Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka

Mustafa Brdarić

Avdo Užičanin

Nedžib Šaćirbegović

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

Odnos kakav su gradili “Mladi muslimani” tokom Drugog svjetskog rata s građanima otvarao je vrata povjerenja. Postali su voljeni kod Bošnjaka zbog svoje plemenitosti, islamskog odgoja i morala, čestitosti, karaktera i spremnosti na žrtvu zarad drugog. Sve više ljudi, posebno mladih intelektualaca, studenata, pa i đaka, pristupalo je pokretu. Tekstovi koje su pisali u El-Hidaji dodatno su gajili povjerenje i bili motivirajući faktor Bošnjacima za uključivanje u mladomuslimanski pokret, ali i za borbu da dostojanstveno prebrode teška ratna vremena.

ČOVJEKA TREBAMO

Esad Karađozović u El-Hidaji ratne 1944. godine “traži čovjeka”:

“Danas našim gradovima ne struji islamski život! Ne vidi se skoro ni po čemu da u njima stanuju ljudi koji slijede Allahove riječi, kojima su Allahove riječi put načina i formiranja oblika života. Danas, na našu nesreću, kroz naše gradove, kroz naše kasabe, sela i zaseoke, kroz naše porodice i naše ljude, protiče teška mora, teška užasna bieda, očaj, rušenje, plač, jecanje, bezkarakternost i smrt! (…) Nemamo više ljudi koji stisnutih zuba sa vjerom u Allahovu pomoć snose i pobjeđuju svaku nesreću i koji sa tekbirom na usnama za pravdu i istinu mru! Sada su naše ulice, naše avlije i kuće pune bezkrajnih kolona jadnika siromaha, bezkrajnih gomila biednika koji traže koru suhoga hljeba, koji mole, preklinju, jadikuju, plaču, koji se ponižavaju pružajući svakome svoju prljavu, dršćuću, mršavu ruku, tresući se mokri, prozebli, kukavni i biedni u svojim smrdljivim, ušljivim dronjcima koji im jedva pokrivaju ono kože i kostiju. Nema više među našim ljudima one karakternosti, nema poštenja, nema samoodricanja, žrtvovanja, nema međusobne povezanosti, upućenosti i jednakosti! Svako gleda samo na sebe, svako je punu pažnju posvetio samo sebi i nastoji što više novaca i imetka da prikupi za sebe!…

Radi toga toliko naglašavam da nam treba ljudi, pravih ljudi, koje jedino može Islam dati! I kada jednom budemo Muslimani, kada budemo pravi ljudi, onda nam se neće događati onakve strahote kakve nam se događaju danas, onda više nećemo biti u ovako jadnom položaju, nećemo biti ovako kukavni, jadni i biedni! Mi danas u očima drugih ostavljamo veoma negativnu sliku. Barbarstvo, bezkarakternost, neznanje, bolesti, prljavština, neurednost, nekultura, bieda i ostale negativne karakteristike postali su sastavni dielovi našega života!… Radi ovoga mi, Mladi Muslimani, ne odstupamo od svoga puta preporoda kroz Islam! Mi ne bježimo od pomaganja nesretnika, ne bježimo od svog zalaganja za one koji stradaju i pate, jer mi smo svjestni da time izvršavamo jednu islamsku dužnost, da time olakšavamo život biednicima… Mi smo sviestni toga da uzroci naše nesreće, uzroci naše propasti, naših stradanja, slabosti, biede i očaja leže u padu naših unutarnjih, obćih vriednosti! (…) I mi radimo i mi ćemo raditi pored svih poteškoća, pored svih neprilika, na tome da iz sebe, iz svojih poznanika i rođaka izgradimo prave ljude, prave Muslimane…”

Zbog velikog interesa za “Mlade muslimane”, otvarao se prostor za širenje pokreta i otvaranje podružnica u svim većim gradovima i centrima u BiH, ali i šire poput Dubrovnika.

