GAVRANOV DO, MJESTO GDJE JE ŽRTVA KAZNILA DŽELATA

Salih Husarević

Gavranov do

Hasan Hrnčić

Hasan Hrnčić

Hasan Hrnčić

Ljeto 1941. godine u Bosni i Hercegovini ostat će zapamćeno po monstruoznim zločinima od kojih zastaje dah. Počinile su ih različite frakcije koje su se borile za vlast i dominaciju na ovim prostorima. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, u čiji je sastav ušla i Bosna i Hercegovina, ustaška vlast otpočela je s prvim progonima, uglavnom Srba kao i političkih neistomišljenika. Kao kontramjera ovim represijama, krajem jula i tokom mjeseca augusta u Bosanskoj Krajini izbio je oružani ustanak Srba i komunista, koji je, čini se, po svojoj žestini i počinjenim zlodjelima nadmašio ustaške zločine. Zašto? Izgleda zbog činjenice da su ustaše, uglavnom, vršile likvidacije radno sposobnih ljudi, dok su ustanici ubijali sve, uključujući starce i djecu i pri tom uživali u nanošenju što veće boli žrtvama.

VELIKI BADIĆ

Zločine ustanika komunistički vlastodršci pokušali su pravdati osvetom za zločine ustaša. Međutim, kakva je to osveta ako se ubijaju nedužni, a pravi krivci ostaju nekažnjeni? Jedan od motiva ustanika također je poznat, a to je pljačka bošnjačke i hrvatske imovine. Dobar primjer imamo u napadu ustanika na bošnjačka sela u okolini Bosanske Krupe: Velikog i Malog Badića, Jasenice, Zalina, Ostrožnice i Johovice. Nije poznato da je u ovim selima bilo ustaša i progona srpskog stanovništva, a ipak su se 31. jula, kao i tokom augusta 1941. godine, našli na meti napada. Po već ustaljenoj “junačkoj” tradiciji srpskih pobunjenika, svi zatečeni stanovnici stavljeni su pod kamu bez obzira na starost, pol ili krivicu.

Veliki Badić selo je nadomak Bosanske Krupe. Dvojica najstarijih stanovnika jesu i svjedoci napada ustanika na selo. Devedesettrogodišnjeg Saliha Husarevića našli smo u blizini njegove kuće. Trojica njegovih rođaka pomogla su nam da ga pronađemo. Živi sam, ophrvan starošću. Kaže da više priželjkuje smrt od života jer samoća čovjeka polahko ubija. Gotovo da je slijep. Ne želi se fotografirati jer to ga čini nervoznim. “Ne znam ti ja, sine, puno o tome, zaboravio sam”, pravda se nastojeći izbjeći razgovor. Ipak, ne baš tako rado, ispričao nam je nešto od onoga što je upamtio, kako je sa svojim komšijama pobjegao ispred razularenih koljača i izbjegao sigurnu smrt. Nemoćnim staračkim glasom započinje svoju priču.

“Ne sjećam se tačno datuma. Znam da je bilo ljeto, nekako oko žetve. Narod je radio svoje poslove, a onda je neko doletio i povikao: ‘Evo Vlasi napali!’ Narod je počeo bježati. Sve je to bilo nabrzinu. Ručak je ostao na sofri, a narod je bježao samo da se spasi. Nije se haman ništa uspjelo ni spasiti. Svi smo bježali prema Halkićima. Tamo onda nije bilo mosta nego se Una prelazila lađom. Mi smo tako došli dolje do vode. Ko god je ost'o, bio je ubijen. Svi ti ubijeni bili su uglavnom stariji ljudi. Prvo su ubili Redžepa Šabića. Onda su ufatili Omera Ćehića. On je bio pobig'o s nama, ali se vratio da spasi odijelo. Tad je fino odijelo bilo skupo i vrijedno. Njega su ufatili i nabili na kolac”, prisjeća se Salih Husarević.

Zastaje. Nije mu baš do priče. Čini se kao da strahuje da će svakog časa na njegova vrata bahnuti špijuni KOS-a ili UDB-e, zgrabiti ga i odvesti na neko od stratišta ili komunističkih kazamata. Decenije života pod prismotrom i strahom na čovjeka ostavljaju trag, pa htio on to ili ne. Na naše insistiranje da nastavi s pričom i kaže nešto više o ubijenim žrtvama, nerado nastavlja s pričom. “U selu su ostali samo oni koji nisu mogli bježati. Ost'o je Ibro Salkić. Bio je nepokretan. Njega su zaklali na kućnom pragu. Ostala je bila i Sevda Bećirević. I ona je bila bolesna. Nju su iskasapili. Ubili su i Hasana Skenderovog.”

