"Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavače tužnoga lika" u ovim predugim danima izolacije i karantina tragamo po arhivima bosanskohercegovačkih medija vraćajući iz naše historije neke od najzanimljivijih tada objavljenih tekstova

 

PIŠE: Alija Bejtić (Narodna uzdanica, 1943)

Po mnogim vrletnim kosama i planinskim obroncima Bosne i Hercegovine čame podori srednjevjekovnih, pa i rimskih gradova i utvrda. U većini njih danas suri orlovi viju gnijezda, dok se nekad u njima prosipaše sjaj i raskoš sredovjekovnog života. Mnogim takovim gradovima, čija se imena iz povijesnih vrela znaju, trag i lokalitet se je davno zagubio, ali ih ima mnogo više, čiji se tragovi i danas raspoznaju, ali su im imena posve zagubljena.

Takove utvrde čija su se imena zagubila naš narod pripisuje Prokletoj Jerinji. Jedan od tih Jerinjinih gradova je i drevni grad niže Goražda na sutoku rijeke Prače u Drinu, a počiva na krajnjem (istočnom) obronku i planine Gnjile, na nadmorskoj visini od 1093 metra. Na nj je najzgodniji uspon sa željezničke postaje Kopači, na pruzi Ustiprača-Foća. Odatle se na ovaj grad stiže za podrug sata.

Iz Goražda pak ostaviće putnik dobra dva sata, a tako isto i s Ustipraće, pogorjelog industrijskog mjestanca na željezničkoj pruzi Sarajevo- Višegrad. Grad dominira cijelom okoliconi i budno bdije nad kotlinom rijeke i njene lijeve pritoke Prače. S njega se otvara lijep pogled na Goražde, pa uz dolinu Drine sve skoro do Foče. a tako isto i na sela što leže s desne strane Drine.

Na toj, (istoćnoj) strani opaža se i klisura sa starim i čuvenim gradom Samoborom, u kojem su često i rado boravili i ljeto provodili vojvoda Sandalj Hranić (1392.-1435.) i sinovac mu Herceg Stjepan Vukčić (1435.-1466.). Na sjevernoj strani grada, s onu (lijevu) stranu Prače opažaju se u daljini sela i naselja koja gravitiraju prema Rogatici. Ovaj stari grad nije imao prostojnosti velikih bosanskih sredovjekovnih gradova, i po svojoj veličini to je bio više jedan utvrden dvorac, nego li grad u koji bi se mogla smjestiti veća vojnička posada. Imao je oblik izdužene elipse, a protezao se u pravcu zapad-istok.

No ipak, iako malen, imao je dvije kule, i to donju i gornju, kao i apsolutna većina takvih gradova u Bosni i Hercegovini. Pred samin gradom, duž njegove cijele zapadne strane presječen je greben brda dubokim rovom u živcu kamenu, koji se i danas dobro raspoznaje. Tu je bio ulaz u grad, pa je na tom mjestu bez sumnje morao stajati i pomični most preko jarka, ma da se njegovo mjesto više ne raspoznaje. Preko toga mosta dolazilo se najprije u donji dio grada. Tu se i danas jaspoznaju temelji kamene kule, koja je služila kao predutvrda i štitila ulaz u grad. Onaj duboki jarak sa zapadne strane grada i ova kula na istoj strani biii su od neobične strategičke važnosti po grad, jer jedini put u nj vodio je baš s te strane.

Donji dio grada nema velikc prostranosti. Tek kojih 50 m2. Iz njega se, idući prema istoku, uzlazilo na nešto uzvišitije tlo, u gornji dio grada, čiji je prostor skoro jednak prostoru donjeg dijela grada. To je glavni dio ovog grada. Na njegovoj krajnjoj (istočnoj) strani stajala je druga kula, ispod koje se i danas vidi primitivno raden kameni podzid. Na sjevernoj strani ovog dvorca raspoznaju se temeiji četverouglaste zgrade koja je bila uklopljena u obimni gradski zid, iskačući izvan njega tako, da je u slučaju navale na grad mogla štititi čitavu sjevernu stranu grada.

