Ne možemo napustiti svoj toprak, pa makar da odemo i pokosimo imanja. Nikada to neću prodati, djecu ću zadužiti kada umrem da to ne smiju prodati. Neka grunta. Historija se ponavlja, ko zna šta će sve biti jednog dana. A možda se i naš narod opameti

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Od prijeratnih četrdesetak hiljada stanovnika fočanske općine, druge najveće u Bosni i Hercegovini, Bošnjaka je bilo 20.790 ili 51 posto. Samo jedno ljeto, ono 1992. godine, bilo je dovoljno da Bošnjaka s tih prostora skoro pa potpuno nestane. Povratak je na prostore fočanske općine najslabiji. Tvrde to Fočaci povratnici, ali pokazuje to i statistika. U samom je gradu danas dvadesetak ljudi. “Od marta do oktobra je jedna cifra, tada nas ima više od hiljadu. Od oktobra do marta nas je manje od 400. A ljeti bude ovdje i po dvije hiljade ljudi”, priča nam Izet Spahić, predsjednik Skupštine Opštine Foča. Prije Spahića, tu je dužnost godinama obavljao Lutvo Šukalo. Sada je otišao u penziju i povukao se na svoje imanje u okolini grada.

“Broj povratnika u Foču je skroman, zlatno vrijeme volje i materijalnih sredstava prošlo je i ne treba se na to vraćati. Volja ljudi je splasnula. Bilo je svega, i nepravde i nestrateškog pristupa, nismo ni politički bili na pravom putu. Sada trebamo napraviti novu strategiju kada su u pitanju Bošnjaci na ovim prostorima”, kaže nam Spahić, koji je, uz Šerifa Halilovića, poslanik u lokalnoj Skupštini. “U Opštini je petero Bošnjaka profesionalno zaposleno, imamo načelnika odjeljenja za urbanizam, predsjednika SO, imamo odsjek za izbjegla i raseljena lica, imamo predsjednika UO Centra za kulturu i informisanje. Tražimo još posla za naše ljude.”

U samom je gradu najmanje povratnika, uglavnom je riječ o starijim osobama. Neki od njih imaju penziju i od toga žive. Oni nešto mlađi dobili su posao u lokalnoj tvornici HTZ opreme. “Nagovorio sam prijatelja iz Prijepolja da ovdje otvori pogon. Sjedište njegove firme je u Stuttgartu, u regiji ima pet fabrika, sve što napravi prodaje na tržištu EU. Nagovorio sam ga da ovdje otvori pogon i on je to i uradio. Sedam naših ljudi povratnika dobilo je posao. Imamo dvoje Bošnjaka koji nisu htjeli raditi, koji smatraju da ne trebaju ništa raditi samo zato jer su povratnici. A posao je bio ponuđen i mužu i ženi. Žao mi je zašto je to tako, ali ima drugih koji hoće raditi”, priča nam Spahić.

Kaže da devetnaestero povratničke djece svaki dan ide u školu na području fočanske općine. Sada s njihovim roditeljima pokušava pokrenuti posao prerade voća i povrća. “Napravili smo povratničku zadrugu. Sada kada nema više otkupa malina, jer je to propalo, idemo ih prerađivati. Imamo novac, idemo u projekt. Općinski načelnik nam je stavio na raspolaganje prostorije škole u Jeleču, i to je posao za trideset porodica”, zaključuje Spahić.

IMAM I NOGOMETAŠ

Danas je Dženan Krajišnik vjerovatno najpoznatiji Bošnjak u Foči; zato što je lokalni imam, ali isto tako, i zato što je nogometaš fočanske “Sutjeske”, kluba koji igra Prvu ligu Republike Srpske. “Život je u Foči kao i u svakom drugom gradu u BiH. Ovdje zaista ima Bošnjaka povratnika koji žele napraviti nešto u svom životu i u svom gradu. Ima i onih koji neće”, priča nam Krajišnik, pojašnjavajući zašto se iz rodne Nemile kod Zenice prije godinu dana odlučio doći na istok BiH. “Kada mi je ponuđeno da dođem ovdje, razgovarao sam sa suprugom i kazao joj da postoji mogućnost da preselimo u Republiku Srpsku. Ona je rekla da to njoj nije problem, da će ona sa mnom gdje god da idemo. Ta mi je njena podrška bila najbitnija i mnogo toga zbog nje ovdje lakše obavljam. Muftija goraždanski mi je na sve načine pokušavao prikazati stanje težim no što jeste, valjda da me tako iskuša. I na sve to ja mu kažem: Hoću. Hvala Bogu, došao sam sa suprugom i dvoje djece i nisam se pokajao.”

Krajišnika u Foči svi zaustavljaju, pozdravljaju bez obzira kako im je ime i prezime. Šetnja gradom s njim traje dugo, za svakoga ima vremena. “Ako si prema svima insan, ako si normalan, naravno da će te ljudi prihvatiti. Uvijek i svuda ima onih koji ne poštuju ni najbolje među nama. Ali, u suštini, takvi nas ljudi i ne zanimaju. Bitno je biti čovjek, da te prepoznaju kao dobrog čovjeka. U kojem god da si mjestu, ako si čovjek, sebi tako napraviš ambijent i bude ti lijepo.” Krajišnik je svakog dana u i oko gradilišta Aladže. Ne može dočekati dan kada će konačno biti otvorena. “Svima je drago zbog obnove Aladže. Ona je nešto posebno. Među mnogim je ljudima bila velika žalost kada je ona srušena. Ona je simbol nas Bošnjaka, našeg postojanja kroz historiju, naše vjere, naše kulture. Njena ponovna izgradnja budi sjećanja kod ovdašnjih ljudi na neka prijašnja vremena. Mnogi ljudi zaplaču kada je vide ponovo, na njenom mjestu.”