Ponovo prestaje s pričom, a prisutni rođaci pojašnjavaju da je ubijena Sevda Bećirević imala i kćer koja se sakrila u kući. Zvala se Šerka. Gledala je kako joj izvlače majku iz kuće, a potom surovo ubijaju. Uslijed šoka koji je tada doživjela, dobila je slom živaca i ostatak svog života bila je duševni bolesnik. Umrla je prije dvadesetak godina.

Starac Salih Husarević priča: “U ratu i poslije rata ubijeno je još ljudi. Tako je ubijen Muharem Salkić, Omer Hrnčić, Osman Šabić zvani Čavnjak, Hasan Murtić…, dalje se ne mogu sjetiti ko je još ubijen.” Na molbu da ispriča šta se dešavalo nakon što su ustanici zauzeli selo, did Salih, kako ga zovu rodbina i komšiluk, nastavlja s kazivanjem: “Kad smo sletili dolje u Halkiće, nismo mogli preći preko vode. Nije bilo mosta. Na drugoj obali je, čini mi se, bio Nazif Halkić. Mi smo zvali da nas neko preveze lađom. Tad je doš'o Aziz Halkić i počeo galamiti. Svakako je ljude vrijeđao. ‘Što bježite, jebem vam žene, što ne branite svoje!?'”

Did Salih simpatično se nasmija, a potom nastavi s kazivanjem. “Aziz je bio ljut. Kaže: ‘U lađu nek uđu samo žene i djeca, a od vas nemoj da je ko uš'o jer ću ga ubiti k'o psa, čekaj tu!’ Onda je počeo prikupljati oružje po kućama. Bilo je nekoliko pušaka. To je podijelio ljudima, a ovima koji nisu dobili puške podijelio je motike, sikire, rogulje… ma sve što su imali od halata. Poslao je nekoga u Krupu po pomoć, a onda rek'o: ‘Svi za mnom!'”

Nastavak ove priče danas zna skoro svaki mještanin okolnih sela, a jedan dio dešavanja, u postratnom socijalističkom periodu, oprezno je zabilježen i ušao u literaturu. Nakon zauzeća sela, srpski ustanici posvetili su se pljački i rakiji kojom su proslavljali svoju pobjedu. Seljaci iz okolnih srpskih sela žurili su u Badić i Ostružnicu. Htjeli su da se pljačkom domognu golemog plijena. Tjerana su stada, uprezani konji, pražnjeni hambari i kukuruzane, iznošeno pokućstvo. Nosili su sve. Prema kazivanju mještana, pljačkaši su, kako bi što više mogli ponijeti, oko sebe vezali tkanine, prostirku, postekije… Toliko su pljačkali selo da su kradenu imovinu jedva nosili i vukli. U selu je vrilo kao u košnici. Ustanici su šenlučili, okretali janjce na ražnju, pjevali i pili. Palili su kuće, pojate i stogove sijena. Za to vrijeme Aziz Halkić vodio je mještane u kontranapad. Pridružila im se i grupa naoružanih Krupljana i nekolicina ustaša.

GAVRANOV DO

Kako su ustanici i pljačkaši nadirali u selo Veliki Badić iz triju pravaca, tako su se sastali u mjestu Gavranov Do. Mještani i dobrovoljci iz Bosanske Krupe koje je predvodio Aziz Halkić podijelili su se u dvije grupe i većim dijelom opkolili ustanike koji su bili zauzeti pljačkom i šenlučanjem. Napad je bio iznenadan i munjevit. Među ustanicima je zavladala panika i dali su se u bijeg. Kako nisu znali kud da bježe, većina njih ponovo je naletjela na razjarene mještane koji su ih dočekivali hladnim oružjem i nemilice ubijali. Savremenici ovih događanja govorili su o 120 ubijenih ustanika koji su ležali svukud, tako da se Gavranov Do mogao preći s kraja na kraj gazeći po mrtvim tijelima. Pričali su i o tome da su se pored poginulih ustanika nalazile opljačkane stvari iz bošnjačkih kuća i da je skoro svaki ubijeni kod sebe imao mlin za kahvu koji je opljačkao.

