Mustafa želi postati poznati muzičar, Arslan želi zasnovati porodicu, a moći će tek kada nađe pristojan posao u Evropskoj uniji. Svoje želje i snove pronijeli su preko brojnih granica i država, a sada su na granici EU – preko granice ne mogu, a nazad nemaju kud. Sve što im je ostalo jeste molitva Bogu da On otvori puteve spasa

Bihać u posljednjih nekoliko mjeseci podsjeća na ratni period, kada se hiljade izbjeglica s područja Ripča, Kulen-Vakufa, Orašca, Bosanskog Petrovca, Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora slilo u tadašnji Bihaćki okrug. Dobri Bišćani uvijek su imali veliko srce i široka prsa da prime svakog potrebitog, unesrećenog i ucviljenog putnika-namjernika, izbjeglicu ili imigranta. Pokazao je to Bihać ko zna koliko puta već, a sad to opet pokazuje i dokazuje. Pohvale su stigle i iz krugova međunarodne zajednice i njenih organizacija koje Bihać navode kao primjer tolerancije, humanosti i poštovanja ljudskih prava.

LOŠI UVJETI I MALO HRANE

Uprkos činjenici da imigranti najviše dolaze u gradove koji se nalaze u pograničnim dijelovima Bosne i Hercegovine zbog njihove blizine Evropskoj uniji, velika dobrota i iznimna tolerancija lokalnog stanovništva uveliko doprinosi tome da se imigranti odlučuju za to da upravo Bihać i Unsko-sanski kanton budu njihova destinacija nakon što uđu u našu zemlju. Gradske i kantonalne vlasti, shodno svojim mogućnostima, imigrantima su osigurale osnovne uvjete života i dale im svu potrebnu socijalnu, medicinsku i pravnu pomoć. Međutim, kako se Unsko-sanski kanton bori i s vlastitim problemima, od kojih su najveći oni socijalne i ekonomske prirode, nije realno očekivati da sav teret udomljavanja imigranata Bihać iznese na svojim plećima. Lokalne i kantonalne vlasti već danima skreću pažnju bosanskohercegovačkoj javnosti da im ponestaju snaga i resursi da se nose s ovim problemom i da broj imigranata iz dana u dan raste. Jedni odlaze, a to je vrlo mali broj, drugi dolaze i tako se agonija imigranata i muka vlasti u vezi s njihovim zbrinjavanjem nastavlja bez izgleda da se u skorije vrijeme stabilizira.

Nedovršeni objekt u gradskoj aleji, koji je započet prije rata i trebao je biti đački dom, prije dolaska imigranata bio je napuštena zgrada u kojoj su se skupljali klošari i narkomani, a sad je postao utočište i jedini spas za više od dvije hiljade imigranata koji su unutar ovog objekta razapeli šatore i smjestili se čekajući svoju priliku za bijeg preko vrlo dobro čuvane granice Evropske unije, na kojoj ih hvataju hrvatski policajci i vraćaju u Bosnu i Hercegovinu. Oni koji nisu pronašli mjesta u objektu razapeli su šatore u aleji pod borovim stablima. Za sve njih lokalne vlasti u saradnji s Crvenim križom Bihać i podružnicom sarajevskog Merhameta u Bihaću osigurali su jedan obrok dnevno kojeg migranti dobivaju upravo u krugu Đačkog doma. Objeduju u sali đačkog doma, gdje je za tu priliku namješteno pedesetak stolova, što je nedovoljno da bi svi u isto vrijeme mogli jesti, te zbog toga jedni moraju čekati svoj red kako bi ušli, dobili hranu i mjesto gdje će je pojesti. Tužna je to i očajna slika koja budi emocije kod svih onih koji dođu i posjete imigrante u đačkom domu.

Pored neuvjetnog smještaja i ostalih katastrofalnih uvjeta u kojima se imigranti nalaze, problem se javlja u nedostatku dovoljnih količina hrane koje bi podmirile potrebe svih imigranata, zbog čega među njima počesto dolazi i do fizičkih sukoba.

LOŠ ODNOS PREMA IMIGRANTIMA U SRBIJI

Mustafa Ahmadi (17) iz Afganistana jedan je od rijetkih koji je pristao s nama razgovarati. Inače, imigranti su vrlo oprezni kada su u pitanju novinari i mediji.

Mustafa je sa svojom porodicom napustio Afganistan prije nekoliko godina i preko Irana se zaputio u Tursku, gdje je neko vrijeme boravio u izbjegličkim kampovima u Istanbulu. Uprkos tome što su im turske vlasti osigurale sve potrebne uvjete za normalan smještaj i život, on i njegova porodica odlučili su krenuti imigrantskom rutom i pokušati se prebaciti u Evropsku uniju, gdje živi njegov stric. Put ih je iz Turske odveo u Grčku, a zatim u Makedoniju i Srbiju, gdje su ostali neko vrijeme. Ističe kako vlasti nisu gajile simpatije prema njima i govorili su im da trebaju ići kod svoje braće Bošnjaka, jer u Srbiji nemaju šta tražiti.

