Miniranje džamije 1993. godine Večernji list okarakterizirao je “nerazumnim potezom”, da bi odmah potom ustvrdili kako se njenom obnovom neće okončati stoljetni prijepori oko kojih se nisu usuglasili čak ni povjesničari, ali ni pripadnici crkava i vjerskih zajednica, kao i triju naroda, oko jednog drugog povijesnog pamćenja koje se taloži i često bude povod za novo nasilje, a to je da je, prema crkvenim izvorima, tačno na tom mjestu, na Babunu u naselju llićima, do osmanske okupacije bila smještena katolička bogomolja, crkvica ili kapelica svete Ruže Viterbijske

Na neizdrživih 40 stepeni Celzijusa u Mostaru se, zbog opreza, sve informacije provjeravaju tri puta. Nikad ne znaš kad je koga sparina “opucala”, a moguća je i pojava fatamorgana. Stoga su i reakcije na dnevne vijesti uvijek s dozom podsmijeha (bolji poznavaoci mostarske kulture kažu da su tako nastali čuveni mostarski liskaluci). Informaciju da je Večernji list objavio tekst kako je džamija na Babunu u Ilićima izgrađena na temeljima stare katoličke crkve prokomentirali su na sljedeći način: “Pa, naravno, ta je crkva postojala i sto godina prije Kristova rođenja.”

KO PODMEĆE CRKVE POD RUŠEVINE DŽAMIJA

Sumorna je spoznaja da je ovo samo jedan u nizu pokušaja da se podmetne “stara crkva” pod džamijske temelje. Hrvatima je u Hercegovini cilj jasan i opravdan, ne samo negirati zločin rušenja džamija, njihovog mrvljenja i skrnavljenja već i očistiti cijeli jedan prostor ekskluzivno namijenjen jednom narodu. Sjetimo se kako je početak obnove Careve džamije u Stocu 2001. godine bio praćen snažnom propagandom Katoličke crkve da su “Turci” džamiju napravili na crkvi. U posjedu smo podebljeg arhiva prepiske između don Luke Pavlovića i rahmetli Senada Mičijevića, u kojoj je Mičijević navodima crkvenih autoriteta Pavlovićevu tezu obesmislio do apsurda. Mičijević je na isti način odgovorio fra Andriji Nikiću o džamiji hadži Ali-bega Lafe u mostarskom naselju Pijesak. Nikić je i tamo pod ruševinama džamije “vidio” crkvene ostatke. Potom su, vjerovatno iz istog naučnog kružoka, ustvrdili kako je džamija u Sjevernom logoru napravljena na crkvi, premda je taj lokalitet do dolaska Austro-Ugarske bio gola ledina.

Sudeći po kontekstu teze iznesene u Večernjem listu, zasmetalo je to što je muftija mostarski Salem ef. Dedović, u povodu početka obnove posljednje u agresiji porušene džamije na području Mostara, kazao da je Islamska zajednica odlučna da vrati sve svoje simbole koji su nemilosrdno rušeni, ne samo u posljednjoj agresiji već i u minulim vremenima, tokom socijalističke vlasti, Kraljevine Jugoslavije, jer su brojne džamije u kontinuitetu naprasno zbrisane s lica zemlje. A za obnovu džamija hadži Saliha Temima kazao je da postoji mnogo važnih događaja i činjenica koje obvezuju Islamsku zajednicu i muslimane Mostara da ne izgube vezu s povijesnim pamćenjem.

Džamija hadži Saliha Temima u Ilićima ima historijski značaj i stoga što su njen džemat činili i čuveni alimi iz porodice Karabega, poput glasovitog mostarskog muftije Mustafe Sidkija Karabega, prvog prevodioca Kur’ana na bosanski jezik Alija Rize Karabega i drugih. Izgrađena je 1676. godine, a potpuno je srušena paljenjem i miniranjem 1993. godine. Naziv Džamija na Babunu dobila je po tome što se mjesto na kojem je sagrađena zove Babun, jer su joj stanovnici bili Bogumili koji su se nazivali i Babunima. Radila je sve do 1929. godine. Temeljito je renovirana 1967. godine, a, kako to navodi Hivzija Hasandedić, džamija je svečano otvorena učenjem mevluda dvije godine kasnije, 19. oktobra 1969. godine. Služila je svojoj svrsi kao prigradska džamija sve do posljednjeg rata. U njoj su učenici medrese tokom ramazana predvodili sve dnevne namaze, a vjerska je obuka redovno, svake godine, organizirana prema planu i programu tadašnjeg odbora Islamske zajednice Mostar. Nažalost, u ovom je dijelu Mostara, zbog poratnih migracija, bošnjačko stanovništvo u opadanju. Danas džamiji gravitira dvadesetak muslimanskih domaćinstava.