U knjizi Dušana Lukača Ustanak u Bosanskoj Krajini na strani 109. i 110. ovako je opisan napad na selo Badić: “31. jula vođene su borbe s ustašama na prilazima Krupe u pravcu sela Badić. Pošto je zauzeto i ovo uporište, ustanici su ponovo 1. augusta izvršili koncentraciju snaga prema gradu i pokušali da ga oslobode. Ustaško-domobranske snage bile su ovog puta brojnije i pomognute izvesnim brojem naoružanih građana i izbeglica iz muslimanskih sela. Ustaničke snage ni ovog puta nisu bile čvršće organizovane za napad niti su imale zajedničku komandu. I pored toga, u prvom naletu najhrabriji borci potisnuli su ustaše i doprli do grada, ali je za njima nasrnula neorganizovana masa, opila se u napuštenim gostionicama i počela da deluje dezorganizovano. Ovo su iskoristile ustaše, izvršile organizovan protivnapad i odbacile ustanike od grada. Prema sećanju savremenika koji su učestvovali u napadu, za vreme borbi oko Krupe u toku 30. jula do 2. augusta poginulo je oko 70 ustanika i mnogo veći broj ih je ranjen. Samo iz sela Srednjeg Dubovika poginulo je u napadu oko 15 ljudi. Posle povlačenja iz Bosanske Krupe posednut je i na ovom sektoru ustanički front.”

Sličan opis ovih dešavanja može se naći i u ostali djelima komunističke historiografije. Očevici događaja tvrde drugačije. Govore da su kontranapad izveli mještani, a ne ustaše i domobrani kojih je bio skoro zanemarljiv broj. Napad na Bosansku Krupu i okolinu dobro je upamtio i Hasan Hrnčić, devedesetogodišnjak iz Velikog Badića. Kuća mu se nalazi tik uz Gavranov Do. Živi s puno mlađom suprugom, što je možda i razlog da je Hasan, iako u desetoj deceniji, još uvijek vitalan i veseo. Primio nas je srdačno i rado pristao da nam ispriča neka od svojih sjećanja.

“To su bili četnici 100%, bilo ih je toliko da im broja nije bilo. Kad sam pogledao tamo na onu stranu (pokazuje rukom prema Buševiću), tamo su bili kuruzi resali, nikako se ne viđaju kuruzi koliko je bilo naroda. Pliva Božija. Kad su došli do sela, mi smo morali uteći. Utekli smo u Krupu. Oni su došli dovlena, došli su do Džaja. Narod su zaustavili ovi iz Krupe. Ustavili su ih kod kuće Safeta Džajića. Meho Sijamhodžić i bilo je dosta Halkića. Došla je pomoć iz Krupe i vratilo ih je nazad. Ovi što su nas napali bili su uglavnom civili iz okolnih sela, ali imali su svoje rukovodioce koje su slušali. Došli su iz Buševića, Dubovika, Majkić Japre. Koga su stigli, ubili su ga na licu mjesta. Bilo je dosta mrtvih. Kad su mještani iz Krupe udarili da vrate Badić, napali su četnike u Gavranovom Dolu. Tu ih je dosta stradalo. Mislim da je među našim narodom bilo ustaša koji su došli kao pomoć. Jedan je po njima pucao iz puškomitraljeza, a najviše su se tukli roguljama. Mrtvi u Gavranovom Dolu ostali su dva-tri dana, onda su došli odnekle Romi i zakopavali su ih. Prvo su s njih skidali odjeću, a onda odvlačili i zakopavali. Ukopali su 73 ljudi.”

U IZBJEGLIŠTVU I ZAROBLJENIŠTVU

Iako su mještani Velikog Badića uspjeli osloboditi svoje selo, nisu se mogli zadržati u njemu jer je njihova imovina bila opljačkana i uništena, a selo je stalno iznova napadano. Mještanima nije preostajalo ništa drugo nego da potraže sigurnije mjesto za sebe i svoje familije. Tokom augusta 1941. godine iselili su se i krenuli na put s kojeg se mnogi nisu vratili. Epidemija tifusa koja je harala, posebno u izbjegličkim centrima, znatno je prorijedila nesretne muhadžire.

