Munir Šahinović Ekremov (Narodna uzdanica, 1934.godina)

Devetstosedamnaesta u Sarajevu. Iseljenici, koji su pred napredovanjem Crnogoraca i Srba prije godinu dana ostavili kućne pragove i ognjišta, bježeći sumanuta lica. na kojim je lebdio strah od neizvjesnosti sutrašnjice, nečujno su se povratili. Sarajevo je jedno ljeto i zimu bio grad mrtvih. Ni živa se duša nije mogla vidjeti na ulici. Sve se podiglo listom i sa svojom sirotinjom, povezanom u svežnjeve, krcalo u vagone za marvu i u sjevernoj i srednjoj Bosni tražilo spasa golom životu. Sveg je nestalo, ostao tek go, izmučen, ustrašen život, koji je u strahu, da i njeg ne nestane, listom ko stado preplašenih ovaca, tražio zaklon gdje bilo.

Bajka o srpskim „Mauzerima” i crnogorskim bombama rasplinula se, Sarajevo je dobilo natrag svoju bijedu. Starce drhtavih ruku, žene presvisla glasa i djecu razrogačenih očiju. Brašna već nestaje, vlasti uvode „brotkarte”, srca se stežu pri jezivoj pomisli na dolazeću sablast gladi, ruke grčevito, ljubomorno kriju ostatke žita i brašna u trapove i podrume. Doći će, kažu, opet „rekvizicija”, a ona što zateče, to ne ostavlja. Problem života je: preživjeti. Glad crnim stijegom maše nad Sarajevom. gradom, koji je prije tri četiri Ijeta stenjao od obilja. Iseljenici se povratili. Ma kako u njem bilo, u svom je gradu lakše živjeti. Tu se makar ne osjeća strancem.

I na vjeđama povijenog starca zablista radosna suza, kad prekoračivši prag osjeti miris svog doma, za kojim je mjesecima čeznuo, za koji je strahovao, da ga ne popali neprijatelj. Pod vrata tu i tamo listonoša ubaci pismo. Jauk se razlijegne mahalom, prodoran i bolan, a duše zastrepe. Komanda ta i ta javlja porodici, da je infanterist Mujo Mujić rodom iz Sarajeva, od prve b.h. pukovnije „junački” poginuo „na polju časti”, negdje u ledenim Karpatima, kroz srednju Srbiju ili na lomnoj Piavi. Uz obavijest komanda šalje i odlikovanje: „veliku zlatnu” dobio je Mujo od cara, što je, opijen državnim rumom, napola izbezumnjen nasrnuo na ruski bajonet ili pred talijanski top. I pao, ne znajući za koga i zašto. Sjećaju ga se, visok, odrastao kao hrast, snažan i lijep, bio sarač u čaršiji. Pa eto, rat je rat. Zakukala je samohrana majka, ciknula obudovjela Ijuba, dvoje, troje sitne dječice u čudu i strahu pogledali majku i nanu. i ne znajući zašto briznuli u plač, koji siječe kroz srce. K. und k. infanterist Mujo Mujić je u taj čas mirno, rastrganog tijela ležao u grobu negdje pod Monte Grappom ili na polju pred Wolinskim; njegovo mjesto u „šancu” zauzeo je drugi sa sivim fesom na glavi, odnekud iz Bosne, a smrt je mahala kosom, grobovi se nizali u vijenac, koji je obuhvatao i kitio zemljinu kuglu.

Vrisak se prolamao sarajevskom mahalom; negdje su u Beču ili Pešti časnici od generalnog štopa, u noćnim orgijama pričali, kako su ti „dummere Bosnjaken” izvrstan materijal za juriše, ako im se prethodno da odgovarajući obrok ruma. U stare se majke ukočila suza u oku. Strugala je po hambaru posljednje ostatke brašna. To im je priskrbio „on”, sin, suprug, otac, hranitelj, kad je bio posljednji, zadnji put u životu na „urlapu”. Sad više nema ko. Suza se ukočila u oku, misao zaživlje smrt, život je postao ništa.

Skidaju olovo sa sarajevskih džamija pod kubetom. Kažu treba caru olova, da izlijeva topovske metke i da njima porazi neprijatelja. Naše stare, krasne, gospodstvene džamije, ponos bijelog šehera, pogazila je tuđinska noga. Odnose olovo. Sjedobradom imamu kaplju suze niz srebrne vlasi, a usne grčevito podrhtavaju gledajući nešto dosad neviđeno i nečuveno. Svijet se uyukao u se. Ko prcđe, okreće glavu. Hodže uče po džamijama molitve: nek Gospod uništi neprijatelje „našeg” cara, nek ih pomete i razbije njihove redove. A srca, kojim je rat ispio i zadnju iskru života, u nekoj mističnosivoj nadi, utapaju se u molitvu, „amin” je iskren, možebit prvi put u životu savršeno iskren, iz duše se izvija: — „Inglitera ve Fransa ve Moskov helać ejleje, ve perišan ejleje, ve perruperišan ejlejel Amin, Amin”

