Zahvaljujući intervenciji i stalnom insistiranju porodice, Crveni križ vrlo je rano evidentirao Rahmana Bajrića kao ratnog zarobljenika. Ta evidencija uveliko mu je pomogla da ne bude strijeljan kao mnogi drugi. Nakon više od dvije godine zatočeništva, Rahman je razmijenjen u oktobru 1994. godine i tad je došao u Bužim kod sestre Hate. Priključio se 505. brigadi Petog korpusa Armije RBiH, ušavši u sastav jedinice “Hamza”. Dva je puta ranjen u borbama za odbranu bihaćkog okruga

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Gotovo svaki pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine ima svoju ratnu priču koja zaslužuje da se zabilježi i objelodani. Boravak na straži, sudjelovanje u borbama, strah i neizvjesnost, gubici i stradanje ratnih drugova zajedničko su obilježje svakog od njih. Međutim, sudbine nekih od njih obilježene su posebno markantnim detaljima i iskustvima. Jedan od takvih jeste i Rahman Bajrić, logoraš i borac, danas skromni i dostojanstveni ratni vojni invalid koji je iz ljubavi prema domovini bio spreman na maksimalnu žrtvu. Prošavši trnovit ratni put od pokušaja prelaska na slobodnu teritoriju Bihaćkog okruga, preko raznih tortura u glinskom i kninskom zatvoru, do borca “Hamzi” i ratnog vojnog invalida, Rahman Bajrić upisao se na listu onih dobrih bosanskih patriota koji nam u svakom smislu mogu biti uzori.

Rahman Bajrić (sin Omera i Zejfe) rođen je 1966. godine u Bosanskom Novom. Osnovnu školu završio je u Donjim Agićima, a onda i Srednju mašinsku u Bosanskom Novom. Odmah poslije završene srednje škole zaposlio se u Sisku, gdje je radio sve do početka 1992. godine. U međuvremenu je odslužio vojni rok u Varaždinu i Čakovcu od 1985. do 1986. godine.

ABDIĆEVA IZDAJA I ZAROBLJAVANJE

“Početkom rata, nakon opće mobilizacije, otišao sam na ratište u Hercegovinu i tu sam oko mjesec dana bio u Grudama. Boravili smo u pripravnosti u nekoj školi i nismo išli na ratište. Po povratku iz Gruda, u junu ili julu, otišao sam u Jastrebarsko u namjeri da s nekom od grupa dođem na područje Bihaćkog okruga. Krenuo sam u jednoj od najvećih grupa koja je brojala više od 600 ljudi. Prilikom prelaska nekoliko nas zarobljeno je u blizini naselja Gornja Močila, između Plaškog i Slunja. To se sve dešavalo u zadnjim danima augusta 1992. godine. Sjećam se da je sa mnom u grupi bio i neki Nadarević iz Cazina koji je kasnije umro, potom jedan Čović koji je poslije rata otišao za Ameriku i ondje također umro, pa onda Zenga, koji je kasnije bio istaknuti starješina u Fikretovoj vojsci”, započinje svoju priču Rahman Bajrić.

