U maju 1910. godine, “po ustavu i izbornom redu”, održani su izbori prvih poslanika za Bosanskohercegovački sabor. Broj mandata bio je podijeljen među pojedine vjeroispovijesti prema broju stanovništva, a svaka vjera birala je svoje poslanike zasebno u tri kurije. Prvi izbori za Sabor održani su bez ikakvih problema i bez zabilježenih nepravilnosti. Glasanje su pratili povjerenici koji nisu zabilježili bilo kakve zloupotrebe

Atanasije Šola

Safvet beg Bašagić predsjedavao je Bosanskim saborom do 1915. godine

Mehmed Spaho

U Bosni i Hercegovini se danas održavaju Opći izbori, osmi put od proglašenja nezavisnosti. Glasači će birati trojicu članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, poslanike za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH (42, i to 28 iz FBiH i 14 iz Republike Srpske), Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH (98), Narodnu skupštinu RS-a (83), predsjednika i dva potpredsjednika RS-a, te poslanike u 10 kantonalnih skupština. Na 804 kandidatske liste je 7.497 kandidata za ove nivoe vlasti, za koje može glasati 3.352.933 građana s pravom glasa.

CENTRALNI PARLAMENT U ISTANBULU

Iako se često provuče rečenica kako su ovo osmi izbori u historiji BiH, ona jednostavno nije tačna, osim ako ne govorimo o izborima u nezavisnoj BiH. Prvi izbori u BiH održani su prije austrougarske okupacije za centralni Parlament u Istanbulu. Poslanici su za vrijeme turske uprave birani dva puta. Biralo ih se posrednim putem, po srezovima, preko izabranih povjerenika. Na izbore je izlazio po jedan kandidat za svako poslaničko mjesto. Još krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća o tim je prvim izborima detaljno pisao Mehmed Spaho, nekadašnji muslimanski prvak i prvi čovjek Jugoslavenske muslimanske organizacije.

“Poslije okupacije Austro-Ugarska je zavela u BiH potpuno apsolutističku upravu, tako da prvih godina uopće nije bilo nikakvih izbora. I prve općinske uprave i općinska vijeća imenovani su od vlade. Istom u godini 1884. objavljen je štatut i izborni red za općinu glavnog grada Sarajeva. I po ovom štatutu i izbornom redu, stanovništvo grada Sarajeva biralo je od 27 gradskih vijećnika samo dvije trećine, dok je gradonačelnika i oba podnačelnika, kao i jednu trećinu gradskih vijećnika, imenovala vlada.

Svakoj pojedinoj vjeroispovijesti bio je određen broj gradskih vijećnika, i to 12 muslimana, po 6 katolika i srpskopravoslavnih i 3 jevreja. Vijećnici pojedinih vjera nijesu bili birani posebno, nego svi zajedno, tako da su birači jedne vjere birali i vijećnike drugih vjera. Sličan štatut poslije Sarajeva dobio je Mostar previšnjim rješenjem od 19. decembra 1890. Ostale općine u zemlji postepeno su organizovane, pa je godine 1897. izrađen takozvani normalni općinski štatut, koji je služio kao osnova za organizovanje pojedinih općina. I ovi štatuti pojedinih općina osnivali su se na istom načelu kao i sarajevski i mostarski”, stoji u tekstu Mehmeda Spahe.

U to su vrijeme birači dobijali glasačke listiće. Oni nepismeni predavali su ih pismenima kako bi ih oni za njih popunili. Na izborima su se isticali samo kandidati za činovnike, a pravo da budu izabrani imali su i austrijski i mađarski državljani. Vlast je prilikom izbora sastavljala liste koje su dijelili činovnici. Oni su imena prepisivali na glasovnice i predavali ih izbornoj komisiji.

Spaho piše kako se politički život u BiH počeo razvijati iza 1900. godine. Godine 1907. javlja se pokret koji traži potpunu općinsku autonomiju u kojoj će narod birati općinsko vijeće, gradskog načelnika i podnačelnike. “Prvi je u tom uspio grad Mostar, koji je 1907. dobio novi općinski red s izbornim redom, po kome općinsko vijeće biraju općinski stanovnici, a općinsko vijeće bira gradskog načelnika iz svoje sredine i od one vjeroispovijesti koja je po prošlom zvaničnom broju stanovništva bila u relativnoj većini. Na sličan način birana su i dva podnačelnika od ostalih dviju vjeroispovijesti.”