Hodže uče molitve, da se dovrši rat, koji je zapalio svijet. Nesvijesna. teška optužba proklinje vinovnike, hodže uče, grobnice se jedna za drugom nižu diljem bojišta. Smrt snažno maše kosom nad nekada slavnom i ponosnom HercegBosnom. U svaku nit života uvlači se mora: stište, grči, ništi, ubija. Stara majka nikako ne dokučuje, zašto je trebalo tom caru, da pogine njen Mujo?! Zašto da ona ostane neutješna i samohrana? U dječijim uplašenim očima leži neizvjesno pitanje: Zašto? Pitanje teško. olovno, sumorno. Grčevito pitanje bez odgovora. Hodže uče, ginu vojaci po nepreglednim bojištima, a iz dana u dan jednom kriku osirotjellh, pridružuju se novi, bolniji, prodorniji. Tako redom, bez broja, bez kraja… *

Sarajevo je, kao malo koji grad diljem svijeta. kroz svoju burnu povijest zapamtilo svega i svačega. Nema jada, koji ga nije pregazio. Kuga morila stanovništvo u tisućama. ratovi žderali nebroj života, glad bila čest gost i stanovništvo skapavalo, poplave rušile čaršiju, tuče ništile usjeve, požarevi pretvarali čitave gradske predjele u hrpu pepela, nedjela zlotvora bila nepodnosiva, grabežž i otimačina bilo na pretek, vojska ga osvajalali spaljivala, halke škripjele na vješalima, pošasti se nizale jedna za drugom, bilo i prošlo, spomenulo se ne povratilo se. Ali ovo što se sad događa, to otkad je prva motika zakopala da gradi Sarajevo, niti je tko čuo, niti vidio, niti zapamtio i zabilježio.

Nježnu našu bosansku dušu, osjetljivu i nujnu prema svemu što joj je prisno, nitko do tad nije tako ucvilio, nikad ona gorčije zaplakala nije, nikad joj teže nije bilo od postanka, kao sad, u najcrnjoj godini rata, koji proždrije živote najkrasnijih sinova Herceg Bosne, kad nad zemljom našom blagoslovljenom nekad, sablast crne gladi svojim stijegom vihori, kad se pored svih jada, u srca naša zario nov bol. Zar je iko ikad mogao i pomisliti, da će se i ovako oskvrnuće našeg doma moći dogoditi ? Promuklim glasom, — i njega to u duši boli, — sumornog jednog jutra, poče po čaršiji i kroz mahale izvikivati telal: — „Car je naredio, ko god ima bakra i bakrenog suđa, da ga odmah predaje komisji, sve će mu se platiti. Caru treba bakra, da izliieva topovska taneta, da pobije neprijatelje. Niko se ne smije usprotiviti, jer će biti kažnjen”.

Sarajlijama se srce zgrči, ne popusti grč duše uzdrhtale pod navalom čuvstava srdžbe i pravednog gnjeva, mozgom prostruja nebroj pitanja, ali usta ostadoše nijema. — „Zar im i to treba ? Na što je ovaj “naš” car spao, da kupi po starim bosanskim kućama još i bakreno suđe? Pokupio živote, novac, žito, konje i goveda, sve mu malo, sad mu daj i bakar!! ”

Misli revolta nadiru kroz svijest, ali su usta mirna, zgrčena, nijema, te ruka stisnutom šakom kazuje kako nam je pri duši. Usta su nam nijema, jer .komisija” koja otima bakar, goni u zatvor svakog, ko progovori. A komisiju uz jednog Svabu i jednog Madžara sačinjava i jcdan naš „efendija”, koji se prije rata isticao kao nekakav vajni borac za „dobro” muslimana, a uz rat upleo se u bakar i namlatio pare. Haram mu bilo dok god živ bio, crn mu obraz na obadva svijeta!

Našu dušu od tog gore nije ništa pogoditi moglo. Sarajevska kuća ne bi se tako zvala, kad u njoj ne bi bilo makar dvije tri stotine kila umjetnički izrađenog bakrenog suđa. Nikom ga nismo otimali, naše su ga kazandžije sakovale. Djevojka udajući se u svojoj opremi nosila po nekuliko „takuma” bakra, mladoženja ga nabavljao kao najpreču kućnu potrebštinu, čuvao se i često oblijevao kalajem, bakreno suđe bilo je ponos našeg doma. A sad?