FORMIRANJE ŽENSKOG OGRANKA POKRETA

Formiran je i ženski ogranak “Mladih muslimana”. Skupština je održana 5. septembra 1943. godine u prostorijama Ujedinjene medrese na Bentbaši. Skupštini je prisustvovalo više desetina učenica srednjih škola – medrese i gimnazije. U ime Glavnog odbora, Skupštini ženskog ogranka prisustvovali su Edhem Šahović, Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović. Dr. Šaćirbegović u svom uvodu za knjigu Mlade muslimanke – svjedočenja i sjećanja prisjeća se toka Skupštine:

“Meni je kao sekretaru Glavnog odbora bila dužnost da otvorim skupštinu, uputim na rad skupštine, pozovem da se izabere rukovodstvo skupštine; tada sam za predsjedavajuću predložio Munibu Korkut, što je i prihvaćeno. Ona je za zapisničara predložila Emiru Filipović, što je i usvojeno, a onda je zamolila Bedriju Gošić, da u ovoj prigodi prouči ašere. Nakon toga, riječ je uzeo Alija Izetbegović i govorio o samom pokretu ‘Mladi muslimani’, te istakao važnost i potrebu da i žene budu njegov dio… Nakon diskusija, Aziza Alajbegović je izabrana za predsjednicu, a Ismeta Dalagija za potpredsjednicu… Emira Filipović izabrana je za sekretara, Nidžar Tanović za blagajnika, Amira Mulić za knjižničara, a u odbor su još ušle: Muniba Korkut, Nađa Mašović i Nusreta Šurković. Za zamjenice u Odboru izabrane su Hatidža Fetahagić, Neziha i Emina Kasumagić i Safija Solak. U Nadzorni odbor izabrane su: Halima Berberović, Bisera Korkut i Asifa Kučuk, a za zamjenice Aiša Alibegović i Nađa Sikirić. Među izabranim bilo je pet budućih ljekarki, a skoro sve su završile fakultete.”

Postojanje ženskog ogranka “Mladih muslimana” posebnost je i vrijednost koja je, od svih islamskih pokreta u svijetu u tom vremenu, vezana isključivo za ovaj pokret nastao u malom muslimanskom narodu kakav su Bošnjaci. Ženski je ogranak do kraja Drugog svjetskog rata bio aktivan kroz humanitarni rad i kroz brigu o očuvanju identiteta, naročito među izbjeglicama iz istočne Bosne i drugih krajeva BiH, a kojima je prijetila asimilacija, ateizacija i potpuna otuđenost od vjere, kulture i tradicije svog naroda. Zbog aktivizma u pokretu, veliki broj mladomuslimanki bio je uhapšen 1949. godine u velikom obračunu komunista s “Mladim muslimanima”. Osuđene su na zatvorske kazne od sedam do 27 mjeseci. A Aziza Alajbegović, od decembra 1944. godine Šaćirbegović nakon udaje za Nedžiba, prva predsjednica ženskog ogranka, uhapšena je s mužem 12. februara 1946. Osuđena je 15. juna 1946. godine na zatvorsku kaznu od godine dana, s prinudnim radom. U tom procesu osuđeni su i Nedžib Šaćirbegović i Alija Izetbegović.

Nešto kasnije, 1946. godine osniva se mladomuslimanski pokret i u Novom Pazaru u Sandžaku. Osnivači pokreta “Mladi muslimani” u Novom Pazaru bili su Sulejman Kačar, Ahmo Kolašinac, Ibro Draževičanin, Ismet Bektašević, Nazim Radetinac, Smajo Kavazović, Zejnel Drndić, Hasan Gicić, Arif Radetinac i Ćamil Filibarić.

BRUTALNI OBRAČUN KOMUNISTA S MLADOMUSLIMANIMA

Komunistička vlast je od dolaska na vlast u Jugoslaviji, pa i u BiH, 1945. godine, pa sve do sloma komunizma 1990. godine, vodila stalnu borbu i obračune s neistomišljenicima, s idejnim, stvarnim, ali i izmišljenim neprijateljima. Zbog činjenice da su se “Mladi muslimani” tokom Drugog svjetskog rata kroz svoje tekstove i stavove deklarirali kao antikomunisti, te zbog masovnosti pokreta i intelektualnog kvaliteta članstva, našli su se na udaru komunista već u prvim danima “oslobođenja”, a što se produžilo masovno i oštro sve do 1949, a u nešto slabijem kapacitetu, uz iznimku velikog politički montiranog “Sarajevskog procesa”, sve do sloma komunizma 1990. Komunisti su prepoznali u “Mladim muslimanima” i jednom broju bošnjačke uleme snagu koja će im se oduprijeti u ciljevima koje su zacrtali pred sobom, a to su:

1. Nerješavanje nacionalnog pitanja Bošnjaka. Iako je na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943. godine jasno rečeno da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, ipak se nakon okončanja rata nije pristupilo rješavanju nacionalnog pitanja Bošnjaka, makar i da budu imenovani kao Muslimani (s velikim M). Naprotiv, komunistički stavovi prema nacionalnom pitanju Bošnjaka ostali su isti kao i u Kraljevini Jugoslaviji. Bošnjaci mogu biti ili Srbi ili Hrvati. Rodoljub Čolaković, predsjednik prve bh. vlade, kaže: “U BiH, kao što je poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumnjivo slovenske rase. Njima će se dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele” (Oslobođenje, 9. aprila 1945, str. 2);

1. Ukidanje humanitarnih, nacionalnih i kulturnih institucija. Ukinuto je kulturno društvo “Trezvenost” i humanitarno društvo “Merhamet”. Od “Gajreta” i “Uzdanice” formiran je “Preporod” kao pandan srpskom društvu “Prosvjeta” i hrvatskom “Napretku”. U svima je bio jak utjecaj komunističke vlasti. Ali, ni to komunističkoj vlasti nije bilo dovoljno, pa su 1949. raspustili ova društva, a umjesto njih, formiran je Savez amaterskih kulturno-umjetničkih društava;

1. Obračun s vjerom u Boga i Islamskom zajednicom. Islamska zajednica je stavljena pod kontrolu vlasti. Reisa je birala praktično partija, a on je uz druge špijune unutar IZ vodio politiku koja je odgovarala komunističkoj vlasti. Zatvorene su sve medrese osim Gazi Husrev-begove u Sarajevu. Ukinuti su mektebi, ženama je skinut zar i feredža. Nikada se IZ nije oglasila nakon hapšenja velikih alima poput Kasima ef. Dobrače ili svih drugih imama i službenika IZ koji su uhapšeni do 1950. godine. Naprotiv, pojedinci su i sami učestvovali u anatemisanju kolega i prijavljivanju vlastima, poput direktora medrese Sulejmana Kemure, kasnije reisa, koji je komunističkoj policiji prijavio učenika Omera Kovača zbog posjedovanja propagandnog materijala “Mladih muslimana”. Omera Kovača će tokom istrage ubiti;

1. Sprečavanje Sandžaka da postane republika unutar Federativne Jugoslavije. Dana 20. oktobra 1943. godine u Pljevljima je formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Osnivačka skupština ZAVNOS-a održana je 20. i 21. novembra 1943. godine u Pljevljima. Na prvom zasjedanju ZAVNOS‑a izabrana su 62 vijećnika. Prvi predsjednik Predsjedništva ZAVNOS‑a bio je Sreten Vukosavljević, a njegov zamjenik muftija Murat ef. Šećeragić. Trećom odlukom s Drugog zasjedanja AVNOJ-a Sandžaku se dodjeljuje federalni status i ravnopravan status sa svim ostalim republikama i pokrajinama Jugoslavije. ZAVNOS je ukinut 29. marta 1945. godine na zasjedanju u Novom Pazaru, a područje pod upravom ZAVNOS-a podijeljeno je između Srbije i Crne Gore. Odluka o podjeli Sandžaka donijeta je na sjednici AVNOJ-a. Iako je Sandžak bio višenacionalan, zbog većinskog bošnjačkog stanovništva, srpski i crnogorski nacionalisti i hegemonisti u redovima komunista zaustavili su dodjeljivanje Sandžaku statusa republike unutar Jugoslavije. Na ovaj čin niko nije mogao reagirati od bošnjačke inteligencije jer su već na ovaj ili onaj način bili pod pritiskom i torturom komunističkog režima.

Obračun komunista s “Mladim muslimanima” uz obračun sa sljedbenicima Informbiroa bio je najveći i najmasovniji po broju učesnika i broju žrtava. Zanimljivo da se o obračunu komunista s “Mladim muslimanima” nije puno znalo sve do pada komunizma, za razliku od obračuna s pripadnicima Informbiroa. Razlog je tome što je svako spominjanje “Mladih muslimana” značilo privođenje i torturu nad onim ko se osmjelio govoriti o njima. Do 1950. godine komunisti su uspjeli ili pobiti ili zatvoriti cjelokupnu bošnjačku inteligenciju koja je imala drukčiju viziju društva od komunističke vizije. Uglavnom su to bili “Mladi muslimani” (procjenjuje se da je oko 1.200 pripadnika “Mladih muslimana” prošlo kroz istražnu i zatvorsku proceduru 1949. godine) i svjesna ulema, književnici itd. Slobodno se može reći da je 1950. godine u komunističkim zatvorima bila zatočena sva bošnjačka inteligencija, da se u zatvoru mogla formirati bošnjačka akademija nauka i umjetnosti. Interese Bošnjaka niko više nije mogao i znao prepoznati i ukazivati na njih. Bošnjaci komunisti ponašali su se potpuno podanički.