Naravno, pored vjerskih obaveza i porodice, nogomet je glavna tema kada je fočanski imam u pitanju. “Meni se ovdje u Foči sve pomiješalo”, priča nam kroz smijeh. “Ja sam imam, Bošnjak i igram fudbal za ‘Sutjesku’, u Prvoj ligi RS-a. Počeo sam kao mali u zeničkom ‘Čeliku’, onda sam otišao u medresu u Travnik i igrao sam u Travniku i nakon medrese se vratio u ‘Čelik’. Igrao sam nekoliko godina za ‘Čelik’, za mladu reprezentaciju BiH i već sam pomalo, kada sam bio pri kraju karijere, honorarno ‘radio’ džume. Prestao sam igrati kada sam dobio svoj džemat. Vratio sam se pozivu koji zaista volim. Nekoliko mjeseci po dolasku ovdje, kada su ljudi čuli da sam igrao nekad, počeli su me nagovarati da se aktiviram. Dobio sam dozvole i podršku kolega imama i priključio sam se ‘Sutjeski’. Odlično sam prihvaćen od prvog dana u klubu i danas je tako. Važno je samo da se dobro igra.”

Ono što Krajišnika najviše raduje jeste to što će otvaranjem Aladže biti otvoren i poslovni prostor tik do nje, u dvorištu, u kojem će moći ugostiti sve one koji žele posjetiti taj spomenik kulture. “Plan je da tu već tokom ramazana pravimo iftare. Nakon Bajrama, bit će otvorena aščinica i slastičarna te suvenirnica, otvara nam se mogućnost jednog radnog mjesta. Puno svijeta dolazi u Foču i mislim da će taj naš projekt biti samoodrživ.”

FOČANSKA BRIGADA

Nemoguće je pričati o Foči a ne spomenuti Paču. Malo ko ne poznaje jednog od najagilnijih Bošnjaka fočanskog kraja, povratnika na Tjentište, ratnog zamjenika komandanta Fočanske brigade Armije Bosne i Hercegovine. “Na Tjentištu nas ima pedesetak, u Jeleču šezdesetak… Ne možemo napustiti svoj toprak, pa makar da odemo i pokosimo imanja. Nikada to neću prodati, djecu ću zadužiti kada umrem da to ne smiju prodati. Neka grunta. Historija se ponavlja, ko zna šta će sve biti jednog dana. A možda se i naš narod opameti”, priča nam Sakib Pačo, koji je iz rodnog Tjentišta započeo svoj ratni put. “Put koji smo mi prošli je bio težak. Bio sam na Grepku, bio sam s rahmetli Zaimom Imamovićem, bio s Edhemom Godinjakom. Šest puta sam bio ranjen. Bio sam zamjenik poginulom komandantu naše brigade. Na kraju sam nekako, kada sam podvukao crtu, baš razočaran.”

Svaka Pačina priča uvijek se vrati na Proskok, mjesto na kojem je njegova brigada ostala posljednja braniti Bjelašnicu i Igman te ratne 1993. godine. Zbog Proskoka i svega onoga što se tada dešavalo, Pačo je razočaran. “Mi smo bili skoro pa potpuno okruženi. Bio je napad na Rogoj. S nama u jedinici je bilo i 90 civila, tada smo napravili sastanak da vidimo šta da se radi. Jer, ako padne Rogoj, ostajemo okruženi sa svih strana. To bi bila čista pogibija. Najviše smo brinuli zbog civila, oni ti moraju biti na prvom mjestu.”

Ovako se danas Pačo sjeća Proskoka. “Kada smo krenuli u povlačenje iz Dejčića, kolona je bila duga dva kilometra. Stali smo na Proskoku, vidjeli smo da bismo tu mogli da se suprotstavimo tenkovima. Formirali smo liniju i potukli smo se s njima prsa u prsa. Tu nam je poginuo naš komandant Dževad Hanjalić. Teško je kada komandant pogine. Preuzeo sam komandu. Probali smo se utvrditi. Granata pada svakih sekundu-dvije, teško je napraviti bilo kakav zaklon. Ovuda nisu mogli proći. Mi smo ginuli svaki dan, dvojica-trojica. Ostali smo na Proskoku dok su ostali brisali desno i lijevo. Nama niko nije htio javiti da nam četnici dolaze iza leđa. Povukla se jedinica ‘Silver Fox’, povukla se komanda druge brigade, ostali su momci iz Sedme muslimanske ne znajući da im se komandant povukao. Vidjeli smo četnike na repetitoru. Igman pada, mi ostajemo u okruženju bez da nam iko javi. Valjda smo svi bili određeni da nas nestane.

Godinama su nam branili da obilježimo šta se dešavalo na Proskoku. Evo, posljednjih godinu-dvije pomalo se počinje pričati o tome šta se ovdje dešavalo i kakve su sve zakulisne radnje bile oko Proskoka. Mora se označiti gdje je ko ginuo, kada i zašto.

Vrijeme je da se prestane šutjeti. Da neke stvari izvučemo iz mraka, da se razjasne neke sramne stvari iz naše historije. Neka snosi krivicu ko treba, neka se konačno razjasni jesmo li mi i kome bili kolateralna šteta. Postoje neki komandanti koji i danas tvrde da smo mi pobjegli s Proskoka. A mi smo ostali posljednji, u poluokruženju, pod naletima tenkova i helikoptera, pod granatama. Dolazila je masa nekakvih komandanata, budu sat-dva s nama i, kada vide kako se gine, razgule. A mi smo sanjali da samo malo odspavamo. Sve lebdi u vazduhu. Samo mi je žao naših 56 poginulih boraca.”