Njegov je utjecaj na narod bio toliki da, kako 1660. godine piše Rusuhi Ismail-dede iz Ankare, “ko god bi mu prišao, bilo od elite ili običnih ljudi, bio bi i protivno svojoj volji privučen snagom njegove ličnosti”. Kakva je bila uloga tekije u Konjević-Polju u pobuni Hamze Balija Bošnjaka? Zbog čega se u literaturi brkaju Hamza-dede Orlović i Hamza Bali Bošnjak Orlović? Možemo li sa sigurnošću reći da je drugi potomak prvog? Kojem je tarikatu pripadala tekija u Konjević-Polju i je li bila rasadnik u širenju hamzevijskog tarikata? Na ova i slična pitanja, nadamo se, dobit ćemo odgovor na naučnom skupu u septembru

Piše: Hamza  RIDŽAL

Ove godine navršava se 500 godina od izgradnje i osnivanja tekije u Konjević-Polju. Tim povodom Medžlis Islamske zajednice Bratunac i Muftijstvo tuzlansko u saradnji s Institutom za društvena i religijska istraživanja organizira vjersko-kulturnu manifestaciju pod nazivom “500 godina tekije u Konjević-Polju”. Planirano je da se manifestacija održi u dva dijela: vjerskom, od 2. do 4. augusta, i kulturnom, čiji će centralni dio predstavljati naučni skup 27. i 28. septembra na temu “Društveni, politički i kulturni identitet Bošnjaka u ogledalu 500 godina Hamza-babine tekije u Konjević-Polju”.

Podaci o ovoj tekiji i njenom osnivaču prilično su oskudni. Pouzdano znamo da je tekiju podigao Hamza-dede Orlović 1519. godine. Za njega se u nekoliko izvora, uglavnom usmenih predaja, navodi da je bio mevlevijski šejh. Netipično za bosansku tradiciju, oko ove se tekije nije razvilo veliko naselje, vjerovatno zbog blizine Zvornika i Srebrenice. Prema osmanskim spisima, tačnije, popisu iz 1519. i 1533. godine, Hamza-dede je bio spahija s timarom i godišnjim prihodom od 7.000 akči, što ga je svrstavalo u “krupnije” spahije na tom području.

Za potrebe tekije uvakufio je okolno zemljište s košnicama, vinogradom, baščom i njivama. Uvakufljeno zemljište je na osnovu carskog berata oslobođeno svih poreza, ali je određeno da služi kao musafirhana. Poslije smrti Hamza-dede, tekijom su upravljali Hamzin oslobođeni rob Hasan, sin Abdulahov, te Mustafa, sin Indže, Hamza-dedine kćerke.

Tekija je porušena u martu 1993. godine, nakon pada Cerske, a obnovljena je neposredno nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na temeljima ovih, provjerljivih i ustanovljenih podataka, stoljećima je nadograđivana usmena predaja o čudesnoj snazi vjere Hamza-dede Orlovića, njegovim kerametima (nadnaravnim čudima) i evlijanskom statusu. Tako Aiša Softić u tekstu Predaje o Hamza-dedi Orloviću – historija i tradicija navodi široko rasprostranjenu predaju o njegovom čudesnom bivanju na dva odvojena geografska lokaliteta istovremeno.

Prema predaji prvi put zabilježenoj od Muhameda Hadžijahića, Hamza-dede, osnivač tekije u Konjević-Polju, pojavljuje se u odsudnom trenutku bitke pod Mohačem (1526. godine), donoseći pobjedu osmanskoj vojsci. Njegov sin Mustafa, učesnik bitke pod Mohačem, vidio je oca kako siječe neprijateljske glave, “u isto vrijeme Hamza-dede je na guvnu pokraj tekije mahao vilama i činio zikir…, pa kako je nosio dugu kosu, mašući vilama, vijala mu se kosa. U selu se govorilo: ‘Eno Hamza-dede pobudalio, maše vilama uprazno.’ Po povratku s vojne, Mustafa priznaje ocu da bez njegove pomoći ne bi uspjeli pobijediti neprijatelja i na taj način otkriva da je Hamza-dedo zapravo dobri, evlija. U tom času Hamza-dedo umire”, navodi se u predaji koju bilježi Hadžijahić, a sam Hadžijahić ističe da je Mustafa, ustvari, unuk Hamza‑dede, a ne njegov sin.

