sam im da uzmu puške, stave ih na rame i da krenu u koloni. Nisu mogli vjerovati da im dajem puške. U međuvremenu mi se pridružio saborac Hazim, koji mi je pomogao u deportaciji zarobljenika. Kad smo došli do komande, zamolio sam komandanta Fatmira Muratovića da sugerira drugima da ih niko ne dira. Rekao sam mu da su se sami predali iako nisu. I on je rekao: ‘Svaka čast.’ Pružio je svakome od njih ruku. Ja sam to ipak uradio za njih iako su oni pucali na mene. Većina ih je preživjela rat. Neki su ponovo pobjegli na Fikretovu stranu.”

KRVAVA NOĆ NA DŽEBIĆA GLAVICI

U tzv. drugoj autonomiji Šefik Sadiković bio je na velikokladuškom ratištu. Prvo je bio komandir voda, pa komandir čete i na kraju pomoćnik komandanta za obavještajne poslove u 2. bataljonu 506. kladuške brigade. “Najviše sam bio na liniji na Brezovom polju. Sudjelovao sam u proboju na Kumarici kad je četa 505. ostala u okruženju. I kad se vraćala Velića Glavica, prvi sam izišao gore. Nakon njenog zauzimanja, odmah smo krenuli prema Džebića Glavici, gdje su bile velike borbe. Granata koja je pala na Džebića Glavicu i usmrtila sedam vojnika pala je najbliže mojoj glavi. Pala je iznad tranšeje, ni metar od moje glave. Samo smo nas dvojica preživjeli. Uprkos neprestanom granatiranju, uspjeli smo izvući trojicu mrtvih, četverica su ostala u trenšeji. Neprijatelj je bio jako blizu, ali smo uspjeli zadržati Velića Glavicu. To je bilo 20. aprila 1995. godine. Bio je to strašan prizor. Jednom je vojniku glava bila otkinuta, drugom prepolovljena. U tom mraku niko nije jaukao. Držao sam ljudski mozak u ruci. Nekima su kosti bile poispadale od udara. Tu su poginula dvojica braće Keserovića. Njih trojica braće bili su u akciji. Najteže mi je bilo dolje u podrumu kad me je Rašo pitao za svoju braću. Tad sam vidio da je i komandant Nanić pustio suze. To mi je bila jedna od najtežih situacija u životu. Reći čovjeku da su mu dva brata poginula”, tužno će Sadiković.

OD TRŽIŠNOG INSPEKTORA DO VATROGASCA

Nakon rata, komandant 506. kladuške brigade Muhamed Babić predložio je Šefika Sadikovića za odlikovanje. Zbog doprinosa u zarobljavanju velike količine teškog naoružanja u Grmeču, Sadiković je nagrađen “Srebrenim štitom”. “Komandant Babić me poslije rata planirao aktivirati kao vojno lice. Imao je namjeru poslati me da završim vojnu akademiju. Međutim, na traženje tadašnjeg načelnika Općine Velika Kladuša Ejuba Alagića, zaposlen sam kao općinski tržišni inspektor, gdje sam radio do 2000. godine. Vrlo brzo sam zaveo reda na tom polju. Godine 2000. godine prešao sam u Vatrogasnu službu, u kojoj i sad radim. Tu sam bio sudionik niza dramatičnih situacija. Jednom sam hvatao zmije koje su se bile naselile u kući gdje je živjela siromašna porodica s četvero djece. Kasnije sam organizirao akciju i napravili smo toj porodici novu kuću”, prisjeća se Šefik Sadiković.

Sretan je, kaže, što je u zadnje vrijeme mnogo bivših pripadnika Narodne odbrane promijenilo mišljenje o karakteru rata i o Fikretu Abdiću.

Sadiković je iz rata izišao s brojnim zdravstvenim problemima koji su u najvećoj mjeri posljedica trostrukog ranjavanja. Prvi je put ranjen na početku rata, drugi put na Velića Glavici, kada mu je od detonacije krv krenula na uši, te treći put u operaciji “Sana 95”. Godinama se teško nosi s problemom gubitka ravnoteže i otežanog disanja, a na oštećen sluh već se navikao.

“Sve sam to pokušavao na razne načine liječiti, ali nije išlo. Sve dok mi se nije desilo da sam jedne prilike zamalo umro. Jednog dana dok sam pušio, bio sam ostao bez kisika. Iziđem vani na svjež zrak i, kako dišem, meni postaje sve više crno. Tad sam vidio smrt. I odjednom počnem polahko dolaziti sebi. Počnem progledavati. Sjeo sam na stepenice i zaključio da sam bio haman umro. Bio sam svjestan da ću najvjerovatnije umrijeti ako mi se ovo ponovi. Cigarete nisam smio ostaviti zbog centra za ravnotežu, oštećenog detonacijom. Nisam mogao nikuda ako dva sata ne zapalim. Doktor mi je rekao da imaju neke tablete koje smiruju centar za ovisnost, a centar za ravnotežu je uz njega, pa možda i njega smire. Nabavio sam te tablete iz Slovenije i ostavio sam cigarete. Dva dana sam izdržao i treći dan sam ostao bez ravnoteže i pao sam. Onda krenem u fizičku aktivnost. S prijateljima sam osnovao planinarsko društvo 2009. godine i već prve godine smo išli na Marš mira u Srebrenicu”, ističe Sadiković.

Život mu se drastično promijenio kada je ostavio cigarete i okrenuo se planinarstvu. “Zavolio sam to. Promijenio sam životne navike. Išao sam na Elburs, Mont Blanc, Grossglockner, Triglav, Maglić, Velebit, Durmitor, Olimp, Titov vrh na Šar-planini, Jezerski vrh u Albaniji, Musalu u Bugarsku, u Tursku i drugdje. Imao sam stotine uspona na najviše planinske vrhove u Bosni i Hercegovini i u regiji. Na Triglav idem svake godine. Na Dinari sam bio više puta. Velebit sam skoro sav obišao.

Sve uspone sam finansiram. Jedino mi je za uspon na Mont Blanc i Elburs pomoglo Ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata u Vladi USK.”

 Za vrijeme velikih poplava Šefik se s prijateljima čamcem spušta niz rijeku Glinicu. Svakog vikenda odlazi na planinu, ili šeće krajiškim proplancima istražujući neistražene pećine, kanjon Une i ostale prirodne fenomene. Za lijepog vremena biciklom putuje na posao do Velike Kladuše, koja je udaljena 22 km. Nabavio je i detektor metala otkako sakuplja razne eksponate po starim gradinama i arheološkim lokalitetima. U zanatskoj radnji godinama, nakon radnog vremena, obavlja bravarske poslove. Kaže da je napravio stotine garažnih vrata i drugih proizvoda. U tri staklenika proizvodi ekološki zdravu hranu. U dvorištu ima dječiju igraonicu, mali bazen sa živopisnim kaskadama.

Šefik Sadiković organizirao je niz humanitarnih akcija za izgradnju kuća siromašnima, među njima i srpskom povratniku u naselju Bojna. Duže od 17 godina sudjeluje u programu kumstva s jednom od porodica SOS Dječijeg sela u Sarajevu. Nekoliko godina vodio je i ekološko udruženje.

Ipak, rad u Vatrogasnom društvu Velika Kladuša u najvećoj je mjeri obilježio njegov život. To je ono što najbolje odgovara njegovom nemirnom i dobronamjernom duhu jer, pomažući ljudima u nevolji, Sadiković u potpunosti ispoljava svoj karakter služeći zajednici u kojoj živi.