Gradnja ovog dvorca izvedena je na dosta primitivain i uobićajen način, na koji se zidala većina starih gradova kod nas: izvana oplata od većeg netesanog kamena, a iznutra kaša maltera i sitnog kamena, medu kojim ima primiješane i opeke. Ispod ruševina ovog grada, na njegovoj jugozapadnoj strani, nalazi se planinsko vrelo Koruna, o kojem postoji legenda da su na niemu ranjenici ispirali i uspješno vidali rane.

Na suprotnoj. sjeveroistočnoj strani, u podnožju gorske hridi na kojem poćivaju ruševine grada, bilo je groblje u koje se sahranjivala posada ovoga grada. I danas se tu nalaze četiri kamena stećka, karakteristična nadgrobna spomenika iz srednjeg vijeka. Stećci su bez natpisa i ma kakvih rezbarija. Nešto više i dalje od ovog mjesta, a kojih dvadeset minuta hoda od grada, ima iedan planinski proplanak na kojem se nalazi staro  groblje.

U dva reda raspoznaje se točno pedeset grobova. Na većini njili očuvali su se i nišani s karakterističnim rezbarijama nadgrobini mislimanskih spomenika u Bosni iz doba Fetha a svi su bez natpisa, te je očito da su i ovi spomenici iz toga vremena. U tradicijama tamošnjeg svijeta zameo se skoro svaki trag imenu i prošlosti ovoga grada. Pored toga što se pogrešno i proizvoljno naziva Jerinjinim gradom, zabilježena je i jedna narodna predaja koja ga pripisuje Hercegu Stjepanu.

Inače iz povijesti o pravom imenu ovog grada ne znamo ništa pouzdano. O tome se dade tek nagadati. No, u oskudici sigurnih izvora, nijesu na odmet ni nagadanja.

Poznati hrvatski povjesničar, pokojni Vjekoslav Klaić u svojim geografskim djelima “Bosna” i  “Opis Bosne” piše: »Zvečaj i Samobor, dva stara grada na Drini«, te po ovome  Klaićevom zapisu čajnički učitelj i marljivi kulturni trudbenik Stevan Delić krajem prošlog stoljeća u jednom članku napisao da se Zveća i zove grad na lijevoj obali Drine, i to 40 (sic!) minuta udaljen prema sjeveru od nje više sela Mašića, a na obronku planine Grada (sic!).«

Dakle, prema tome Klaićevu i Delićevu navodu to bi imao biti uprav ovaj naš grad. I, po svoj prilici, bit će da je tako. U prilog tonie ide i vrlo važna ćinjenica, što se pod ovim gradom. s njegove jugoistočne strane, i danas saćuvao lokalitet s imenom Zvečaj, a to nam daje, ako ne potpunu sigunost, a ono dosta opravdania za tvrdnju da je ovaj grad doista sredovjekovni Zvečaj.

No buduća istraživanja na polju naše historiografije pokazat će nam koliko ima istine u tome. Pa i o prošlosti Zvečaja ne znamo ništa pouzdano. On bi mogao biti onaj Necano, što ga je svojatao Herceg Stjepan, a koji dr. M. Dinić lokalizuje u niz strućnih njegovih gradova, negdje pored Severina. I oni nadgrobni spomenici za koje smo spomenuli da se nalaze pod zgradom, i oni nam mnogo kazuju iz povijesti ovog grada.

Srednjevjekovni stećci vidni su znaci da je grad služio svojoj svrsi u srednjem vijeku,  da su se tu pokopavali upravljači grada. Ako pak u ono muslimansko groblie nijesu sahranjeni turski vojnici, pali u borbi za ovu tvrdavu, onda je to siguran znak, da su i Turci, kad su polovicom XV. stoljeća osvoiili ove krajeve, u ovom gradu držali svoju posadu.

Potpuno je sigurno da su u tom groblju sahranjeni ili osvajaći ovog grada, ili pak njegova kasnija turska posada, jer nigdje u blizini nema muslimanskog naselja, niti ga je moglo biti u tim gorskim predjelima.