U tom prelasku zarobljeno je oko 50, a poginulo duplo više učesnika. Međutim, većina učesnika uspjela je preći. Po Bajrićevim riječima, za neprelazak ubijenih i zarobljenih boraca najviše je kriv Fikret Abdić, koji ih je izdao srpskim jedinicama. “Po svemu sudeći, nas je izdao Fikret Abdić. Dok smo još bili u Jastrebarskom, pripremajući se za prelazak, sa svojom pratnjom Abdić nam je dolazio u posjetu. On je još tada imao svoj plan u vezi tzv. autonomije. Pričao nam je svoje priče i vizije i, kad je vidio da mi ne prihvatamo njegov plan, razočaran je otišao. To je bilo u ljeto 1992. godine. Bio mi je na nišanu i ja bih njega ‘klapnuo’ samo da mi je puška bila ispravna. Prije nego što je Fikret došao u posjetu nama su izuzeli oružje i dali nam puške kojima su bile odsječene udarne igle. Ja sam to prvi skontao jer sam probao opaliti metak i nije išlo. I gledam ja onu pušku, a ona ne može pucati. Pitam rođaka Mesuda: ‘Šta ti bi da mi daš neispravnu pušku?’ Kad je Abdić počeo pričati, ja sam se odmah sjetio Bijeljine s početka rata, kada on slobodno hoda pored ubijenih tijela Bošnjaka i pred kamerama govori: ‘Ovdje se živi slobodno, ko kaže da se tuče i ubija muslimanski narod?!’ A naši ljudi leže svuda uokolo. Dok rat bjesni u Bosni i Hercegovini, on nesmetano prelazi SAO Krajinu, dolazi u Jastrebarsko sa svojom delegacijom i nama govori kako se Bosna treba braniti i da će on to sve organizirati. Ja sam odmah skontao da njemu nije bio cilj odbrana Bosne već da mu je cilj Velika Kladuša i Krajina i da on dobije taj dio Bosne. I danas žalim što mi je ta puška bila neispravna”, kategoričan je Rahman Bajrić.

Na put prema slobodnoj teritoriji Bihaćkog okruga Rahman je krajem augusta 1992. godine krenuo s brojnim prijateljima i poznanicima: “Taj dan kad smo trebali krenuli mene je komandir čete prebacio u obezbjeđenje. Ne sjećam se kako se zvao taj komandir, ali znam da mu je zamjenik bio Mirsad Kantarević. Samo što smo ušli na teritorij SAO Krajine, nakon nekih 15-ak kilometara, odmah nas je dočekala zasjeda, gdje smo razbijeni. Nakon što smo zaostali, naša je grupa nekoliko dana lutala i nastojala samostalno preći. Neki su uspjeli samostalno proći, neki su poginuli, a dio nas je zarobljen. Najveći problem nam je bila žeđ, jer nismo imali vode nekoliko dana. Onda glad i neizvjesnost, to nas je najviše iscrpilo. Sjećam se da smo išli u jedno srpsko selo na bunar. U čizme smo točili vodu i donosili sebi. Ne znam je li tad išta bilo veće od te strane…

Jedvih jada smo se popeli uz tu uzbrdicu i došli u te kuće po vodu. Ujutro krenemo i opet upadnemo u neprijateljsko okruženje. Najviše mi je žao što me je jedan saborac nagovorio da i ja predam oružje, a nisam to dugo htio jer sam mislio pucati. Kaže: ‘Nemoj, brate, odloži oružje.’ A ja sam tako htio da se borim. Imao sam pedesettrojku s oko 2.000 metaka. Kad smo zaostali iza naše grupe, prema nama je krenulo oko 50 neprijateljskih vojnika. Da komandir nije tražio da ne pucam, tad sam ih mogao pobiti 30-40. Tu smo mi zarobljeni i taj zamjenik komandira s nama.”

ZATOČENIŠTVO U GLINI I KNINU

Nakon što je zarobljena grupa Rahmana Bajrića, jedni su odvedeni u Knin, drugi u Glinu, a treći u Vojnić. Rahman je prebačen u Glinu i, kako kaže, ne zna šta je bilo s ostalima. “U mojoj grupi bilo je oko 20 boraca. Sve se to dešavalo u zadnjim danima augusta. U zatvoru u Glini bili smo oko godinu, do septembra 1993. godine. Tu smo proživjeli razne torture. Bilo je svega, batina najviše. Prvi dan kad sam došao odmah sam bio pretučen. Prva dva mjeseca su me svakodnevno tukli. Strašna je i pomisao na sve to. Bili smo smješteni u nekom popravnom domu za maloljetnike. Kako koji stražar naiđe, tuče čime stigne. Najgore je bilo kad neko od njih dođe s linije, a posebno kad su imali gubitke na frontu. Jedino je jedan bio što je bio dobar i donosio nam cigare i ostalo. Nas četverica smo iz Gline preko Maljevca i Cetingrada prebačeni u Knin. Jedan je kasnije poginuo, a nas trojica smo preživjeli rat. Neki su u vrijeme ‘Munje ‘93’ razmijenjeni i otišli u Crvarevac kod Velike Kladuše”, prisjeća se Rahman.

