fbpx

Halil Tikveša, dobitnik nagrade „25. novembar“ za životno djelo: Danas kad uživamo u blagodetima mira i rahatluka vraćam se mojim hedonističkim temama

„Potkraj studija, možda 1960, otkrivam sasvim drugačiji ambijent i pejsaž na ušću Neretve. Odlazim veslajući trupicom ili vozom za Ploče. Boravim u Kominu ili Rogotinu, crtam od jutra do mraka, opčinjen fantastičnim krajolikom, širokom vodom, oblim valovitim brdima u daljini i plavim nebom. Septembar je, vrijeme sakupljanja plodova ljeta, lađe su pune grožđa, badnji i bačvi, stasite Neretvanke veslaju, nogama gnječe grožđe u badnjima, podignutim kotulama iznad koljena, a raskošno poprsje slobodno visi do pupka. To je za mene idealna inspiracija za Odiseja koji odlazi u avanturu gdje će možda sresti pretilu Kalipso“

 

 

Razgovarao: Filip Mursel BEGOVIĆ

Veliki bosanskohercegovački likovni umjetnik Halil Tikveša s dozom tuge nam je rekao, u godini kada proslavlja 60. godišnjicu rada, da je u poziciji nekovrsnog apatrida. Naime, Beograd, gdje se ostvario i proslavio tokom perioda bivše Jugoslavije, kao da mu nikada nije oprostio njegov snažan umjetnički antiratni angažman tokom ratnih devedesetih godina. Kazna je – ignoriranje. A naš je dojam da je Tikveša u Sarajevu naišao na jednu uspavanost pa nije problem u ignoriranju veličajnog djela Halila Tikveše nego općenito u zapostavljenosti kulture i umjetnosti. Međutim, nismo dobili osjećaj da je zbog toga ogorčen i za svoju adresu u osamdesetim godinama života odabrao je Sarajevo.

U konačnici, posve se ostvario kao umjetnik i zadovoljan je postignutim. S druge strane Tikveša nije od onih slikara koji bi se bavio samopromocijom, koji bi se prepuštao snobovskim frazama o uzvišenosti umjetnosti, niti bi svoje umjetničko djelo podređivao potrošnom ukusu komercijale. Imponira njegova skromnost te nas još jednom upućuje da se veličina krije u jednostavnosti, a ne u razmetljivosti. Poznata je sudbina mnogih umjetnika rodom iz Bosne i Hercegovine koji su svoje karijere ostvarivali u susjednim zemljama. Potom se našli u nekoj vrsti međuprostora. No, budimo iskreni, nije li upravo taj međuprostor, ta nigdina, ono plodno mjesto sakriveno od posvemašnjeg kolektivnog imbecilizma i mediokritetstva, neka vrst dvosmjernog puta na kojemu obogaćujemo i jedne i druge?

Halil Tikveša izlaže od 1962. godine, a nekima bi moglo upasti u oko da se ostvario u Beogradu, kasnije kao uvaženi profesor emeritus na akademiji u Novom Sadu i gostujući profesor na akademiji u Sarajevu, da je izlagao i nagrađivan širom bivše Jugoslavije, da je sudjelovao na međunarodnim izložbama i bijenalima od Sao Paola do Kjota, a da ustvari nikada nije napustio svoju rodnu Hercegovinu. U biti ne postoji način da se u Bosni i Hercegovini nagradi Halil Tikveša jer njegovo djelo je samo po sebi nagrada ovoj zemlji. I zato stručni žiri nagradom „25. novembar“ za životno djelo nije nagradio Halila Tikvešu nego je on svojim djelom nagradio sve nas.

STAV: Ako bismo sudili prema onome što je prevladavajući kolorit Vašeg slikarstva, rekli bismo da iz djetinjstva, iz mediteranskog ugođaja rodnih Šurmanaca, nosite lepršavu zaigranost. No, vi odrastate u periodu 2. svjetskog rata na prostoru gdje su činjeni stravični zločini. Koje su prve slike koje pamtite iz djetinjstva i jesu li Vas one obilježile?

