Jasno je da ćemo konačno mišljenje o “švedskom modelu” moći dati tek za koji mjesec, ali jasno je i to da oni koji se u Bosni i Hercegovini zanose blagodatima ovog načina borbe protiv pandemije moraju znati da je čak i u slučaju da u konačnici rezultira uspjehom, ili relativnim uspjehom, on teško primjenjiv na Bosnu i Hercegovinu, na naš način života, na našu kulturu, običaje, navike

 

Piše: Mahir SOKOLIJA

Švedska se, kao što je poznato, odlučila za neuobičajen model borbe protiv COVID-a. Daleko od toga da je u ovoj zemlji sve prepušteno stihiji, kako to neki površno razumijevaju, ali su ograničenja znatno liberalnija nego drugdje u Evropi, a mnogo od onoga što se radi na smanjenju učinaka pandemije čini se kroz preporuke, a ne kroz obavezujuće odluke. “Većina Šveđana znatno je promijenila svoje navike. Univerziteti su zatvoreni, ljudi rade od kuće, kad mogu, a starije osobe mole se da ne izlaze. Okupljanja više od pedeset ljudi nisu dopuštena, skijališta su zatvorena, restorani i barovi omogućavaju samoposluživanje, a trgovina prehrambenih proizvoda ugrađuje staklene razdjelnike između kupaca i blagajnika. Ljudi koji odlaze u Stockholm mogu biti zapanjeni kada vide kupce i kafiće u kojima se sjedi, ali viđaju samo one koji se odluče riskirati. Ne vide Šveđane koji ostaju kod kuće.”

MODEL ZASNOVAN NA KULTURNOM OBRASCU

Vlasti računaju na to da će se građani sami čuvati od rizika, a Švedska se u tom smislu odlučila maksimalno okoristiti svojim, reklo bi se, kulturološkim i prirodnim osobenostima. Šveđani najčešće s punoljetstvom napuštaju roditeljske domove i odlaze živjeti samostalno. Rijetko kada se događa da na istoj adresi žive dvije ili više generacije. Time je, naprimjer, smanjena mogućnost da unučad, koja uprkos pandemiji ide u vrtiće i škole, dođe i zarazi svoje nane i dede. Šveđani se manje rukuju, grle i ljube od Italijana ili Španaca, naprimjer, pa im je takozvano socijalno distanciranje na izvjestan način dio uobičajenog ponašanja. “Zabranjuje se sjedenje rame uz rame u popularnim barovima i restoranima, ali dopušta se da oni rade s većim prostorom između stolova i kupaca. Potiče se ljude da se drže na fizičkoj udaljenosti, ali to se ne propisuje.” Šveđani su prilikom donošenja odluke o tome kako se suprotstaviti pandemiji računali i na druge svoje specifičnosti, kao što je visok stepen samoubistava za koji se pretpostavlja da bi uvođenjem mjera prisilne izolacije dodatno porastao.

Međutim, nisu svi u Švedskoj dio istog kulturno-povijesnog kruga. Od deset miliona stanovnika Švedske, njih 20 posto nije rođeno u Švedskoj, sljedećih 6 posto rođeno je u Švedskoj, ali nisu njihovi roditelji, a ukupno više od 33 posto stanovnika Švedske imaju barem jednog roditelja koji se nije rodio u ovoj zemlji. Niko ne može očekivati od, recimo, 200.000 Sirijaca, koji žive u ovoj zemlji, da preko noći promijene svoj kulturološki kod i bez zabrana koje bi propisala država odustanu od svog uobičajenog ponašanja, koje podrazumijeva veću fizičku bliskost, naprimjer. Sistem koji nude Šveđani očigledno ima manjkavosti, jer ne može na jednak način obuhvatiti sve stanovnike, budući da su kulturološki raznorodni, a niko s pouzdanošću ne može kazati kolikog su opsega te manjkavosti. No, posljednji podaci pokazuju da procentualno više obolijevaju i umiru oni državljani ove zemlje koji nisu etnički Šveđani.

Ono što “švedski model” nosi kao prednost jeste spašavanje ekonomije i brži put u stvaranje kolektivnog imuniteta, iako vodeći epidemiolozi ove zemlje odbijaju priznati da je dosezanje “imuniteta krda” jedan od ciljeva mjera koje provode. Treba znati, a oni to dobro znaju, da je u slučaju novih virusa takva odluka rizična, da niko ne može kazati s kvalitetnom sigurnošću kako bi stvaranje kolektivnog imuniteta donijelo trajno rješenje, jer virusi, kao što znamo, mutiraju. S druge strane, iskustveno znamo da oni mogu mutirati i u bezazlenije oblike, te bi u tom slučaju žrtvovanje hiljada ljudi zarad nečega što će se samo od sebe “popraviti” bilo krajnje izlišno.

