Stariji Bužimljani pričali su o ovom čovjeku zanimljive priče, od kojih su najzanimljivije bile one o njegovim stalnim putovanjima. Putovao je uglavnom pješice, a kada mu dođe želja da negdje otputuje, ništa ga nije sprečavalo, stotine kilometara, razne tegobe i opasnosti, neimaština niti neizvjesnost

Tatarevića brdo

Osman Hilić

U Bosni i Hercegovini bezbroj je zaboravljenih velikih i zanimljivih ličnosti koje bi, da je bilo onih da pišu o njima i njihovom životu, zasigurno obilježile jedno doba. U zaraslim, potonulim mezarima nebrojeno je zaboravljenih junaka, učenjaka, putnika, umjetnika i raznih osobenjaka o kojima ne znamo gotovo ništa jer niko nije zabilježio ništa o njima i njihovim djelima. Jedan od takvih jeste i Ibrahim Plemić iz Elkasove Rijeke kod Bužima, poznat kao vječiti putnik. Njegovo pravo prezime bilo je Tatarević, a Plemić je prezime koje je korišteno u narodu. Inače, jedna od specifičnosti Bužimske i Cazinske krajine jeste da većina porodica obično ima dva prezimena, jedno koje se koristi u narodu i drugo koje je zvanično i upisano u matične knjige.

BUŽIMSKI TATAREVIĆI

Nakon Drugog svjetskog rata, nestalo je Tatarevića iz Elkasove Rijeke. Bijela kuga ili seoba, ne zna se šta je bio uzrok njihova nestanka s ovih prostora. Oni su naprosto nestali. O njihovom prisustvu danas svjedoče toponimi Tatarevići, Tatarevića brdo, Tatarevića njive, Tatarevića potok, Tatarevića bunar. O njima svjedoče i priče koje su se sačuvale među ovdašnjim stanovnicima. Jedna od njih jeste i ona o Ibrahimu Plemiću, putniku i osobenjaku iz Elkasove Rijeke. Stariji Bužimljani pričali su o ovom čovjeku zanimljive priče, od kojih su najzanimljivije bile one o njegovim stalnim putovanjima. Putovao je uglavnom pješice, a kada mu dođe želja da negdje otputuje, ništa ga nije sprečavalo, stotine kilometara, razne tegobe i opasnosti, neimaština niti neizvjesnost. Ništa.

Ibrahim je stalno putovao jer se čini da je u putovanjima vidio svrhu svog postojanja. U kojim je zemljama sve boravio, nepoznato je. Uglavnom, pričalo se za njega da je bio i u “carskim i u ćesarskim zemljama”. Bio je “mali Ibn-Batuta”. Kažu da je mnoge evropske zemlje obišao pješice. Putovao je od konaka do konaka i hranio se onim što bi mu dali ljudi. Izgleda da je bio nepismen pa nije ništa zapisao, a nije bilo ni onih koji bi zapisali i ovjekovječili njegova putovanja i avanture. Mjesta koja je posjetio, događaji kojima je prisustvovao, stvari koje je vidio i priče koje je čuo uglavnom su zaboravljeni. Ovom pričom želimo da sačuvamo bar poneku kockicu u ogromnom mozaiku koji je prikazivao sliku života ovog neobičnog čovjeka, jer ono što se ne zapiše bude zaboravljeno.

Godine koje neumoljivo prolaze neminovno donose i zaborav, tako da je danas malo ko čuo za ovog čovjeka. Ibrahim Plemić rođen je u vrijeme osmanske uprave, a umro početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Prošla je šezdeset i neka godina od njegove smrti, tako da ga se danas samo rijetki sjećaju. Jedan od njih jeste i osamdesettrogodišnji Osman Hilić iz Elkasove Rijeke kod Bužima, koji nam je ispričao i neka od svojih sjećanja na ovog čovjeka: “Ja sam njega znao, sjedio sam s njim i prič'o”, započinje svoje kazivanje Hilić. “Im'o je kuću tamo kod škole. Ma to je bila skroz mala kuća. Živio je sam. Nije imao ženu niti ikog svog. Ne znam je l’ se ženio. Im'o je on daidže u Velićima u Trpešnici i tamo je on kasnije otiš'o i tamo je i umro. Al’ da ti kažem jedno, on kako je bio star i sam, bio je jako pedantan i uredan. Uvijek lijepo obučen i u bijelom k'o kakav doktor. Sudeći po njegovoj nošnji, živio je solidno. Bio je visok čovjek , imao je bijelu bradu, a na glavi nekakvu kapu, čini mi se fes. On je bio putnik, stalno je putovao. Pušio je i uvijek je sa sobom nosio nekakve lule i čibuke.”

