Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina bila je dio NDH. Zbog toga je i jezička politika u Bosni i Hercegovini u to vrijeme bila dio ukupne jezičke politike NDH, ali je imala i nekih svojih specifičnosti. Jedna od njih jeste i naredba velikog župana Omerovića “o nazivu sjedišta Velike župe Vrhbosna” od 23. juna 1941. godine, prema kojoj se “sjedište ove župe u govoru i pismu ima nazivati Sarajvo”, a ne Sarajevo.

Piše: Refik BULIĆ

Odmah nakon 10. aprila 1941. godine, kada je formirana Nezavisna Država Hrvatska, počele su i aktivnosti oko uvođenja nove jezičke politike. Nova je jezička politika imala za cilj uvođenje “čistog hrvatskog jezika” i latiničnog pisma. Stoga je u samo petnaest dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske poglavnik Ante Pavelić donio dvije zakonske odredbe u kojima je odslikana buduća jezička politika ne samo prostora Hrvatske već i drugih dijelova koji su joj pripojeni. Tako je Pavelićeva jezička politika zahvatala i cjelokupni prostor Bosne i Hercegovine i na njemu bila obavezujuća kao i u Hrvatskoj.

UVOĐENJE “ČISTOG HRVATSKOG JEZIKA” U SVIM DIJELOVIMA NDH

S obzirom na to da su sudovi u ratnom stanju “imali mnogo posla” i morali provoditi zacrtanu politiku NDH, razumljivo je što je prva zakonska odredba u vezi s jezikom bila ona “o izricanju osuda, o nazivima sudova i sudaca i o upotrebi čistoga hrvatskog jezika kod sudova”. Ona je donesena 18. aprila 1941. godine u Zagrebu, a objavljena u Narodnim novinama br. 6 od 19. aprila 1941. godine. Tu odredbu i druge dokumente jezičke politike NDH objavio je Milan Šipka u knjizi Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850–2000), prema kojoj se i donose ovi podaci i dokumenti.

U prvoj zakonskoj odredbi, koju je propisalo ministarstvo pravosuđa, u prvom se članu određuje da “sudovi izriču osude: ‘U ime Nezavisne Države Hrvatskeʼ”. U drugom se članu određuju nazivi sudova, u trećem nazivi sudaca i sudačkih pomoćnika, a u četvrtom se donosi naredba da se upotrebljava “čisti hrvatski jezik”:

“4. Svi suci i sve stranke imaju upotrebljavati usmeno i u svojim pismenim sastavcima čisti hrvatski jezik, bez obzira na zakonske stručne izraze. Tudjice se imaju izbjegavati i svagdje, gdje god je to samo moguće, zamjenjivati hrvatskim narodnim izrazima.”

ZABRANA ĆIRILICE

Druga zakonska odredba, koja je donesena 25. aprila 1941. godine, a objavljena istog dana u Narodnim novinama br. 11, odnosi se na zabranu ćirilice. I tu je odredbu potpisao Ante Pavelić. U njoj se u prvom članu kaže da se na području NDH zabranjuje upotreba ćirilice, a u drugom da se “provođenje povjerava ministarstvu unutarnjih poslova”.

Sama odredba da je provođenje ove odluke povjereno ministarstvu unutarnjih poslova upozorava na ozbiljnost kršenja ove odredbe.

Istog dana kada je donesena spomenuta Pavelićeva naredba, ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković potpisao je “provedbenu naredbu”, prema kojoj će se prekršitelji kažnjavati “novčano do 10.000 dinara i zatvorom do mjesec dana”. Tako je ćirilica, koja je do osnivanja NDH bila u predratnoj Jugoslaviji ravnopravna s latinicom, novom jezičkom politikom NDH bila zabranjena, a njezina upotreba strogo kažnjiva.

