Nakon izlaska iz zatvora, Halid Salihagić upoznaje se s Mustafom ef. Čolićem, tada imamom u Fojnici, te postaje njegov nerazdvojni drug i suputnik na duhovnom putu. Podervišili su se u istom mjesecu, Čolić kod šejha Rizvana ef. Bodovije, a Salihagić kod šejha Džemila ef. Numanagića, koji ga uvodi u nakšibendijski tarikat. Pod budnim šejhovim okom, Halid Salihagić izrasta u jednog od najznačajnijih šejhova XX vijeka u Bosni i Hercegovini. Za razliku od Čolića, koji je preveo i napisao preko 40 djela, Salihagić iza sebe nije ostavio niti jedno pisano djelo. Budući da je bio izuzetan intelektualac, a kasnije i vrstan sufijski šejh, jedne prilike neko ga je upitao zbog čega ništa nije napisao, na šta je šejh odgovorio: “Sve je objavljeno. Sve je napisano. Samo treba čitati.” Ipak, intelektualni angažman Halida ef. time nije manje značajan. On nije pisao, ali je oštrio pera. Neki od njegovih učenika preveli su i napisali značajna tarikatska djela, a tesavvufska karta Bosne i Hercegovine danas je nezamisliva bez pregalaca koji su izrastali pod nadzorom Halida ef. Salihagića. Neki su od njih: Abdulah ef. Čelebić, šejh Halil Hulusi Brzina, šejh Midhat ef. Čelebić, šejh Salih ef. Ibrišević, šejh Šefik Alić i drugi.

Zaim ef. Kruško, magistar islamskih nauka i dobar poznavalac historije tesavvufa u BiH, u razgovoru za Stav istaknuo je da je Halid ef. imao dvojicu velikih ahbaba, šejha Čolića i hadži hafiza Halida ef. Hadžimulića, mesnevihana i dugogodišnjeg hatiba Careve džamije u Sarajevu.

“Jednom je šejh Salihagić, nakon što je njegov sestrić Zija Dizdarević ubijen, sjedio zamišljen i pomislio: ‘Ja Rabbi, šta li je sad s mojim sestrićem Zijom?’ Sklopio je oči, podignut je i odjednom se našao u jednom kršu gdje nema trave, sve je bilo suho dokle su oči sezale. Tu je vidio Ziju gdje stoji, mršav, bez odjeće, sav isprepadan. Vidjelo se da je u golemim patnjama. Dozivao ga je, a Zija je bježao od njega. Nakon što se prenuo, šejh je uputio dovu Allahu, dž.š.: ‘Ja Rabbi, tako ti moje ljubavi prema Tebi, spasi ga kaburskog azaba. Ja sam svjedok da on Tebe nikada nije zanijekao, uvijek je vjerovao da si ti Gospodar.’ Sutradan je šejh Salihagić usnio da se našao na jednoj prelijepoj livadi. Svuda je bilo cvijeće, drveće, puno plodova, rijeka je žuborila. Tu je sreo Ziju, veselog i nasmijanog, namirisanog i obučenog u prelijepu odjeću. Kad je ugledao Halida ef., dotrčao je i zagrlio ga uz riječi: ‘Blago meni moga daidže'”, ispričao je Zaim ef. Kruško. Ovu je predaju i ruju šejh Halid ispričao njegovom muridu, a poslije šejhu Halilu Hulusiju Brzini, koji ju je doslovno prenio svom muridu Zaimu ef. Kruški.

Komentator Ibn Arebijevih djela

Budući da je tesavvuf jedina klasična islamska nauka koja na prostoru Bosne i Hercegovine još uvijek neumorno čuva spomen na sve učitelje do Poslanika, a.s., nije bespotrebno spomenuti silsilu Halida ef. Silsila šejha Halida Salihagića ide preko Husein-babe Zukića, Sirri-babe Sikirića, Mejli-babe, šejh Arif-babe Sidkija, šejh Hasan-babe, hafiza Husnija ef. Numanagić do šejha Džemila ef. Numanagića. “Ima nekoliko specifičnosti koje su važne za šejha Halida ef. Salihagića: nikada nije imao tekiju, nikada nije nosio dervišku ili šejhovsku nošnju, njegovi ga derviši nisu morali oslovljavati kao šejha, a ni njegovi učenici nisu nosili dervišku nošnju. Ipak, davali su mu bejat i dobijali su od njega vird, obaveznu dervišku zadaću. Još je jedna specifičnost da nikada nikome nije ostavio ništa napismeno, nikakvu izun‑namu niti idžazetnamu. Sve dozvole koje je davao bile su usmene”, istaknuo je ef. Kruško.