“Odnos srbijanskih vlasti i naroda bio je vrlo loš i nisu nas simpatizirali. Nakon što je tu postajalo sve teže, odlučili smo da s ostalima krenemo u Bosnu i Hercegovinu. Kada smo prešli granicu i ušli u vašu zemlju, proveli smo nekoliko dana u Sarajevu i odlučili se da idemo u Bihać, jer smo čuli da su ljudi tamo gostoprimljivi, tolerantni i humani, a grad se nalazi odmah uz granicu Evropske unije. Ovdje smo mjesec dana i lijepo nam je, iako ne planiramo ostati. Želja nam je da pređemo granicu i dođemo do Njemačke, gdje imamo rodbinu. Idemo za boljim uvjetima života jer su u Afganistanu plaće vrlo niske i nedovoljne za normalan život. U komunikaciji s rodbinom koja živi u zemljama Evropske unije saznali smo da su ondje uvjeti života i rada mnogo bolji i kvalitetniji, zbog toga smo se i odlučili da napustimo Afganistan, koji je inače jako lijepa zemlja. Moja želja je da jednog dana postanem slavni muzičar”, priča Mustafa.

U kampu se govori pet jezika. Osim standardnog arapskog, još se priča paštu, urdu, perzijski i kurdski. Dakle, etnička slika imigranata je šarolika. Ima ih koji dolaze iz Afganistana, Pakistana, Iraka i Indije. U razgovoru s nekim od njih saznali smo kako talibani nisu omiljeni među običnim svijetom i da njih smatraju jednim od glavnih uzroka nazadovanja zemalja iz kojih dolaze. Osim talibana, veliki problem za mlade ljude predstavlja tradicionalno i ortodoksno uređeno društvo u kojem obični građani nemaju nikakvih prava.

Arslan Kan (24) iz Pakistana je visokoobrazovan, završio je studij inženjerstva. U Pakistanu nije imao gdje stjecati radno iskustvo, a ostali poslovi vrlo su slabo plaćeni, te se odlučio napustiti rodni kraj i krenuti u potragu za srećom. U Evropskoj uniji ima tetka koji se snašao i vodi privatni biznis. Arslan se nada da će mu se uspjeti pridružiti i ostvariti svoj san da bude samostalan i neovisan čovjek koji ima vlastiti novac, koji putuje i ljetuje gdje želi.

“Došao sam u Bosnu i Hercegovinu prije tri mjeseca. Ovdje u Bihaću sam nekoliko sedmica i lijepo je. Vi ste dobri ljudi i ja volim vašu zemlju i narod, ali ipak ne planiram ostati ovdje. Moja želja je Evropska unija i dobar posao koji se adekvatno plaća. Želim da osnujem porodicu, a kako da to učinim ako nemam dobar posao i odgovarajuću plaću?! Pakistan je moja zemlja, ali sam morao da je napustim. Ondje nema života jer nema posla. Sve što uspijete pronaći jesu poslovi za koje se ne vrijedi truditi jer od plaće koju tu zaradite jednostavno ne možete živjeti”, priča Arslan.

LAHKO JE LJETI, A ŠTA ĆE ZIMI

Amir Hassani (12) iz Afganistana u đačkom domu boravi s ocem, majkom, dva brata i dvije sestre. Svi oni žele preko granice u Evropsku uniju, gdje ih čeka rodbina. Dok su bili u Afganistanu, pokušavali su dobiti vizu za Francusku, ali su svaki put dobijali odbijenicu, te su se odlučili na imigrantski put ne bi li uspjeli probiti se do željene destinacije. Njegova majka Sahar kaže da su uvjeti unutar doma katastrofalni i da im to vrlo teško pada.

“Došli smo ovdje prije nekoliko dana i zatekli izuzetno loše stanje. Zgrada prokišnjava, nema prozora, mi nismo dobili ni šator, spavamo na podu, pokrivamo se čime stignemo. Bojim se za svoju djecu da se ne razbole. I mi smo ljudi, ne zaslužujemo ovakav tretman. Želimo ići dalje, ali čujemo da je to jako teško. Ne znamo ni sami šta ćemo sad”, kaže Sahar.

U krugu doma zatekli smo nekolicinu imigranata koji su razapeli šatore na otvorenom i lože vatru da se ugriju. Iako je hladno, ipak je ljeto i dolaze topliji dani, ali šta će s imigrantima biti ako ne uspiju prijeći granicu i dočekaju zimu u ovom stanju? A zime u ovom dijelu Bosne i Hercegovine znaju biti izuzetno hladne i duge. O tome za sad niko ne razmišlja, cilj im je svima da prijeđu granicu kako bi nastavili dalje do željenih odredišta.

“Jako je hladno i morali smo naložiti vatru. Sakupili smo grančica s poda i zapalili vatru na kojoj sušimo našu odjeću i obuću. Samo nam je jedno u glavi: kako prijeći granicu? O tome trenutno razmišljamo i čekamo svoju priliku”, priča Nazir iz grupe Afganistanaca okupljenih oko vatre koja gori ispred šatora.

U međuvremenu je stigao ručak i počelo je formiranje reda u kojem se čeka za porciju hrane. Grupe imigranata dolaze i prilaze koloni dok kiša počinje padati. Gladni, žedni, izderani, promrzli i iscrpljeni, imigranti stoje u koloni. Zamišljena lica odaju njihovu zabrinutost zbog neizvjesne budućnosti. Ostati nemaju gdje, a otići ne mogu. Zaglavljeni u nekoj vrsti vakuuma u kojem sve više postaju nepoželjna vrsta na koju se počinje gledati s oprezom i prijezirom. Ne znaju šta im donosi dan, a šta nosi noć. Svi su digli ruke od njih, samo još Crveni križ, lokalne nevladine organizacije i Islamska zajednica osjećaju neku vrstu obaveze da pomognu. Njihova sudbina sada je u Božijim rukama i samo On može da im otvori puteve spasa. A oni, onako jadni i bijedni, mrski sami sebi, kažu da im još samo On ostaje i da se samo u Njega uzdaju i dove Mu upućuju da ih izbavi iz onog u čemu su se našli.