Da bi se osiguralo što bolje provođenje zacrtane jezičke politike, na prijedlog ministarstva “bogoštovlja i nastave” osnovan je 28. aprila 1941. godine i Hrvatski državni ured za jezik. Odredbu o osnivanju potpisao je Ante Pavelić i ona je istog dana bila i objavljena u 13. broju Narodnih novina. Ured je djelovao u okviru ministarstva koje je i predložilo njegovo osnivanje, a trebalo je da radi “u vezi s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti u Zagrebu i s Hrvatskim sveučilištem u Zagrebu”. Zadatak je osnovanog ureda bio da rješava sva jezička pitanja na prostoru NDH, pa time i na prostoru Bosne i Hercegovine.

PRAVOPIS

Pitanje pravopisa u NDH bilo je regulirano jednom ministarskom naredbom o hrvatskom pravopisu, koju je potpisao doglavnik i ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak. U njoj se, između ostaloga, kaže: “hrvatski se pravopis ima sprovesti na načelu etimološkom”. Po tom je načelu, naprimjer, predviđeno da se piše: početci, dohodci, predci, patci, zadatci i sl. Zanimljivo je da i danas u Bosni ima “cvijeća” koje piše ovakvim pravopisom. Među Bošnjacima, naravno.

Provođenje pravopisnih odredbi i sve druge segmente jezičke politike NDH trebalo je da kontrolira novoosnovani ured za jezik, koji je na to bio obavezan jednom provedbenom naredbom od 27. jula 1941. godine, koju je također potpisao već spomenuti doglavnik Mile Budak. Prema toj je naredbi novoosnovani ured za jezik imao zadatak “paziti na pravilnost i čistoću hrvatskog jezika u javnoj upotrebi”, što je podrazumijevalo i priređivanje školskih knjiga i priručnika, pregledanje udžbenika, saradnju sa zakonodavnim i drugim tijelima pri sastavljanju zakona i drugih uredbi, nadgledanje svih “tiskopisa uopće”, “ispravljanje i odobravanje svih natpisa i oglasa na javnim mjestima”, “jezičko savjetovanje piscima i izdavačima”, brigu o jeziku u kazalištima, radiostanicama i “kinematografima”.

Ured za jezik imao je mnogo aktivnosti i na njegov se rad odnose mnogi dokumenti nastali u vrijeme NDH. Preko ureda za jezik rješavana su i neka jezička pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine. Tako je već 17. jula 1941. godine spomenuti ured rješavao pitanje službenih naziva bosanskih gradova Bihaća i Banje Luke.

BIHAĆ I BANJA LUKA

Nakon nejasnoća koje su imali poštanski službenici u vezi s pisanjem imena gradova Bihać ili Bišće, Banja Luka ili Banjaluka, te oblika zavisnih padeža ovih imena “Ravnateljstvo pošta, brzojava i brzoglasa” uputilo je 5. jula 1941. godine “upit predsjedništvu vlade o službenom nazivu mjesto (!) Bihać i Banja Luka”. Predsjedništvo vlade dopis je proslijedilo ministarstvu unutarnjih poslova, a ono uredu za jezik. Ured za jezik odgovorio je 17. jula 1941. godine. U odgovoru ureda navodi se:

“1. U službenoj upotrebi rabit će se u nominativu oblik Bihać. U kosim padežima smatrat će se A u drugom slogu postojanim; pisat će se dakle: Bihaća, Bihaću i t. d.

2. U službenoj upotrebi rabit će se u nominativu oblik Banja Luka. U kosim padežima smatrat će se dio ‘Banja’ pridjevom ženskog roda; pisat će se dakle: Banje Luke, Banjoj Luci i t. d.”

Danas su u savremenom bosanskom jeziku uobičajeni oblici Bihać, Bihaća, Bihaću, ali još postoji kolebljivost u vezi s oblicima imena drugog grada: Banja Luka, Banje Luke, Banjoj Luci ili Banjaluka, Banjaluke, Banjaluci itd. U normi bosanskog jezika preporučuju se oblici Banja Luka, Banje Luke, Banjoj Luci itd. O davanju prednosti jednom ili drugom obliku u normi bosanskog jezika govori se u knjizi Bosanski jezik: Jezičko-pravopisni priručnik (R. Bulić, Bosanska riječ, Tuzla, 2001).

