Navedeni stihovi dio su pjesme o Starom mostu mog školskog druga i prijatelja Miodraga K., predsjednika Kluba književne omladine Mostar osamdesetih godina prošlog stoljeća – Mostarca po rođenju, po sudbinskom određenju i po životnom uvjerenju, sina Dušana i tete Tomislave (idealna kombinacija za vakta Titove Jugoslavije). Rob Svjetlosti i sluga Dobra…

Kad su se s početka devedesetih nad Mostarom – gradom svjetlosti – nadvili “teški tamni oblaci”, Miodrag se priključio Prvom mostarskom samostalnom bataljonu. E to mu kasnije neće oprostiti pripadnici sile tame sa “zapada”. Neki umobolnici su ga čak optužili da navodi četničke granate na zgradu na dnu Avenije, gdje je stanovala cijela njegova porodica i on sam. Tokom višesatnog “informativnog razgovora”, upitan za nacionalnu pripadnost, izjasnio se kao BOŠNJAK. Ponovo je pogriješio. Uzalud su mu mračni likovi, s vidnim psihofizičkim smetnjama, sočnim psovkama brutalno pokušavali objasniti “nacionalno pitanje” – ostao je pri svom stavu: nekada Jugoslaven, danas Bošnjak. Poslije su ga “oslobodili” ljudi malo važniji… Ta sloboda značila je napuštanje ne samo Mostara već i domovine Bosne i Hercegovine, značila je kartu u jednom smjeru – do krova svijeta, na sjeveru ledom okovane Norveške, gdje mrak traje mjesecima…

Uzaludno je godinama postavljao sam sebi pitanje: Zašto se sve ovo moralo dogoditi? Jer on je volio svoj Grad, on ga i danas voli. Jer je Mostarac. A ako si Mostarac, moraš imati STAV! Ako si Mostarac, onda voliš Mostarke, kao što i Mostarke vole Mostarce. Ako si Mostarac, onda voliš i Stari most i Kujundžiluk (i nikad ih ne rušiš) i Aveniju i Bulevar i Vrelo Radobolje i Radobolju (i ne diraš joj tok) i Neretvu voliš (i ne zagađuješ je), voliš i Cim i Iliće i Šehitluke i Partizansko groblje, voliš i Vihoviće i Gorance (Mostarci su ih osamdesetih pošumljavali kao svoju bašču, kao i Gostinu šumu i Mazoljice), baš kao što voliš i Bijeli Brijeg i Vrapčiće, Forticu i Podveležje i planinu Velež i brdo Hum i Pothum i Pijesak i Brankovac i Brkanovo brdo i Balinovac i Cernicu i Opine i Šehovinu, voliš i Tepu i Bakijinu Luku i Rondo i Zgone voliš… Ako si Mostarac srednje životne dobi, onda pamtiš sve turnire mostarskih mahala i sva mjesta gdje se igralo “lopte”: Staro Veležovo na Strelčevini, šljaka kod Mljekare, livada na dnu Rudarske, asfaltirani tereni za mali nogomet iza stare i nove gimnazije, Kantarevac, Donja Mahala, Partizan na vrhu Kalhanske, Carski vinogradi…

Mostarac voli u svojoj avliji kadificu, sabalhair i karanfil, voli i hadžibeg i rutu i uzlidobar, i gorki pelin iz avlije mu je sladak, i ljekoviti bejturan voli, a napose voli hafizalušu u vinogradu, u voćnjaku trešnju, smokvu, kajsiju, mušmulu, šipak, murvu, drenjinu i oskorušu i bajam grkunac mu je sladak.

Mostarac voli sve mostarske bogomolje i nije mu strano ni zvono ni ezan… Jer ako si istinski Mostarac, onda voliš – ne mrziš, gradiš – ne rušiš, činiš Dobro – kloniš se Zla, činiš Dobro bez ikakvog interesa, jer Tolstoj kaže da Dobro više nije Dobro ako ima uzrok; ako ima za posljedicu nagradu, ono također nije Dobro. Znači, Dobro je izvan lanca uzroka i posljedica.

Tako voli Mostarac znajući da su njegovi i Baćevići i Banjdol i Blagaj i Bogodol i Buna i Cim i Čule i Dobrč i Donja Drežnica i Donji Jasenjani i Dračevice i Gnojnice, Goranci, Gornja Drežnica, Gornje Gnojnice, Gornji Jasenjani, Gubavica, Hodbina, Hrušta, Humilišani, Ilići, Jasenica, Kamena, Kokorina, Kosor, Kremenac, Krivodol, Kružanj, Kutilivač, Lakševine, Malo Polje, Miljkovići, Ortiješ, Pijesci, Podgorani, Podgorje, Podvelež, Polog, Potoci, Prigrađani, Rabina, Raška Gora, Raštani, Ravni, Rodoč, Selište, Slipčići, Sovići, Sretnice, Striževo, Vihovići, Vojno, Vranjevići, Vrapčići, Vrdi, Zijemlje, Željuša, Žitomislići i Žulja. Jer sve to je Mostar.

A Mostar je jedan. Jedini. Ne mogu biti dva Mostara. Baš kao što je jedna i država u kojoj jeste – država Bosna i Hercegovina.

Mostarac je svjestan razlika i višeslojnosti svijeta u kojem živimo. Te razlike u mišljenju, pogledima i vrijednostima postoje, ne samo između kultura nego i unutar svake kulture posebno, i Mostarac to zna. A znade i to ne treba praviti galamu oko marginalnih razlika. Jer suština je bitna.

Zato Mostarac mora imati san. San o boljem sutra. Zato Mostarac između istine i laži uvijek bira istinu, ako mu se da mogućnost izbora i pravo da bira, jer na Istini počiva Pravda, temelj pravne zajednice i zdravog društva. Svi pravi međuljudski odnosi, veze i komunikacije počivaju na Istini, a laž truje, razara i kida odnose i komunikacije među ljudima.

E baš zato će moj drug s početka ove priče, kao i hiljade Mostaraca koji su tuđom voljom morali napustiti grad i domovinu, a i svi Mostarci koji žive u gradu i za grad, koji ga vole i grade, izaći na izbore i glasati, jer MOSTAR NIJE NA PRODAJU, baš kao što nije ni Srebrenica, jer nemaju cijenu.

Glasati za svjetlo, a protiv tame, za one koji ne umiju izdati, za one koji znaju da je i ove 2020. godine, kao i stoljećima prije, Mostar stolni grad svih Mostaraca i drugih koji u njemu žive i ne čine mu zlo.