Šejh Salihagić ostao je upamćen kao čovjek koji je od mladosti neumorno čitao. Tokom boravka u Fojnici posjećivao je redovno franjevački samostan, budući da je u njemu bila najbogatija biblioteka u Fojnici. Radeći kao mlinar i živeći od izrazito skromnog ujma, vrijeme je koristio čitajući knjige. Iznajmljivao je desetine knjiga i ubrzo ih vraćao tražeći nove, tako pročitavši kompletnu biblioteku franjevačkog samostana. To je zabrinulo gvardijana samostana, pa je jedne prilike na misi javno upozorio svoje župljane na njega, rekavši da se strogo paze da stupaju u kontakt s tim čovjekom jer on čita više knjiga od cijele njegove župe zajedno. Hazim Numanagić prisjeća se da Halid ef. nikada nije bio besposlen i nezainteresiran. “On nikada nije sjedio, a da nešto nije čitao i da nečim njegov um nije bio zaokupljen. Jednom sam tako sjedio i baš me zanimalo šta to šejh Halid ef. čita. Pogledam, a on čita Novele Guya de Maupassanta”, prisjetio se Numanagić, ističući da je, pored mnoštva pročitanih knjiga i izvrsne upućenosti u matematiku, Halid ef. tečno govorio arapski i njemački jezik.

Djela Šejhul-ekbera Muhjidiina ibn Arebija čitao je u originalu, a jedne je prilike kazao da ja “Šejhul-ekberova djela popio naiskap”. U knjizi Šejhov govor znaj istina je autora šejha Saliha ef. Ibriševića navodi se da je Halid ef. bio poznat kao naš ponajbolji poznavalac i komentator Ibn Arebijevih djela. Upravo je spomenuta knjiga svjedok upućenosti Halida ef. u dubine vjeronaučnog znanja. Naime, Salih ef. Ibrišević u ovoj knjizi donosi 99 izreka šejha Salihagića dajući vlastiti komentar na svaku od njih. Nekada su komentari malo duži od same izreke, a ponekad Salih ef. jednu izreku tumači na nekoliko listova. Ipak, sve izreke koje donosi otkrivaju Halida ef. kao izuzetnog poznavaoca akaida i tesavvufa, ali i kao majstora jezika koji u jednoj rečenici uspijeva sažeti kompletne knjige. “Njegove su rečenice bile kao iskovane, tako precizne i jasne da čovjek ne može vjerovati. Njegova nevjerovatna unutarnja snaga mirila je sve oko njega. I intelektualno je bio na visokim mertebama, pa ako bi se iko drznuo da nešto iz svog neznanja kaže, on bi to odmah sveo u ravan i rekao onako kako zaista jeste, a ne kako taj sugovornik tvrdi”, prisjetio se Numanagić.

 

Heuristički obrazovan asketa

Mnogi su u šejhu Salihagiću vidjeli živog sljedbenika Poslanika, a.s., i njegovih ashaba, ne samo zbog njegovog znanja nego i zbog toga što su u njegovim djelima prepoznavali postupke istinskog vjernika. O njegovoj nezainteresiranosti za dunjalukom govori i jedno kazivanje kaligrafa Numanagića. On pripovijeda da je Halid ef., nakon što se podervišio, ostavio imetak u Fojnici i došao u Sarajevo da živi na tavanu jedne zgrade koja je bila na mjestu nekadašnje Robne kuće “Sarajke”, a sadašnjeg BBI centra. “Tu nije bilo ni toaleta ni vode, pa je svaki put morao silaziti s tavana. Tu je proveo dug period svog života. Tu mu je dolazio rahmetli hadži Salih ef. Ibrišević, moj babo, pa Muhamed Sarajlić i mnogi drugi. Nisam bio svjedok tih događaja, ali ih prenosim onako kako sam ih čuo iz pouzdanih izvora. Nakon što su srušili tu zgradu i napravili ‘Sarajku’ 1975. godine, on je dobio neki stan na Koševskom Brdu. Jedno je vrijeme živio u tom malom jednosobnom stanu, a onda je vlastiti stan dao jednoj samohranoj majci s djetetom. Nakon toga, išao je od kuće do kuće svojih poznanika i prijatelja živeći kod njih. S obzirom na njegove intelektualne, duhovne pa i materijalne mogućnosti, ovo je neshvatljivo”, pripovijeda Numanagić.

Mensur Valjevac navodi da je šejh Halid ef. neumorno analizirao društvena kretanja u svijetu i domovini. “Deset godina prije posljednjeg rata govorio je o nužnosti široke platforme djelovanja Bošnjaka muslimana. Kada je osnovana Stranka demokratske akcije, podržao je aktivno uključivanje u njen rad i djelovanje”, zabilježio je Valjevac.