U maju 1910. godine, “po ustavu i izbornom redu”, održani su izbori prvih poslanika za Bosanskohercegovački sabor. “Broj mandata bio je podijeljen među pojedine vjeroispovijesti prema broju stanovništva, a svaka vjera birala je svoje poslanike zasebno u tri kurije. Prva izborna kurija bila je podijeljena u dva razreda. U prvom izbornom razredu birali su svi muslimanski posjednici koji su plaćali zemljarine bar 140 kruna. Posjednicima zemlje drugih vjeroispovijesti koji su plaćali zemljarine bar 140 kruna stajalo je do volje, da biraju u prvom izbornom razredu, ili pak u onom izbornom tijelu drugog razreda kojemu su pripadali po svojoj vjeroispovijesti.

U drugom izbornom razredu prve izborne kurije birala su sva ona lica koja plaćaju barem 500 kruna izravnih poreza, oni koji su svršili koju visoku školu u Austro-Ugarskoj, lica duhovnog staleža svih zakonom priznatih vjeroispovijesti, svi aktivni činovnici, zemaljski željeznički činovnici i vojnički činovnici… U II kuriji birali su stanovnici gradova, a u III kuriji stanovnici sela.” Detaljno je opisan i način na koji su se tri naroda politički organizirala za izbore. “Istupili su Srbi pravoslavni sa jednom listom tadašnje Srpske narodne organizacije. Među muslimanima borile su se dvije stranke, Muslimanska narodna organizacija i Muslimanska samostalna stranka. Isto tako, kod Hrvata katolika Hrvatska narodna zajednica i Hrvatska katolička udruga.”

Prvi izbori za Sabor održani su bez ikakvih problema i bez zabilježenih nepravilnosti. Glasanje su pratili povjerenici koji nisu zabilježili bilo kakve zloupotrebe. Ispočetka, tvrdi Spaho, rad u Saboru odvijao se mirno, a bez sukoba je izglasan budžet. Prvi sukobi zabilježeni su tokom rasprave o Zakonu o fakultativnom otkupu kmetova. “Jedan dio poslanika srpskopravoslavnih, ponajviše grupa oko lista Otadžbina (Kočićeva grupa), tražili su obligatorno rješenje agrarnog pitanja, ali i zakon je prošao velikom većinom glasova.”

Prve ozbiljne smetnje u radu Sabora zabilježene su 1913. godine, i to u vezi sa Zakonom o službenom jeziku. “Sve grupe u Saboru su tražile da službeni jezik bude srpskohrvatski, dok je do tada bio unutarnji službeni jezik njemački, a kod željeznica samo njemački. I Muslimani i Srbi pravoslavni ušli su u Bosanski sabor kao saveznici iz zajedničke borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju i protiv aneksije Bosne i Hercegovine. U Saboru je došlo poslije izvjesnog vremena do razlaza između njih radi agrarnog pitanja.

Veći dio poslanika Srba pravoslavnih tražio je obligatorno rješenje agrarnog pitanja, dok su muslimanski poslanici, među kojima je bio priličan broj posjednika interesovanih u agrarnom pitanju, bili protivnici ma kakva nasilnog rješenja agrarnog pitanja, a naročito obligatnog otkupa kmetova. Poslanici Hrvati katolici, iako su načelno stajali na gledištu obligatornog otkupa kmetova i s takvim programom išli u izbore, nijesu agrarno pitanje stavljali u prvi red svoje političke akcije. Stoga je tokom vremena došlo do zbliženja između poslanika muslimana i katolika, a docnije i do takozvanog pakta…”

BILINSKI I POTIOREK

Vrhovna uprava Bosne i Hercegovine bila je u rukama ministra finansija, Poljaka Bilinskog, koji je uz zemaljskog poglavara generala Potioreka bio ključna ličnost tadašnje vlasti. Obojici je, tvrdi Spaho, bilo iznimno važno da Sabor radi bez poteškoća.

“Muslimanski i katolički poslanici mogli su da zajedno s virilnim članovima Sabora obrazuju saborsku većinu, ali ministar Bilinski nije htio u tadašnjim prilikama da pravi većinu u Saboru bez Srba pravoslavnih, koji su činili relativnu većinu stanovništva Bosne i Hercegovine. Među srpskopravoslavnim poslanicima formirale su se tada tri grupe: grupa oko Srpske riječi sa Vojislavom Šolom i dr. Milanom Srškićem na čelu bila je najsklonija saradnji s vladom i uz izvjesne uslove spremna da zajedno s muslimanskim i katoličkim poslanicima stvori saborsku većinu; grupa oko Naroda, kojoj su pripadali dr. Nikola Stojanović, dr. Uroš Krulj, Atanasije Šola i drugi, stavljala je u prvi red svoje političke akcije nacionalno pitanje, bila je protivna svakom kompromisu s vladom; grupa oko Otadžbine, čiji je idejni vođa bio Petar Kočić, najviše se zalagala za radikalno rješenje agrarnog pitanja.”