TIKVEŠA: Sa zlom rata susreo sam se 1941. u svojoj šestoj godini. U našem selu ima čuvena jama Golubinka, u koju su ustaše i domaći pomagači, tog julskog dana bacili preko sto nedužnih žitelja sela Prebilovci: djece, žena i staraca. Ta jama je u podnožju golog, kamenitog brda Crnica, udaljena od Tikvešine mahale oko kilometar i po zračne linije. Sa svojim sedamnaestogodišnjim bratom Hasanom gledao sam iza jednog baštenskog zida, pored naše kuće taj događaj. Slika tog događaja mi se urezala u pamćenje najjače u životu. Bili su svečano odjeveni u crno-bijelo ruho i to se isticalo na sivom golom kamenjaru. Dopirali su do nas krici, zapomaganje i plač. Poslije sedamnaest godina, bio sam na drugoj godini fakulteta u Beogradu kada je u Mostaru bilo suđenje nekima od aktera tog zločina. Danima se u novinama, na pola naslovne strane, pisalo o tome. Ja bih ranije, ujutro, kupovao novine i skrivajući se čitao o tome u strahu da moji drugovi iz klase, ne otkriju da je ta Golubinka iz mog sela. Ta trauma me pratila dugo godina.

STAV: Može li se reći da upravo bratu Hilmiji dugujete prepoznavanje Vašeg talenta? No, malo je poznato u javnosti da je Vaš brat Hilmija bio darovit slikar, akvarelist, a nakon smrti posvetili ste mu čitav likovni ciklus.

TIKVEŠA: Moj brat Hilmija, stariji devet godina, imao je dara za slikarstvo još u srednjoj školi. Postao je učitelj 1946. pa kako škola nije imala učila i drugih pomagala u nastavi on ih je pravio za sebe i kolege. Tada su bile u modi parole, zidne novine, pa portreti revolucionarnih vođa itd.

STAV: Vjerujem da je postojao razlog zašto ste školovanje započeli u Školi za primjenjenu umjetnost u Sarajevu, da ste ispoljili svoj talent već tokom školovanja u rodnom kraju. Kako je tekao Vaš put do Akademije likovnih umjetnosti u Beogradu?

TIKVEŠA: Ja sam pošao u školu sa punih devet godina. Škola je bila u selu Bijakovići ­– Međugorje, tri kilometra od Tikvešine mahale. Učitelj nam je bio divan čovjek, Pavo Ančić. I ta škola je trebala učila, parole i zidne novine, te sam ja stupio u akciju podražavajući Hilmiju i kako se pokazalo to je bilo cijenjeno, i ja sam već tu bio iznad mojih drugova, „razmaženi genije“. Nas dvojica, tako rezonujem, naslijedili smo dar za ručni rad od roditelja. Moja majka je bila vješta tkalja, a otac je bio poznat klesar i zidar. Popravljao bi i samare i mene šišao na nulu tupom mašinom, čim bi malo zakosatio. Poslije osnovne škole pohađao sam tri razreda gimnazije u Mostaru – mala matura – i tu sam za našeg profesora srpskohrvatskog crtao uveličane portrete naših jugo književnika, i to je sve bilo zakucano, na sva četiri zida u našem razredu. Radio sam i za našu profesoricu zoologije, Preković Perku.

Tu me je zapazio naš profesor crtanja Karlo Afan-Derivera i forsirao me sa izdvojenim zadacima, stalno govoreći da moram ići u Sarajevo na umjetničku školu. Toj ideji se pridružio i moj brat Hilmija koji me je finansijski pomagao do kraja mog školovanja. Tako sam ja 1951. započeo školovanje na Srednjoj školi za primjenjenu umjetnost. Iz tog petogodišnjeg školovanja i boravka u Sarajevu najviše pamtim gladovanje i hladnu zimu. Pet godina u toj školi, danas osjećam kao izgubljeno vrijeme, gdje su nas stariji profesori poput Petra Šaina učili nekakvom zanatu, a nismo znali ništa o stvaranju. Nešto se promjenilo na bolje kada su došla dva mlada profesora iz Beograda Risimović i Subotić.

Naša škola je imala svoj orkestar pa je omladinska organizacija svake subote organizirala igranke, a ja sam pravio reklamne plakate za te igranke koje su u to vrijeme, pored korza bile jedina zabava mladeži. Ti plakati, svake subote su bili ukucani sa obadvije strane ulaznih vrata. Bili su velikog formata 100×70 cm i uvijek su na plakatima bile naslikana temperom muška i ženska figura u plesnoj pozi. Ženska figura je bila dominantna, stilizirana ala Modiljani, i taj me likovni rukopis pratio sve do prvih godina studija u Beogradu, kada sam morao da zadovoljim korekture profesora i da crtam bliže objektivnoj interpretaciji modela. Ali je ta ekspresija i ta potreba za naglašavanjem pojedinih dijelova tijela ostala do danas.