Šejh Salihagić kao kompletno obrazovan intelektualac bio je upućen u sve, ne samo islamske nauke. Ipak, to je otkrivao samo u rijetkim trenucima. Jedne je prilike jedan muzičar sa Zapada došao u Sarajevo i Džemalu Ćehajiću, poznatom iranisti s Filozofskog fakulteta u Sarajevu koji je nekoliko godina predavao i tesavvuf na Islamskom teološkom fakultetu, kazao da bi volio vidjeti i upoznati nekog sufiju u Sarajevu. Budući da je profesor Ćehajić već od ranije poznavao šejha Halida, kazuje Numanagić, on ga je odveo hadži Halidu. “Došli su zajedno kod Halida ef., a kad je šejh počeo pričati o muzici, čovjek je zanijemio. Kad je otišao od njega, rekao je da takvo predavanje nikada nije čuo. Šejh je govorio o muzici koju stvaraju ljudi, a budući da su oni mrtvi, i takva muzika umrtvljuje. Druga je vrsta muzike ona koju stvara Bog, a Bog je živ i ta muzika oživljuje. Svi su prirodni zvukovi živi i oživljuju, a to je božanska muzika. Ovako je šejh Salihagić objašnjavao muziku”, kazuje Numanagić.

Šejh Halid ef. preselio je u Stocu u ratnom vihoru 27. aprila 1993. godine. Na dan kada se njegovom suputniku šejhu Čoliću učio tevhid na tri godine od preseljenja, 5. maja 2007. godine, učenici, učenici učenika, simpatizeri, prijatelji i poznanici šejha Halida ef. u Stocu podigli su na njegovom mezaru nišane na kojima je ispisan hronogram:

Iskreni, znani i plemeniti
Halid, sin Edhema, šejh veliki.
Iz časne porodice Salih-age zade,
Umro je u svetom mjesecu zul-ka`de.
U logoru on nekoliko godina provede,
Gdje ga Allah na pravi put navede.
Okean istinskog znanja i spoznaje,
Kome u vaktu mu ravna bilo nije.
Dokaz je hadisa:
“Siromaštvo je blago moje”
Halid Hulusi nakšibendi to je.
Datum njegove smrti je u stihu niže,
Ruh se našeg sejjida na visoko mjesto diže.

Uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu upitan je Halid ef. zašto više nema nekadašnjih sijela i druženja među dervišima različitih redova. Odgovorio je da su nekada padale rodne nisanske kiše i da je sretan svako ko je tad, poput školjki na pučini mora, primio rodne kapi u svoju nutrinu jer od takvih kapljica nastaju biseri. Skrivene u dubinama okeana, daleko od pogleda svjetine, školjke koje natopi rodna kiša govora Halida ef. i danas skrivaju biserje bosanske duhovnosti. Otkrivaju se samo rijetkima, onim iskrenim tragaocima za Istinom na horizontima Božije Jedinosti. Ne govore mnogo o Halidu ef. Ne zbog toga što se nema šta reći nego što njegova veličina nadilazi skromne ljudske mogućnosti jezičkog oblikovanja stvarnosti.

Zaim ef. Kruško: Poštovanje kosovskog šejha prema Halidu ef. Salihagiću

Post je centralni dio u tekiji predviđeno za šejha. Riječ post dolazi iz turskog jezika i označava kožicu. Kada je jedne prilike šejh Halid ef. Salihagić otišao na Kosovo kod šazilijskog šejha Saliha iz Đakovice, on je sjedio sa svojim dervišima u tekiji. U jednom je trenutku ustao i izašao ispred tekije. U isti je moment šejh Salihagić ulazio u tekijsko dvorište. Nikada se prije nisu bili sreli. Šejh Salih ga uvede u tekiju i veliki mu ićram učini rekavši da sjede na njegov post. Svi su muridi pomno gledali šta će se dalje desiti. Šejh Halid je sjeo na post, a šejh Salih je sjeo pored njega. Poveo se muhabet i, nakon nekoliko sati razgovora, šejh Halid je ustao i otišao. Svi su muridi te šejhovi sinovi ostali zatečeni tim gestom te nakon odlaska šejha Halida priupitali: “Šta je ovo bilo?” On im odgovori: “Sinovi moji, dok sam sjedio na postu, iz gajba mi je došla naredba da ustanem i da dočekam ovog musafira koji dolazi i da ustupim mjesto na postu. Ja sam samo učinio ono što mi je bilo naređeno.”

Tevba u logoru u Jasenovcu

U sjajnoj knjizi Nihada Halilbegovića Bošnjaci u jasenovačkom logoru zabilježeno je i kazivanje Ibrahima Salihagića o počecima intenzivnog interesiranja Halida ef. za vjeru: “Želim apostrofirati izuzetno bitan detalj iz vremena boravka Halida Salihagića u logoru Jasenovac. Jedne večeri, kada je njegovo pogubljenje bilo izvjesno, on je čuo tiho, nerazgovjetno i nesigurno učenje sure Ihlas. Polahko je prošetao između zarobljenika u logoru vođen opetovanim učenjem Ihlasa. Tako je došao do Ciganina koji je nakon učenja ove sure rekao: ‘Učite Kul‑huvallah, jer, ako nas Allah ne spasi, ništa nas drugo spasiti ne može.’ Ovaj detalj bio je prekretnica u duhovnom životu Halida Salihagića, koji tada čini tevbu, vraća se islamu i napušta komunističku orijentaciju”, prisjetio se Ibrahim, brat Halida ef.