NAUČNO SLJEPILO ČASOPISA “BOSNA FRANCISCANA”

Miniranje džamije 1993. godine Večernji list okarakterizirao je “nerazumnim potezom”, da bi odmah potom ustvrdili kako se njenom obnovom neće okončati stoljetni prijepori oko kojih se nisu usaglasili čak ni povjesničari, ali ni pripadnici crkava i vjerskih zajednica, kao i triju naroda, oko jednog drugog povijesnog pamćenja koje se taloži i često bude povod za novo nasilje, a to je da je, prema crkvenim izvorima, tačno na tom mjestu, na Babunu u naselju llićima, do osmanske okupacije bila smještena katolička bogomolja, crkvica ili kapelica svete Ruže Viterbijske.

Večernji list ne navodi o kakvim je crkvenim izvorima riječ, nego se uporno poziva na predanja i nezaobilaznog fra Petra Bakulu i njegov Šematizam. Ovo djelo fra Bakule iz 1867. osnova je za sve kasnije povijesne konstrukcije i tvrdnje kako su džamije i pravoslavne crkve izgrađene tokom osmanske epohe na katoličkim bogomoljama. Izgleda kao da je katoličanstvo bila jedina vjera u srednjovjekovnoj Bosni. U BiH su prije dolaska islama zastupljene još dvije vjerske zajednice: Crkva bosanska i Pravoslavna crkva. S tog aspekta, trebalo bi obratiti pažnju na naziv toponima Babun. Večernji citira i Hivziju Hasandedića, koji tvrdi kako su mještani Mostara tokom proljeća izlazili na Babun i teferičili, te kako su se kupali na izvoru vjerujući u ljekovitost vode. Proljetne teferiče povezuju s blagdanom sv. Ruže, koji se obilježava 6. marta, kada je još uvijek kalendarski zima.

Posebno je interesantno što se pozivaju na fra Andriju Zirduma, koji je ustanovio kako su čak 464 vjerska objekta porušena ili nasilno prenamijenjena u osmanskom periodu. Studije fra Zirduma objavljene u časopisu Bosna franciscana trebale bi biti relevantne naučne studije jer su objavljene u naučnom časopisu te se ciljano citiraju i navode njegovi podaci o džamiji na Babunu. Fra Zirdum je pod rednim brojem 385 naveo džamiju u Ilićima kao mjesto gdje je boravio biskup Stjepan Blašković 1735. godine, koji je tada za džamiju ustvrdio kako je “bila njihova (katolička) crkva”. Pri tome se fra Zirdum poziva na drugog franjevca, već pomenutog i dobro poznatog fra Andriju Nikića, za čija je djela osnova spomenuti Bakulin Šematizam. Dakle, možemo zaključiti kako nema relevantnih izvora na osnovu kojih se može reći da je na mjestu muslimanskog vjerskog objekta u Ilićima prethodno bio katolički.

Dakako, kad ga već citiraju, Večernji list trebao bi biti dosljedan pa obratiti pažnju na konstataciju fra Zirduma na kraju drugog, dopunjenog rada o crkvama, također objavljenog u Bosni franciscani: “Bosna i islamizirani Bošnjaci dugo vremena postoje kao vojno najaktivnija pokrajina Osmanskog carstva, a islamizirani Bošnjaci su pokretači osvajačkih i pljačkaških prodora na Zapad. Te okolnosti, osim golog preživljavanja, nisu bile prikladne za bilo kakav oblik kršćanske kulture.”

Nismo baš sigurni da će Večernji list kao aksiome prihvatiti i ove stavove fra Zirduma, jer bi u tom slučaju potpuno ignorirali neoborive historijske činjenice o gradnji crkava u Širokom Brijegu, Mostaru i drugim mjestima u BiH tokom osmanske vlasti, kao i sve refleksije čuvene Ahdname sultana Fatiha, čiji se original na ponos svih građana BiH i dan danas čuva u Fojničkom samostanu.

PRISVAJANJE TUĐEG

Očigledno je kako crkveni istraživači prečesto ignoriraju stvarne historijske činjenice i znanstvene izvore drugih naroda jer, da ih uvažavaju i iščitavaju, onda bi morali znati da je, prema islamskom učenju i primjenjivanom šerijatskom zakonu, nemoguće bilo prisvojiti tuđu imovinu ili, ne daj Bože, izgraditi vjerskih objekt od imovine ili na imovini koja nije u stopostotnom vlasništvu njenog legatora. Naime, praksa uvakufljenja džamije, ili bilo kojeg drugog objekta, bila je takva da bi mutevelija (upravitelj vakufa) podnio tužbu kadiji protiv njenog graditelja kako bi se na sudu dokazalo porijeklo imetka i čistoća njene funkcije. Mostarske džamije u doba osmanske uprave, prije puštanja u upotrebu, prošle bi svojevrsni sudski postupak da se otklone bilo kakve sumnje i bilo kakve nepravde.