STAV: Što presudno utječe na Vas tokom studiranja u Beogradu? Jeste li se opirali socrealističkim tendencijama i revolucionarnim nabojima. Kada prepoznajte, u kojem trenutku pronalazite svoju poetiku?

TIKVEŠA: Moram naglasiti da tokom školovanja, ni u Srednjoj školi, ni na Akademiji, a ni kasnije, nikada, nisam osjetio nekakav pritisak da se mora poštovati soc-realizam. Na Akademiji je vladala sloboda stvaralaštva – svi smo se trudili da budemo originalni i svoji. Biblioteka je bila sa velikim brojem umjetničkih monografija i ja tu nalazim najviše informacija i saznanja šta je to što je srodno mojoj emociji. Družim se sa reprodukcijama slika Đota, Đorđona, Rubensa, Van Goga, Šagala i Ležea. U svom slikarskom radu imao sam emotivnu potrebu da u tom stranom ambijentu imam nacrtan-naslikan zavičaj. Volio sam doći kod roditelja, već u decembru, kad se kolje pastrva, i onda bi produžio zimske ferije više od dva mjeseca. Bio sam opsjednut prizorima ubogih seljačkih enterijera naseljenim s ovcama i tek rođenim janjcima pored šporeta i lampom gaznjačom, mladom nevjestom koja se češlja pred ogledalom prije spavanja. Radio sam to u nekoj vrsti ekstaze i mislio na reakciju mojih kolega i profesora u Beogradu. Sve te teme s izvrsnim zanatom sam radio za svoj emotivni opstanak u tuđem svijetu.

STAV: Likovni kritičari su u vašem djelu prepoznavali lirsku zavičajnost, a zatim se mnogo pisali o Vašoj utemeljenosti u mediteranski ambijent ističući da je slavljenje ženskih atributa u biti poveznica sa antičkim svijetom, bogom Erosa itd. U našim razgovorima prije ovog intervju učinilo mi se da ste Vi to posve pojednostavili, sveli na jedinstvo iskonskih emocija, da ne pridajete važnost birokratskim određenjima u pozicioniranju Vašeg djela. Šta je eros, šta tanatos, šta je Neretva, šta je nimfa Kalipso u Vašem prepoznatljivom čamcu, jeste li vi Odisej u tom čamcu i kojoj to zemlji hrlite, koji ste to dom dozivali na svojim platnima?

TIKVEŠA: Potkraj studija, možda 1960, otkrivam sasvim drugačiji ambijent i pejsaž na ušću Neretve. Odlazim veslajući trupicom ili vozom za Ploče. Boravim u Kominu ili Rogotinu, crtam od jutra do mraka, opčinjen fantastičnim krajolikom, širokom vodom, oblim valovitim brdima u daljini i plavim nebom. Septembar je, vrijeme sakupljanja plodova ljeta, lađe su pune grožđa, badnji i bačvi, stasite Neretvanke veslaju, nogama gnječe grožđe u badnjima, podignutim kotulama iznad koljena, a raskošno poprsje slobodno visi do pupka. To je za mene idealna inspiracija za Odiseja koji odlazi u avanturu gdje će možda sresti pretilu Kalipso ili neku drugu debelguz nimfu.

STAV: Preokret u Vašem umjetničkom prosedeu se događa početkom devedesetih. Sa čime se suočavate u Beogradu? Šta su značile za tamošnju umjetničku scenu Vaše dvije izložbe iz 1993. i 1997. kada započinjete kolažiranjem aplicirati presskliping na simbol križa? Uostalom, šta za Vas predstavlja križ? Postavili ste patrijarha uz Arkana, šta ste poručivali svojim angažmanom?