Aiša Softić i drugi istraživači bošnjačke usmene tradicije navode još nekoliko predaja o Hamza‑dedi i njegovoj tekiji u ovom mjestu, kasnije i o turbetu Hamza-dede Orlovića. Jednu od njih, vezanu za posljednju agresiju na Bosnu i Hercegovinu i pokušaj uništenja Hamza‑dedinog turbeta, zabilježili smo i mi u Stavu prošle godine. Husejn Orlović, turbedar Hamza-dedinog turbeta, ispričao je sljedeće:

“Četnik je, s namjerom da razvali drvena vrata na turbetu, udario nogom u njih i, umjesto da vrata puknu i otvore se, pukla je njegova cjevanica. Drugom se, opet, ruka oduzela. Pokušali su zapaliti vrata, ali drvena vrata nisu htjela gorjeti. Samo se vidi da su malo crnila od dima i malo je ćilim unutra nagorio. Kada sam se vratio ovdje 2000. godine, vidio sam da fali samo red crepova. Neko je bio skinuo jedan red, ali smo taj crijep našli uredno složen ispred turbeta. Tekija je skroz srušena, ali smo je obnovili i svakih petnaest dana imamo zikr. Dolazi jedan efendija iz Kladnja. Uništen je samo jedan nišan u mezarju kod turbeta. To je mezar čovjeka koji je bio u mješovitom braku. Na nišanu je pisalo: ‘Alija Mehmedović, nišane podižu supruga Desa i sin Nebojša.’ Njega su razlupali macolom”, ispričao je Husejn.

Iako su saznanja o tekiji i turbetu Hamza-dede Orlovića na neki način tipična za bosansku tradiciju, u kojoj oskudne historiografske podatke uglavnom nadopunjuje usmena predaja, sam Hamza-dede i uloga njegove tekije u godinama nakon njene izgradnje obavijeni su velom mistike. Razlog tome svakako je pojava hamzevijskog pokreta u Bosni i Hercegovini, koji je utemeljio Hamza Bali Bošnjak Orlović, jedna od najintrigantnijih ličnosti iz duhovne tradicije bosanskih muslimana, čije je djelovanje zbog njegove sudbine i uloge u Osmanskom carstvu ostalo u potpunosti marginalizirano. Nije rijedak slučaj da pisci, novinari, pa čak i akademski istraživači, stavljaju znak jednakosti između Hamza-dede Orlovića i Hamze Bali Bošnjaka Orlovića i hamzevijskim tarikatom ili pokretom – zavisno od toga kako se prema njemu odnose različiti istraživači.

Safvet-beg Bašagić tvrdi, a njegovo mišljenje slijedi i Riza Muderizović i drugi istraživači, da je Hamza Bali Bošnjak – osnivač hamzevijskog tarikata / pokreta – direktni potomak Hamza‑dede Orlovića. Ipak, Muhamed Hadžijahić tvrdi da postoje samo indikacije, ali ne i čvrsti dokazi da je Hamza Bali potomak Hamza-dede Orlovića. Ono što je od izuzetne važnosti, a što Hadžijahić spominje, jeste da je tekija u Konjević-Polju odigrala važnu ulogu u širenju hamzevijskog pokreta ili tarikata. Hamza Bali pogubljen je u Istanbulu 6. juna 1573. godine, kada mu je, prema svim relevantnim izvorima, u tamnici odsječena glava dok je izvođen iz svoje ćelije na izvršenje smrtne kazne, kamenovanja do smrti.