A da je tako bilo i u slučaju džamije hadži Saliha Temima, dovoljno ilustrira činjenica da se zemljište do džamije u gruntovnim knjigama i danas vodi na porodici Temim. Na sličnim “naučnim zasadama” Večernji list potpuno ignorira činjenicu koju je muftija Dedović samo akcentirao – da su u proteklom stoljeću u Mostaru sistematski i ciljano nestali brojni vjerski objekti s lica zemlje. Između svjetskih ratova u Mostaru je porušeno, a potom najčešće i prestalo raditi 14 džamija i mesdžida (Krvava džamija, Hafiz hodžina, Hadži Balina, Kotlina – Čelebića džamija, Ali-pašin mesdžid, Bajezid hodžin, Ćurći Ahmedov, Ahmed-age Kurdića Kamberagin, hadži Murat Spahijin mesdžid, džamija u Kušićima, Lehina džamija, mesdžidi u Podgoranima, u Miljkovićima i džamija na Babunu) i 12 džamija i mesdžida tokom i nakon Drugog svjetskog rata (Tere Jahja, Husein-hodžina, Fatime kadune, Mehmed-Ćehajina, Memi hodžina, Sinan-pašina džamija, Ibrahim Čevrin, Hadži Velijudinov, Kotlin, Zirai zadin mesdžid, džamije u Donjoj Drežnici, Ćejvan-Ćehajina, koje su kasnije obnovljene). I konačno, u dvostrukoj agresiji na Mostar porušeni su i devastirani svi vjerski objekti.

No, sve to istraživačima ostrašćenim sebstvom, poput fra Bakule, fra Nikića, fra Zirduma i njihovih slijednika, samoproglašenim “nositeljima evropskih vrijednosti”, ništa ne znači, kao što im ne znači ni činjenica da je glasoviti mostarski muftija Mustafa Sidki Karabeg, zagovarajući evropski put bosanskih muslimana 1878. godine, prije nego ga je na prevaru pogubila razularena masa, svoj mir i svoje utočište našao upravo u džamiji na Babunu. “Večernjakovi nositelji evropskih vrijednosti” radije gledaju u davnu, maglovitu i nejasnu prošlost i traže da se “povijesno pamćenje” istraži pa da se kao kompromis izgradi džamija kakva je bila do 1993. godine, ali s metalnim natpisom kako je na tom mjestu nekada bila crkva.

U tekstu je potpuno prešućeno kako je početkom 2000-tih, svega desetak metara od ruševina džamije u Ilićima, izgrađena župna crkva. Dakako da im nimalo ne ide u prilog istraživati njen historijat jer je izgrađena na zemljištu koje je poslije Drugog svjetskog rata, pedesetih godina prošlog stoljeća, porodica Salčin poklonila društvenoj zajednici za izgradnju društvenog doma. Socijalističke vlasti zaista su i izgradile tu zgradu, koja je imala više namjena. U zgradi je jedno vrijeme radila i osnovna škola. Početkom rata je u nju smještena mjesna zajednica, u ratu je preimenovana u bolnicu. Odlukom Općine Mostar Jugozapad iz 1994. godine, postala je crkva Krista Dobrog Pastira. Svečanost posvete održana je 20. decembra 2014. godine. Za potrebe gradnje crkve i pristupnog puta samoinicijativno su prisvojili 200 m² privatne zemlje Mumina Salčina.

Prvi sudski spor, tvrde naši dobro upućeni izvori, okončan je u korist gospodina Salčina, da bi se sve završilo vansudskom nagodbom u kojem je oštećenom Salčinu isplaćen potreban iznos novca. O svemu ovom “crno na bijelo” postoje autentični dokumenti i u crkvi, i u mostarskoj gruntovnici, i na sudu. Tako da, u slučaju da se “nositelji evropskih vrijednosti” odluče staviti metalni natpis ispred crkve, ne bi trebalo vršiti nikakva historijska istraživanja niti usaglašavanja historijskih činjenica, već samo kopirati DN spis iz gruntovnih knjiga na kojima to sve lijepo i čitko piše. Dakako, pri tom se mogu slobodno pozvati i na vatikanske i savremene evropske zakone o tome da zemljište bez titulara nakon sto godina postaje slobodno.

Ključno pitanje u cijeloj ovom slučaju nipošto nisu autentične historijske činjenice već njihovo ciljano i namjerno prekrajanje, preciznije rečeno, miniranje historije kako bi se opravdali prošli ili, ne daj Bože, budući zločini. Politička sudbina Mostara posljednjih je desetljeća, upravo zbog zaokruživanja prostora, pod velikim znakom pitanja. Teško je predvidjeti šta će se u budućnosti sve dešavati, no sigurno da je to grad, kako je to svojevremeno definirao jedan od najvećih bosanskohercegovačkih poznavalaca historije Bosne u doba Osmanlija prof. dr. Ahmet Aličić, koji je nastao, rastao, razvijao se isključivo na temeljima bošnjačko-islamskog intelektualnog i kulturnog naslijeđa, a potom je, kao takav, znao i htio prihvatiti i druge i drugačije.