TIKVEŠA: Ali to maštarenje, opsjednutost hedonizmom i mediteranom prekida raspad države, krvavi rat u Bosni. Televizija i štampani mediji su puni lažnih vijesti i agresivne propagande. Kupujem svaki dan sve novine, inače sam ovisnik o štampi, a sada sam super štampoman, te zbog nekog inata i potrebe za odbranom, možda osvetom, borim se protiv te laži, praveći od novinskih izrezaka, tekstova, naslova i fotografija velike kolaže od dva metra u obliku krsta na crnoj podlozi – krsta zato što je to bio krstaški rat protiv Bosne, pa su ugrađeni u taj krst junaci tog vremena – srpski akademici, pjesnici, profesori, Dobrica Ćosić uz naslov „Oštrio je noževe za klanje“, patrijarh pored Arkana obilaze ratišta u Istočnoj Bosni, Pavle s krstom, a Arkan s puškom i krstom.

Te sam kolaže izlagao uz veliki otpor, ali i podršku već od 1993, da bi 1997. napravio izložbu tih 25 kolaža u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, pod nazivom Iz dnevnika jednog štampomana, sa sjajnim predgovorom Mirjane Miočinović u katalogu, pod naslovom Crno na belom. To su bile godine kad je u Beogradu bio jaki otpor ratu i Miloševiću. Danas u Beogradu takvu izložbu ne bih smio napraviti, jer je u međuvremenu, šovinizam i kleronacionalizam restauriran kao najvažnija ideologija nacije i države.

STAV: Šta se događa u Vašem prvom susretu sa rodnim zavičajem, dakle nakon rata? Svijet kojega ste utkali u svoju umjetnost više ne postoji, srušen je do temelja, a meni se čini da je Vaš nepobjedivi duh našao odgovor, da se niste prepustili očaju. S kolažiranja prelazite u gradnju, sakupljate nagorjele daske, eksere, ćizme, brave… šivate, lijepite, kujete, zamotavate.

TIKVEŠA: Dolazim u Mostar u jesen 1996. i zimu 1997. Crtam na formatima 70×100 cm kredom, tušem i sepijom klasičnim rukopisom; srušene džamije, Stari most, Kujundžiluk, Gimnaziju, hotel Neretvu, hotel Ružu, Muzičku školu na Musali. Te crteže izlažem iste godine u proljeće u Novom Sadu i Beogradu, pa najesen u Sarajevu, Mostaru i Ljubljani, pod naslovom Pozdrav iz Mostara. Taj moj angažman, kao i izložba 1998. onih mega kolaža u Galeriji Bosne i Hercegovine, uglavnom je mlako primljena. Jedna obrazovana gospođa mi je na izložbi tih kolaža rekla ovako: „Moj Halile, nemaju ti Sarajlije živaca da to čitaju“.

Poslije akcije Pozdrav iz Mostara hoću da naslikam i spaljeni Stolac. Dvije godine obilazim ga sa mojim prijateljima iz Opuzena sa materijalom za crtanje, ali se ne usuđujem započeti akciju. Tek u februaru 2000. uz podršku ministra za kulturu Fahrudina Rizvanbegovića, koji mi je obezbijedio mjesec dana plaćenog boravka u Mostaru i šofera koji me je svaki dan vozio u Stolac, uz diskretnu pažnju jednog policajca, nacrtao sam desetak studija spaljenog Stoca na formatu 70×100 cm. Tada sam shvatio da klasičnim rukopisom imam slab domet da izrazim jaku emociju doživljaja spaljenog grada koji je prije rata bio najočuvanija i najuređenija nastamba – bosanska Sevilja. Tako sam počeo graditi asamblaže od ostataka nekadašnjeg života grada i ti su uradci davali jači emotivni i vizuelni sadržaj nego crteži čije su emotivno vizuelne mogućnosti ograničene. Tih deset crteža i deset asamblaža sam izlagao u jesen 2000. u galeriji „Preporod“ u Sarajevu, potom 2003. u Zagrebu u galeriji „Klovićevi dvori“.

STAV: Rekli ste da se u zadnjim ciklusima vraćate starim motivima, s dozom ekspresivnosti. Zašto nikada niste iznevjerili motiv, već mu se stalno vraćate?

TIKVEŠA: Što se tiče pitanja kako je došlo do promjena u mom radu, pa došlo je do promjena i u životu, a kako ja radim na emotivni pogon prirodno je da su se događaji odrazili i na moj rad. Danas kad uživamo u blagodetima mira i rahatluka (uprkos koroni) vraćam se mojim hedonističkim temama.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!