Gorkog života izbjeglice dobro se prisjeća Hasan Hrnčić: “Hrvatska vojska je digla sve civile iz Krupe, da bi oni prošli lakše i bez borbe. Kad smo mi civili krenuli prema Kostajnici, išli smo cestom. Nisu pucali na narod. Kad smo došli u Kostajnicu, bili smo u školi. Nije bilo noći kad neko nije umro, umiralo je po dvoje, troje, četvero, jer je bila izbila neka bola. Nas je bilo šestero iz familije. Ostali smo živi samo ja i brat, a umro mi je otac, mati, brat i sestra. Nikakve pomoći nije bilo. Ja sam imao toliko ušiju, kad trehnem ovako svoju haljinku, uši su sipale k'o brašno. Kad se stanje malo smirilo, vratili smo se u Krupu. Bili smo u Toromanima. Došao mi je brat Muharem iz Zagreba, a bio je u domobranima. Mi smo opleli prućem nešto kuće. Tad je došlo iz komande u Zagrebu u Krupu naređenje da se on uhvati živ ili mrtav. Došle su ustaše s Kolajevca, uhvatili su ga i ubili. Ja sam tad radio kod Huseina Šabića, kopali smo. Da sam i ja bio kod kuće, možda bi i mene ubili. Ja sam onda otišao u domobrane u prvu jurišnu bojnu da se osvetim ustašama koji su mi ubili brata, jer ja sam ih poznavao, njih i njihove oficire. Htio sam da, kad budemo u akciji, ubijem ubice svog brata. Nas nisu slali u borbu zajedno s ustašama.

Domobrani su od svih najmanje ubijali i borili se. Kako i ja s njima nisam išao u borbu, tako nisam mogao osvetiti brata. Kad su partizani uzeli Otoku, mi smo se prijavili i predali njima. Predali smo se nekom kapetanu koji je bio musliman. Bilo nas je oko 60. Otišli smo na Vrletnicu iznad Otoke. Bili smo u jednoj sobi, kako bi rekli, sve jedan na drugom. Sutradan su nas postrojili i rekli da skidamo šinjele. Rekli su da im trebaju šinjeli da skroje kape. Mi smo se čudili. Krenuli smo prema Hrvatskoj u neko mjesto gdje je bio logor, ne mogu se sad sjetiti naziva. Tamo smo ostali dva-tri mjeseca. Tu su nas svaki dan ispitivali. Gdje si bio, s kim, ko ti je bio komandir i tako. Kad smo to sve prošli, jednog dana u 12 sati izlazi neki i proziva nas. Taj i taj izlazi, ideš na drugi pos'o. Kad nakupe 10-15 ljudi, onda odoše. Sinove Muharema Šabića, Aliju i Aziza, ubili su obojicu. Tu gdje smo držani bili su neki svinjci napravljeni od brvana. Na tim brvnima zarobljenici su zapisivali svoje ime i prezime i poruku: ‘Ako neko ostane živ, neka javi mojima da sam ja bio ovdje i da sam strijeljan.’

Tako je bilo danima. Sve ijedan stariji zarobljenik koji je u ratu bio od ‘41. je ubijen. Tu smo bili mjesec‑dva dana. Odatle smo krenuli za Mostar. U Mostaru smo bili 10-20 dana. Odatle smo nas oko 60 otišli za Crnu Goru. Tamo smo bili u ropstvu. Sjekli smo i nosili drva. Tamo raste sve crni trn i grabić. Bili smo šest mjeseci. Nakon toga, došla je amnestija da se puštamo kući. Došli smo u Cetinje u školu. Jedan čovjek je zapisivao zarobljenike i uzimao sve podatke o njima. Onda su nam dali hrane. Ja sam bio potpuno go. Nemam ništa osim košulje koju sam sap'o žicom tako da pokrijem stidno mjesto. Kad su mi dali hlače od sukna, nikako ih ne mogu nositi jer kolju. Ja sam do Krupe došao stojeći u vlaku. Nisam mogao sjediti koliko me ono sukno klalo i žuljalo. Došao sam kući, a niđe ništa nisam imao, pa sam radio i kućio se ispočetka. E, tako je to bilo, brate moj mili.”