Bilinski je pokušavao razgovarati s poslanicima okupljenim oko Srpske riječi kako bi uspostavio stabilnu većinu u Saboru. Pregovori nisu uspjeli pa su ti poslanici podnijeli ostavke u septembru 1913. godine. Zato je 31. oktobra 1913. objavljeno da će se održati izbori za popunjavanje mandata poslanika okupljenih oko Srpske riječi. Izbori su zakazani za 10. decembar 1913. godine. Tada je zabilježeno žestoko lobiranje vlasti da se izabere kandidat kojeg su oni protežirali.

“Vlada kojoj je na čelu general Potiorek, a kojom iz Beča diriguje ministar Bilinski, hoće da pod svaku cijenu budu izabrani u bh. Sabor kandidati Dimovićeve grupe. Ovrhovoditeljima i cestarima se prijeti oduzimanjem službe, mehandžijama i seoskim trgovcima s oduzimanjem dozvola, članovima medžlisa i džematbašama da će im se oduzeti muhurovi, radnicima na državnim cestama da neće više dobivati zarade, a ostalim težacima da će im se oduzeti erarni bikovi i konji ako budu glasali za kandidata opozicije Nikolu Divljana.“Lobiranje je urodilo plodom zahvaljujući velikom broju činovnika pa je lista koju su protežirali dobila većinu od 1.142 glasa.

Na izborima za gradsko zastupstvo u Sarajevu vodila se oštra borba “dvije muslimanske grupe” koje su predvodili bivši i tadašnji gradonačelnici: Esad ef. Kulović i Fehim ef. Ćurčić. “Svi birači u gradu Sarajevu birali su zajednički gradske zastupnike, ali je broj gradskih zastupnika za svaku pojedinu vjeroispovijest bio unaprijed određen. Biralo se 8 muslimana, po 4 pravoslavna i katolika i dvojica Jevreja. Radi zajedničkog glasanja, obje muslimanske grupe napravile su izborne sporazume s pojedinim grupama drugih vjeroispovijesti. Grupa Esada ef. Kulovića okupila je za svoju listu veći dio Srba pravoslavnih, Hrvate katolike od Hrvatske narodne zajednice, ogromnu većinu Jevreja, koji su pristajali uz Ješuu D. Saloma i M. H. Jakoba Altarca”, piše Spaho.

“Grupa Fehima ef. Ćurčića imala je za se sve činovničke glasove, od Hrvata katolika Hrvatsku katoličku udrugu i Jevreje koji su pristajali uz Avrama D. Saloma. Izborni proglas Kulovićeve grupe potpisali su: Fadilbeg Fadilpašić, Avdaga Šahinagić, dr. Halidbeg Hrasnica, dr. Orešković, Stjepan Zelenika, Filip Grubišić, Jovo Pešut, dr. Dušan Jeftanović, dr. A. Radović, Ješua D. Salom, M. H. Jakob Altarac i Girolamo Salom. Među muslimanima grupa Esada ef. Kulovića imala je tada neospornu većinu. Kandidati na listi Fehima ef. Čurčića pripadali su tadašnjoj Ujedinjenoj muslimanskoj organizaciji, koja je u Saboru imala veći broj muslimanskih poslanika i koja je zajedno s poslanicima Dimovićeve grupe i objema grupama hrvatskim u Saboru bila već obrazovala vladinu većinu. Poraz na općinskim izborima ove muslimanske grupe značio bi i za njih, a donekle i za vladu poraz istom inaugurisane nove politike.”

Glasačka mjesta bila su u zgradi pravoslavne bogoslovije, zatim u zanatskoj školi, jevrejskoj školi, u gradskoj Vijećnici i vatrogasnoj kasarni. “Od oko 4.000 upisanih birača, došlo je na biralište 3.150, dakle punih 75%. Radi velikog učešća birača, glasanje je trajalo dosta dugo.” Na izborima je pobijedila Čurčićeva lista, pa su pristaše liste efendije Kulovića protestirale tražeći poništenje izbora. Vlada je taj zahtjev odbila. Kasnije se saznalo kako su rezultati izbora bili namješteni.