Poslije zatočeništva u Glini Rahman je oko godinu proveo i u Kninu, također u nekom zatvoru u podnožju tvrđave. Kako kaže, za razliku od Gline, u Kninu je najveći problem bila hladnoća, kupanje i tuča, te rad svih vrsta poslova, i za vojsku i za civilni sektor. Tu je spavao na golim daskama, sa samo jednim ćebetom: “Svaki dan je bio gotovo isti, spavaš, jedeš, radiš i primaš batine. Kupali smo se vrlo rijetko, u zimskom periodu pogotovo. Znalo je proći i po 3-4 mjeseca da se ne okupam. Kako ćeš se okupati kad su polupani prozori!? Kosa se sva ulijepi od masnoće. Nekad smo se kupali i u takvim okolnostima. Uzmem vodu, u kupaoni hladno, ja se kupam, a ono hladnoća ledi kosu. Nema što nisam radio, tovario drva, željezo, nas četverica smo znali po 5-6 vagona drva utovariti ili istovariti. Koliko sam samo brašna istovario… Krenu konvoji brašna za Krajinu, ne daju im proći i onda mi moramo istovarati to brašno. Znali smo po 100 tona istovariti za nekoliko sati. Srećom, u te dvije godine nisam uopće bio bolestan. Bio sam prirodno jak jer sam prije rata trenirao karate, puno trčao, radio.

Tukli su nas čim prije stignu. Najviše pendrecima. Kreneš u toalet i, dok dođeš, budeš pretučen, dok se vratiš, opet isto. Sve je ovisilo o tome ko je bio stražar. Čim sjednem jesti, uzmem komadić kruha i tanjirić graha, stražar odmah počne psovati i govoriti kako hrane ‘baliju’ u svojoj državi. Jedeš tako uz stalna vrijeđanja i psovke, ruke sve od rana, dlanovi i šake natečene. Ruke su mi sve bile crne, igle prstima nisam mogao uzeti. Srećom pa nisam imao lomova. Da nisam bio jak i mišićav, pitanje je kako bih sve to izdržao. Vjerujem da bi mnogi od tih batina za nekoliko dana podlegli. Moraš ruke staviti na stol i onda te tuče pendrekom po rukama i ramenima. Ruke toliko oteknu da izgledaju strašno. Bilo je i slučajeva da su nam znali skuhati rižu na vodi i onda nafte u nju nasuti i to nam davati da jedemo. Ne možeš to jesti, a moraš, jer glad pritišće.

Ono što sam u zatvoru preživio normalan čovjek ne bi ni 15 dana izdržao. Sjećam se šta su radili hrvatskim zarobljenicima. Uzmu starog čovjeka i tuku ga do smrti. Čuje se plač, jezivi jauci. To su izdržali samo oni koji su bili jači. Mi smo njima sve radili, brali grožđe, tovarili brašno, sjekli drva, vozili, cijepali. Onda poljoprivredni poslovi, radili, kopali, sadili. Sijekući drva, planinu Dinaru sam upoznao k’o svoj džep. Jednom sam bio odveden i u samicu, gdje sam proveo 20 dana.”

RAZMJENA I ULAZAK U JEDINICU “HAMZA”

Zahvaljujući intervenciji i stalnom insistiranju porodice, Crveni križ vrlo je rano evidentirao Rahmana Bajrića kao ratnog zarobljenika. Ta evidencija uveliko mu je pomogla da ne bude strijeljan kao mnogi drugi. Nakon više od dvije godine ropstva, Rahman je razmijenjen u oktobru 1994. godine i tad je došao u Bužim kod sestre Hate. Nakon operacije “Mostobran”, priključio se 505. brigadi Petog korpusa Armije RBiH, ušavši u sastav jedinice “Hamza”.