JE Lʼ SARAJʼVO ŠTO JE NEKAD BILO

Jedna zanimljiva naredba velikog župana Vrhbosne Omerovića koja je donesena 23. juna 1941. godine pokazuje da je jezičku politiku vodio i veliki župan. Naredba se odnosi na ime sjedišta velike župe Vrhbosna. Naredbu je, vjerovatno, donio bez konsultacija s postojećim uredom za jezik, ali sumnjam da bar s nekim nadležnim iz rukovodstva NDH nije imao konsultacije u vezi s tim.

Naredba o nazivu sjedišta velike župe Vrhbosna ima sljedeći sadržaj:

“Kako je sjedištu Velike župe Vrhbosna prema izvornom narodnom govoru iz davnine naziv Sarajvo, a ne Sarajevo, to se ime sjedišta ove župe u govoru i pismu ima nazivati Sarajvo. Ovaj će se ispravak provesti i u službenom popisu imena mjesta.”

Ova je naredba velikog župana Derviša Omerovića, međutim, zanimljiva i po tome što je neočekivana i neuobičajena u ondašnjim prilikama, kad je jezička politika bila strogo kontrolirana, pa se i službeni naziv mjesta, kao što smo vidjeli za Bihać i Banju Luku, morao potvrđivati preko ureda za jezik. Zanimljivo je i to što je ime mjestu preoblikovao veliki župan, koji nije bio Sarajlija.

Ova je naredba objavljena u Narodnim novinama od 28. juna 1941. godine. U Narodnim novinama objavljivani su i drugi službeni akti NDH pa pitanje poštivanja naredbe velikog župana o nazivu Sarajvo ne bi trebalo biti upitno i izvan velike župe Vrhbosne. Ipak, ovo bi se moglo ispitati analizom dokumenata NDH koji su sadržavali i ime sjedišta velike župe Vrhbosn

ZAČECI JUGOSLAVENSKE JEZIČKE POLITIKE IZ JAJCA

U Drugom svjetskom ratu na prostoru Bosne i Hercegovine štampane su dvoje novine – Oslobođenje i Front slobode. Prvi broj Oslobođenja štampan je 30. augusta 1943. godine u selu Donja Trnava u sjeveroistočnoj Bosni, a prvi broj Fronta slobode štampan je 7. novembra 1943. godine u Tuzli, u vrijeme kad je Tuzla bila najveći oslobođeni grad u Evropi. Osim povremenog štampanja ovih novina, Narodnooslobodilački pokret izdavao je povremeno i razne biltene i proglase. S obzirom na to da je štampanje zavisilo od tehničkih uvjeta, od onoga što se u to vrijeme imalo, teško se može govoriti o planskoj jezičkoj politici, ali je sigurno da se vodilo računa o tome i o onome što je nešto kasnije proklamirano na Drugom zasjedanju AVNOJ-a.

Nakon Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, koje je održano 29. i 30. novembra 1943. godine u Jajcu, Vijeće je donijelo Odluku o objavljivanju odluka i proglasa AVNOJ-a, njegovog predsjedništva i Nacionalnog komiteta.

Ta je odluka predviđala da se odluke i proglasi objavljuju na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku. Svi se ovi jezici smatraju ravnopravnim, ali se kaže da će zbog tehničkih teškoća predsjedništvo AVNOJ-a i Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije svoja izdanja i svoje odluke objavljivati “na jednom ili drugom od navedenih jezika”, što znači na srpskom ili na hrvatskom. Ipak se kaže da su zemaljska vijeća obavezna da svoja izdanja i svoje odluke “zvanično proglase na jezicima svojih naroda”.

Ova je odluka donesena 15. januara 1944. godine. Potpisali su je sekretar AVNOJ-a Rodoljub Čolaković i predsjednik dr. Ivan Ribar.

Ovaj pregled jezičke politike na prostoru Bosne i Hercegovine u vrijeme Drugog svjetskog rata pokazuje da je prevladavala jezička politika NDH, koja je bila rigidna, veoma stroga, a uz to je predviđala i oštre kazne za prekršioce naredbi. U Bosni i Hercegovini začeti su u sklopu Narodnooslobodilačkog pokreta i pravci razvoja kasnije jugoslavenske jezičke politike socijalističkog razdoblja.