Ali i kad je o ekonomiji riječ, u svijetu globalizacije, kada su uvoz i izvoz iznimno važni za generiranje ukupnog ekonomskog rezultata, ekonomski segment “švedskog modela” imao bi puni smisao samo kada bi i zemlje s kojima Švedska u većem opsegu trguje odgovorile na COVID-19 kao i Šveđani, to jest kada bi kome imali izvesti ono što trenutno proizvode za izvoz. Ekonomija funkcionira po sistemu spojenih posuda, državne ekonomije jedna su o drugoj ovisne. Da, to što restorani i kafići rade sigurno će donijeti neku ekonomsku korist, ali bez turizma uslužne djelatnosti, ove vrste samo su puko preživljavanje, pogotovo znamo li da Švedsku godišnje posjećuje više od sedam miliona stranih turista. Otpuštanje desetina hiljada radnika u ovoj zemlji posljednjih sedmica dokaz je da ekonomija nijedne države “nije otok sam za sebe”.

ŠTA KAŽE STATISTIKA

Švedski model jeste svojevrsno kockanje. On je to naročito zato što je COVID-19 nepoznato oboljenje. Što ne znamo još kakvu vrstu štete nanosi preživjelima ili čak onima koji nisu imali nikakve simptome, niti znamo može li se vratiti kao sezonsko oboljenje te hoće li i kako mutirati. Ali prvobitni negativni rezultati ovog modela nisu pokazali znatne razlike u odnosu na susjedne skandinavske zemlje, s kojima dijele kulturološke sličnosti, klimu, razuđenost stanovništva, koncentraciju većeg broja stanovnika u glavnim gradovima, a koje su približnog i jednakog ekonomskog razvoja. Ako je i bilo razlika u broju mrtvih i oboljelih, one nisu bile tolike da bi se moglo kazati kako je u Danskoj ili Norveškoj, kada se porede sa Švedskom, vrijedilo zaustaviti ekonomiju i svakodnevni život, zatvoriti škole i maksimalno reducirati poslovne i životne aktivnosti. Ipak, kako vrijeme prolazi, brojevi se mijenjaju na štetu švedskom pristupu. I to svakim danom sve izraženije.

Prema posljednjim podacima (26. april), u Švedskoj je smrtnost u odnosu na broj stanovnika približno šest puta veća nego u Norveškoj, tri puta veća nego u Danskoj, osam puta veća nego na Islandu i šest i po puta veća nego u Finskoj. Među stanovništvom nordijskih zemlja (Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska), Šveđani čine 37 posto populacije, a u ukupnom (3.017) broju mrtvih, njihov udio iznosi skoro 73 posto (2.194).

Zagovornici “švedskog modela” smatraju tendencioznim uspoređivanje sa zemljama za koje se smatra da su dobro odgovorile na pandemiju, tvrde da se u nekim državama različito statistički bilježe žrtve te ukazuju na to da je Švedska mnogo bolje prošla od Italije, Španije ili Francuske. Ali to je tek djelimično tačno. U Francuskoj je, naprimjer, prvi smrtni slučaj zabilježen jedanaest dana prije nego u Švedskoj. Ako pogledamo kolika je smrtnost na 100.000 stanovnika bila u Francuskoj prije jedanaest dana (22,9), i uporedimo to s trenutnom smrtnošću u Švedskoj (21,7), onda vidimo da je Švedska na razini onih zemalja koje su kasno reagirale. S tom razlikom što broj mrtvih u Francuskoj opada, a u Švedskoj je još nepoznanica ono što će se događati u narednim sedmicama. Poređenje, pak, s Njemačkom ili s Australijom, pa s Poljskom, Japanom, Slovačkom, ili čak balkanskim zemljama, dodatno dovodi u pitanje opravdanost i ispravnost švedskog rješenje.

Međutim, ono što je poznato jeste to da je Švedska sedma s najvećom stopom umrlih po broju stanovnika na svijetu (ne računamo li države-gradove); ispred nje su samo Belgija, Španija, Italija, Francuska, Velika Britanija i Holandija. Po broju osoba koje se trenutno vode kao teški slučajevi, na šesnaestom je mjestu, po ukupnom broju mrtvih je četrnaesta a u Evropi osma. Švedska je jedna od rijetkih evropskih zemlja koja je u posljednjih sedam dana imala rast broja umrlih u odnosu na prethodnih sedam dana.

Jasno je da ćemo konačno mišljenje o “švedskom modelu” moći dati tek za koji mjesec, ali jasno je i to da oni koji se u Bosni i Hercegovini zanose blagodatima ovog načina borbe protiv pandemije moraju znati da je čak i u slučaju da u konačnici rezultira uspjehom, ili relativnim uspjehom, on teško primjenjiv na Bosnu i Hercegovinu, na naš način života, na našu kulturu, običaje, navike. Ovdje u Bosni ne poljubiti majku prilikom susreta znači osjetiti bol na usnama. I živjeti s tim do sljedećeg nezagrljaja. Za nas je to odricanje, za neke kulture normalnost.