TRINAEST MLADOMUSLIMANSKIH ŠEHIDA

Odmah po ulasku u Sarajevo komunisti su uhapsili jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca 20. stoljeća Mustafu Busuladžića. Busuladžić je bio svojevrsni ideolog “Mladih muslimana”. Vojni sud ga je na prečac osudio na smrt. Ubijen je a da se za njegov grob ni danas ne zna. Postoje samo nagađanja. Busuladžić nije jedina mladomuslimanska žrtva komunističkog režima. Ubijanja “Mladih muslimana” počela su i ranije, još dok je rat trajao. Ismet Kasumagić u knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida piše:

“Tako su Asaf Serdarević, Nurudin Gackić, Sakib Nišić i Osman Krupalija ubijeni, s još nekim službenicima MDD ‘Merhamet’, kada ih je presrela 11. krajiška brigada partizana u Janjićima pri povratku iz Posavine, zaplijenila više vagona namirnica namijenjenih muhadžirima u Sarajevu, te ih u Vitezu strijeljala. Glavni osnivač ‘Mladih muslimana’ Esad Karađozović nije rizikovao da dočeka partizane u Sarajevu, pa je pokušao da preko granice prema Austriji prebjegne u inostranstvo. Kako su Englezi masovno vraćali, kako vojnike, tako i sve ostale, koji su se povlačili iz NDH i predavali partizanima, to su, što je poznato, partizani vršili masovna strijeljanja. Tako je nastradao i Esad Karađozović.”

Tokom masovnih hapšenja “Mladih muslimana” 1949. godine među uhapšenim našli su se i Hasan Biber, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović i Omer Stupac. Sva četverica su osuđena na smrt i ubijeni. Istovremeno su uhapšeni i Asim Čamdžić i Fikret Pločo prilikom pokušaja bijega prema Grčkoj. Oni su ubijeni a da ni na sud nisu izvedeni. U toku istrage od mučenja i tortura preselio je Omer Kovač, 17 godina star mladić. Za 13 šehida “Mladih muslimana” ne zna se gdje su ukopani. Stotine “Mladih muslimana” prošlo je kroz komunističko torturu. Najprije jedna grupa 1946. godine, među kojima i Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, a onda najveći broj 1949. godine, kada se desio masovni obračun komunista s “Mladim muslimanima”.

Iako “Mladi muslimani” nikome nisu učinili nikakvo zlo tokom Drugog svjetskog rata, niti nakon toga, tretirani su u istrazi, a kasnije i u zatvorima kao najveći neprijatelji države. Iscrpljivani su radom, zatvarani u samice, tučeni i mučeni na razne načine, ali su uvijek ostajali nepokolebljivi i nepopustivi. Osim dugogodišnjih zatvorskih kazni, oduzimana su im i građanska prava, a nekim pripadnicama pokreta koje su trudne dopale zatvora oduzimana su djeca po rođenju. Osim na zatvorenike, pritisak je vršen i na porodice. Biti “mladi musliman” u to vrijeme bilo je teško. Vakufski sabor Islamske vjerske zajednice, koja je bila pod velikim utjecajem vlasti i pritiskom DB-a, proglašava 14. augusta 1949. godine “Mlade muslimane” terorističkom organizacijom. Apsurd je da ni nakon pada komunizma i slobodne registracije “Mladih muslimana” i djelovanja već blizu 30 godina Islamska zajednica nije povukla svoju rezoluciju, što de jure znači da su “Mladi muslimani” za Islamsku zajednicu i dalje teroristička organizacija, iako de facto to ne stoji, već je saradnja između Islamske zajednice i “Mladih muslimana” dobra, a značajan broj pripadnika obnaša i funkcije u Islamskoj zajednici. Ali, važni su i papiri, pa i povlačenje rezolucije iz 1949. godine.