PUT ZA TURSKU

Na pitanje kuda je sve Ibrahim Plemić putovao, naš sagovornik pojašnjava da ne zna, ali se sjeća kada je jednom njegovom stricu kazivao i opisivao svoj put za Tursku. “Ja sam njega sluš'o kao dječarak kad je mom stricu Ibrahimu prič'o da je iš'o pješice u Tursku. Kaže: ‘Ja sam, adže, iš'o u Tursku pješice i vratio se pješice, i mogu ti reći da je naš čo'ek, naš Mujo, gdje je god oš'o, neđe je nešto zabrlj'o'”, kaže nam Osman.

Na svojim mnogim lutanjima i putovanjima Plemić je nailazio na mnoge ljude i svjedočio mnogim događajima. Tako je jednom prilikom došao u službu kod nekog spahije. Nadzirao je njegova imanja i kmetove. Osman Hilić nastavlja s kazivanjem: “Slušao sam jednom od Ibrahima kad je prič'o da je bio čuvar imanja kod nekog bega. Kaže: ‘Ja sebi u torbu natrpam hrane i pića pa po osam dana obilazim imanja.” Kada je izdat proglas kralja Aleksandra Karađorđevića o agrarnoj reformi, Ibrahim Plemić zadesio se među pravoslavnim kmetovima. Prepričavao je svoja iskustva, a među onima koji su ga slušali bio je i Hilić. Kako od njega saznajemo, među Srbima je tada vladala prava euforija. Nastao je šenluk. Pjevali su: “Puče puška s pećine, nema begu trećine”, opijali se, podvriskivali. Neki bi išli da pale i ubijaju “Turke”. Bilo je i pljačkanja. Jedan je kmet sjedio u gostionici i svima plaćao piće. Bilo mu je drago što se muslimanima oduzima imovina. U ovakvoj situaciji, da bi spasio živu glavu, Plemić se izmiješao s kmetovima i “veselio” se s njima, a potom se u zgodnom momentu udaljio od njih.

Stariji stanovnici Elkasove Rijeke prisjećaju se Ibrahima Plemića i kao izrazito zdravog i snažnog čovjeka. “Njega nikad niko nije pobijedio u bacanju kamena”, nastavlja s kazivanjem naš sagovornik. “Kažu da je u Pećigradu bio jedan Srbin Niko koji je bio nadaleko poznat po svojoj snazi. Dođe on tako pred džamiju kad ljudi izlaze s džumaja pa ih izaziva. ‘O Turci, ima li ko da bi bac'o kamena sa mnom?’ Ljudi su šutjeli jer su znali da ga ne mere niko nadbaciti. Čudne za Ibrahima mali Okić i pita ga bi li išao s njim da baci kamena s tim Srbinom. Kaže: ‘Ibrahime, bi l’ iš'o da baciš kamena?’, a on kaže: ‘Bi’, al’ ja neću na džumaj’, a on će: ‘Pa ne moraš, ti sačekaj, a ja ću doći po tebe!’ I tako, kad je džumaj završio, dođe onaj pred džamiju pa izaziva: ‘O Turci, ima li ko da bi bac'o kamena protiv mene?’ Kaže Ibro: ‘Bih ja!’ i tako baci prvo kamen taj Niko pa onda Ibro. Al’ Ibro je njega prebacio za toliko i toliko. I pita ga onda Ibro: ‘Hoćemo li ponoviti?’, a ovaj kaže: ‘Ne treba!’, i tako se vrati pokunjen i više nikad nije izazivao nikog pred džamijom.”

Ovo su neki od detalja koji će ostati zabilježeni za mlađe naraštaje, koji će pričati kako i naš narod ima hiljade zanimljivih likova, ali se za njih ne zna jer niko nije prenosio priče o njima. Jedna od nepravdi života jeste da ljudi često znaju za nesposobne, nepoštene, pokvarene, štetne, beskorisne i ljigave pojedince, a zaborave one koje bi vrijedilo upamtiti. To se upravo desilo s Ibrahimom Plemićem Tatarevićem, neumornim putnikom i skromnim Krajišnikom kojeg želimo spasiti od zaborava.