Tadašnji šejhul-islam Ebu Su'ud izdao je fetvu čiji je tekst sačuvan, a u kojoj piše: “Budući da je on (Hamza Bali Orlović) iznosio neke nazore kojima se vrijeđa čast našeg Pejgambera i da je utvrđeno njegovo potpuno nijekanje proživljavanja i Sudnjeg dana, a to sve s pravednim svjedocima detaljno protiv njega dokazano, osudih da je dopušteno pogubiti ovog otpadnika, nakon što je razmotreno njegovo učenje.”

Studija Edina Urjana Kukavice o hamzevijama u Bosni i Hamzi Baliju, u kojoj su navedeni brojni autentični izvori, baca drugačije svjetlo na ovu presudu. Naime, diplomatski predstavnici drugih carstava i država koji su u to vrijeme boravili u Istanbulu navode kako je razlog tajnog ubistva Hamze Balija to što se na atmejdanu, na kojem je trebala biti izvršena javna kazna kamenovanja, okupio ogroman broj ljudi i Hamzinih pristalica u namjeri oslobođenja šejha Hamze i njegovih 40 najbližih derviša, osuđenih zajedno s njim. Stoga je veliki vezir Mehmed‑paša Sokolović odlučio Hamzu Balija ubiti u tajnosti, bojeći se moguće pobune. Prema jednom izvještaju iz tog vremena, Mehmed-paša Sokolović naredio je tajno ubistvo nakon što je vidio da se na atmejdanu okupio i znatan broj pripadnika elitnih odreda osmanske vojske – janjičara. Šest godina kasnije, Mehmed-pašu Sokolovića ubio je jedan od derviša Hamze Balija.

Zna se da su sljedbenici Hamze Balija Bošnjaka svoje djelovanje nastavili iz Gornje Tuzle, gdje je 1582. godine zabilježena njihova pobuna. Kako navodi Adem Handžić, u Gornjoj Tuzli bila je formirana i “derviška vlada” sa snažnim političkim tendencijama, a djelovanje hamzevija bilježe i izvori iz 17. stoljeća, koji kažu da se u Gornjoj i Donjoj Tuzli “nalaze krivovjerci, Hamzini sljedbenici”.

Prema drugom mišljenju, sačuvanom u usmenoj tradiciji bosanskih derviša, razlog Hamzine pobune protiv carstva bilo je uvođenje Kanuna, zakona koji se u pojedinim svojim dijelovima kosio sa šerijatom. Kada se Kanun počeo primjenjivati zadirući u ingerencije časnog šerijata, Hamza Bali Orlović pobunio se protiv carstva tražeći da se ono vrati na ispravnu stazu. Ova predaja baca potpuno drugačije svjetlo na ulogu ove istaknute ličnosti bosanske tradicije. Naime, dok sama presuda, ali i većina izvještaja navode kako je Hamza Bali Bošnjak pogubljen zbog heterodoksije, ova predaja nagovještava da je on pogubljen zbog ortodoksije i zahtijeva da se carstvo striktno pridržava šerijata.

A njegov je utjecaj na narod bio toliki da, kako 1660. godine piše Rusuhi Ismail-dede iz Ankare, “ko god bi mu prišao, bilo od elite ili običnih ljudi, bio bi i protivno svojoj volji privučen snagom njegove ličnosti”. Kakva je bila uloga tekije u Konjević-Polju u pobuni Hamze Balija Bošnjaka? Zbog čega se u literaturi brkaju Hamza-dede Orlović i Hamza Bali Bošnjak Orlović? Možemo li sa sigurnošću reći da je drugi potomak prvog? Kojem je tarikatu pripadala tekija u Konjević-Polju i je li bila rasadnik u širenju hamzevijskog tarikata? Na ova i slična pitanja, nadamo se, dobit ćemo odgovor na naučnom skupu u septembru.