Sad, kad su nam sve uzeli, ni to ne ostavljaju netaknuto. Suza u ugaslom oku stare majke ukočila se pri pogledu na kola, u koja su grubi vojnici nabacali bakreno suđe iz njenog dotad neoskvrnutog doma. Ona ga je prije mnogo godina kao mlada djeva, kad se udavala za svog vojna, donijela u svom ruhu, danas joj je pri srcu kao da joj najdražeg iz kuće iznose na tabutu. Nešto već bezvrijednog novca ostavili su na pragu od divanhane. a kad su otišli, tih, prigušen plač očuo se po opustošenim mutvacima, rafe koje su prije nekoliko časova stenjale pod težinom savatlisahana, sad turobno prazne zjaju. Sve, sve nam oduzeše.

Prolaze čaršijom kola pretovarena najljepšim bakrom: sahani i lenderi, ibrici i đugumi, tundžere i tave, kazani i haranije meterizi i ćase, sve bez reda natrpano, svega bezbroj. Ko god prođe, srce mu se stegne, a usna zadrhti. Našoj duši crnji dan od ovog nikad osvanuo nije. Šušurefendija sa svojom bandom kupuje sve pod stari bakar, nekoliko hellera kilogram. A državi prodaje po nekoliko kruna. Kletva, da pohlepnike i otimače pomete i kazni, hrli kroz krošnje mahalskih šljivika do Onog, koji ne hiti, ali i ne mimoilazi.

Proču se po opustjeloj čaršiji, da car nije naredio, da se otima bakar po Bosni i da se skida olovo sa džamija, nego da su to lopovi između sebe uredili. A o čem svijet govori, ili je bilo ili će biti. I jednog dana kazaše, da je od lopovske bande nekoliko ih već u zatvoru: car čuo da su za oteti bakar davali po nekoliko hellera, a od države za nj naplaćivali deseterostruko, pa ih pohapsio. Naš „efendija” u zgodan čas, kad mu je bilo vrelo pod tabanima, strugnuo u Beč i tamo jednom stotinom tisuća kruna, napljačkanih od naroda, koje je priložio nekakvom austrijskom ratnom fondu, „začepio” sve i sve se utišalo.

Izjeo vuk magarca, a „efendija” bakar. Austrija je tad bila osvojila Srbiju, a ako kojim slučajem Srbija i dođe u Bosnu, naš će se „efendžja” opet snaći. Lako će on i njih prevariti, da se je „borio” protiv Švabe. Mutvaci su naši zjali prazni, car od opljačkanog bakra nije utrošio ni drama, glad se ceri nad Sarajevom. infanterist Mujo Mujić granatom raskoljene glave leži kod Piave, suza se ukočila u ugaslom oku ostarjele majke, „efendija” slaže snopove novčanica.

Šta ćemo. Rat je rat. Nekom rat, nekom brat. A koliko je ovakovih „efendija” bilo i ima ih u HercegBosni. Niko nema ni škramke brašna u kući. Carevina izdala „brotkarte”, pa ako ne misliš crknuti od gladi, valja ti ranom zorom pred „aprovizaciju”, da uhvatiš mjesto, i to ako imaš „brotkarte”, ako nemaš, onda crkni, carevini je to svejedno. Dvadeset dekagrama brašna dnevno na odraslu glavu. Ranom zorom čitavu ulicu Varoš pritisnule žene i djeca, ljudi i nema, ginu na bojištima za cara.

Policisti na ogromnim konjima „drže red”. Slomljene ruke ili noge, razbijena glava policijskim korbačem obična pojava; sve za dvjesta grama brašna. Bezbroj žena čami od zore do mraka i čekaju da carevina da pola kilograma kukuruznog brašna i šaku soli. Nabraće po grobljima koprive i kad se brašno i kopriva obare, jesti će da ostanu u životu. Drugog nema. Glad. Rabijatni policist nagnao konja u gomilu, žena u sirotinjskom zaru nije uspjela skloniti se i konj joj podkovanom kopitom razmrskao glavu i raznio uvehle grudi. Došla sirota po kukuruzu i platila je životom.

Nikog radi te malenkosti ne će zaboljeti glava. Rat je rat. Prosuta kukuruza iz papirne vrećice, poškropljena njenom krvlju, Ieži na kaljavom pločniku i zbori, da dvoje nejake dječice Fate Mujić, čiji je otac na bojištu kosti ostavio, danas ne će pojesti ni zrna kukuruze. I kad noć svojim sumornim velom pokrije čemerno Sarajevo. nedje na Vratniku, čakajući na vratima hraniteljku majku, propištaće dvoje siročadi bez oca i majke..

U taj čas „naš” car razmišlja kako da priskrbi smrti novu hranu iz Bosne, u taj čas bezbroj Muja Mujića opijeni državnim rumom srljaju smrti u žrijelo, u taj čas bezbroj domova ostaje pustih.

U taj čas bezbroj „efendija” po čitavom svijetu računaju koliko su zaradili pljačkajući.