Od kraljevine do višestranačja

Nakon Prvog svjetskog rata 1. decembra 1918. godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, u koju je ušla i BiH. Narodno vijeće SHS za BiH formirano je 20. oktobra 1918. godine, s poslanicima iz sva tri naroda. Prva narodna vlada imenovana je 3. novembra 1918, a predsjednik Vlade bio je Atanasije Šola.

Do kraja septembra 1920. godine Narodno vijeće prestalo je raditi i sva vlast u BiH prešla je na organe Centralne vlade u Beogradu. Privremena skupština zakazala je izbore za 28. novembar 1920. Za 63 poslanička mjesta, koliko ih je bilo određeno za BiH, mandate su osvojile: Jugoslavenska muslimanska stranka (24), Savez težaka (12), Narodna radikalna stranka (11), Hrvatska težačka stranka (7), Komunistička partija Jugoslavije (4), Hrvatska pučka stranka (3) i Demokratska stranka (2). Na skupštinskim izborima 18. marta 1923, 8. februara 1925, kao i vanrednim izborima za narodne poslanike Kraljevine SHS 11. septembra 1927, najveći broj mandata u BiH dobile su Jugoslavenska muslimanska organizacija, Narodna radikalna stranka i Hrvatska republikanska seljačka stranka.

Atentat na kralja Aleksandra 1934. u Marseju u Francuskoj i imenovanje tročlanog Namjesništva podstakli su izbore 5. maja 1935. s dva izborna bloka: Zemaljska lista s Bogoljubom Jeftićem i Lista udružene opozicije s Vlatkom Mačekom na čelu. U Udruženu opoziciju uključile su se programski opozicione stranke: Seljačko-demokratska koalicija, Jugoslavenska muslimanska organizacija, Davidovićevo krilo Demokratske stranke i dijelom Zemljoradnička stranka. Izbore je dobila Lista Bogoljuba Jeftića sa 60,6% i 303 mandata, a Lista udružene opozicije 37,4% glasova i 67 poslaničkih mandata.

Namjesništvo s knezom Pavlom na čelu raspustilo je Skupštinu i raspisalo nove izbore za 11. decembar 1938, i to su bili i posljednji izbori za Skupštinu u Kraljevini Jugoslaviji. Nakon Drugog svjetskog rata, Ustavotvorna skupština Jugoslavije sazvala je izbore za 11. novembar 1945. Na izborima su se pojavile dvije kutije. U jednu kutiju ubacivali su se glasovi za glavnu listu Narodnog fronta Jugoslavije, čiji je nosilac bio Josip Broz Tito, koja je dobila 90,48% glasova birača, a druga je bila kutija bez liste s 9,52% glasova. To su bili rezultati za Saveznu skupštinu, a slični rezultati bili su i za Skupštinu naroda. Od tog vremena uvedena je jednostranačka komunistička vladavina, koja je na vlasti ostala do prvih višestranačkih izbora 1990. godine.

Narodna skupština BiH, proizašla iz ZAVNOBiH-a, pripremala je izbore i saziv Ustavotvorne skupštine, koja je trebalo da donese novi ustav BiH. Organizacija izbora bila je povjerena Zemaljskoj izbornoj komisiji BiH, a izbori su održani 13. oktobra 1946. Na izborima se moglo glasati samo za jednu listu Narodnog fronta, a druga kutija, poznatija kao “ćorava”, nije imala istaknutu listu. Ustavotvorna skupština BiH sazvana je za 11. novembar 1946, a mjesec dana kasnije proglasila je Ustav Narodne Republike BiH i nastavila je raditi pod imenom Narodna skupština NR BiH. Izbori za drugi poslanički saziv NS NR BiH održani su 3. decembra 1950. NS NR BiH održala je šest redovnih zasjedanja do 14. septembra 1953, kada je raspuštena.

Izbori za narodne poslanike u Republičko vijeće i Vijeće proizvođača NS NR BiH održani su 23. marta 1958. Skupštini je produžen mandat za godinu dana kada je raspuštena. Predsjednik je bio Đuro Pucar. Prema novom ustavu iz 1963. godine, izbori su održani 4. i 8. aprila 1965. i 9. i 23. aprila 1967. godine. U periodu od 1963. do 1967. predsjednik NS bio je Rato Dugonjić, a nakon izbora 1967. tu je dužnost do 1971. godine preuzeo Džemal Bijedić. Novih 38 amandmana na Ustav SR BiH, donesenih 11. aprila 1989, učinilo je kraj jednopartijskom sistemu uvođenjem izbornih listi, što je otvorilo vrata slobodnim izborima i ukupnoj demokratizaciji društva.