“Iako sam razmijenjen prije operacije ‘Mostobran’, nisu mi odmah dali da idem u akciju, već su me pustili da se malo oporavim. Prva akcija u kojoj sam sudjelovao bila je odbrana Hukića Brda u Velikoj Kladuši. U narednom periodu sudjelovao sam u skoro svim borbama i akcijama na velikokladuškom ratištu, sve do ranjavanja na Prokresu 25. januara 1995. godine. Tu sam bio lakše ranjen na dan kad mi je bio rođendan. Sjećam se da je bio ramazan i da sam svaki dan ispostio. Poslije kraćeg bolovanja, ponovo sam se vratio na liniju. Uslijedilo je teže ranjavanje na Brezovom Polju 31. marta 1995. godine. Onda sam ostao na bolovanju do kraja rata. U posebnom sjećanju mi je ostala i akcija na Golom Brdu, kada je poginulo oko 80 četnika. Tu smo zamalo zarobili Legiju (Milorad Ulemek Legija, pripadnik srbijanske Jedinice za specijalne operacije, op. a.).

Nažalost, u tim borbama poginula su dva komandira voda, Hari Šahinović i Husein Račić Račo, te još neki. Onda silne borbe oko kote Plazikur. Sudjelovao sam i u odbrani Bihaća u novembru 1994. godine, kada je poginuo komandir voda ‘Hamzi’ Omer Ičanović. Tada su deseci granata pali u mojoj blizini. Svud oko mene bili su geleri, ali ništa me nije pogodilo. Na Prokresu mi je granata 60 mm eksplodirala pored nogu. Hvala Bogu, samo sam ja ranjen. Na Brezovom Polju, ispod neprijateljskih linija, kraj mene je pala granata 80 mm. Tu sam teško ranjen. Obje kosti su mi bile pogođene. Detonacija od te granate bacila me nekoliko metara u zrak i ni sam ne znam kako sam tad preživio. Sve vrijeme sam bio u trećem vodu ‘Hamzi’. Sa mnom su bili Žuta, njegov rođak Vehid, jedan Bajrić, Etko Ćosić i još neki. Hari mi je kratko bio komandir voda. Ja sam se u oktobru priključio, a on je poginuo u novembru. Nažalost, većina mojih saboraca iz trećeg voda su poginuli”, priča Rahman Bajrić.

Rahman i danas nosi teške ožiljke iz rata, a pored fizičkih rana, najveći problem mu predstavljaju psihičke tegobe. Međutim, kako navodi, snagom vjere u Boga, unatoč svemu, uspijeva ostati potpuno pribran. “Prvih godina sam često sanjao scene iz zarobljeništva. Budio se noću, vikao i ječao u snu, uznemiravajući suprugu i djecu. I sada se zna desiti, ali sve rjeđe i rjeđe. Najveći problem mi je što ne mogu dugo spavati noću. Boli me svaka rana, svaki udarac. Najgore mi je kad je promjena vremena, ali smiraj nalazim u namazu, odlazim u obližnju džamiju na svaki vakat kad god sam slobodan. Za sve što sam proživio u toku rata priznato mi je svega 40 posto invalidnosti. Ranjen sam u desnu, pa u lijevu nogu. Jedna noga mi je kraća 3 cm. Na jednu nemam ništa, a na drugu tek 40 posto invalidnosti.

Nažalost, nisam dobio ni 1 posto invalidnosti na sve ono što sam kao logoraš preživio. Nadam se da ću dočekati dan kad će mi biti priznato i neko pravo kao logorašu. Ali, nije sve ni tako crno. Hvala Bogu, od 2009. godine sam se zaposlio kao noćni čuvar u jednom tržnom centru i, evo, već skoro 9 godina sam prijavljen i teče mi staž. Živim sa suprugom Suvadom i dvoje djece, sinom Dženanom, koji je završio fakultet i zaposlio se, te kćerkom Elmedinom, koja kao odličan učenik pohađa gimnaziju. Nakon svega što sam prošao, uvijek kažem: Hvala Bogu na svemu.”