fbpx

FELJTON STAVA (2): U posjeti gradovima i mezarovima Božijih poslanika

Iz štampe je izišlo treće izdanje knjige Tragom Božjih poslanika Ibrahima Kajana. Ovaj nesvakidašnji putopis podijeljen je u jedanaest etapa autorovog hoda po jugoistočnoj Turskoj u proljeće 1990. godine, kada je Kajan obišao “Pejgamberleri ovalari” ili “Područja Božijih poslanika”. Posjetio je gradove u kojima su poslanici pozivali na dobro, a odvraćali od zla, kao i mjesta spomenuta u svetim knjigama i mezarove nekih poslanika za koje se pouzdano zna gdje su ukopani. U ovom broju Stava objavljujemo dijelove iz Kajanovog putopisa, kao i fotografije koje je autor ustupio redakciji na korištenje

Sačuvano tijelo Danijala, a.s., velikog tumača snova

To je ta džamija: Ulu camisi. Rijetka je na svijetu ako se zna da je u njoj mezar – za one koji vjeruju – Božjeg poslanika, jednog vrijedna svakog divljenja: Danijala, veličanstvenog tumača snova pred kojim su čak klečali i divlji lavovi, poput mačića, zahvaljujući otajstvu neprozirnih velova koji zaklanjaju Onoga koji sve zna. (…) Pred mojih zapanjenim očima stajao je, meni nasuprot, uzduž postavljen mezar Danijala Hebrejca, prijatelja Nabukodonosorova i još dvojice perzijskih velikana. Sanduk je od mramora, njegov poklopac na dvije vode, prekriven blistavom čohom, crnom i zelenom, s bojama koje se prelijevaju i mijenjaju s promjenom tvog mjesta, s ajetima od čista zlata. Nad glavom Poslanika koji se sada zasigurno nalazi u Božjoj blizini, četvrtasti je zaslon u kojem su urezana zlatna slova: Ovo je mezar Danijala pejgambera. El Fatiha! Kada je halifa K… osvojio Tarsus, među prvim zgradama pred kojima svaka vlast postavlja najprovjerenije i najodanije straže svakako su upravo one pred koje su se postavljale u svim vremenima koja su prošla, kao i u vremenima naših dana: zgrade u kojima su vrijednosti kojima se kupuju cijele pokrajine i države, a ne tek mali i lomni ljudi: pare, dakle, pare u raznim oblicima. U zlatu i briljantima, u šarolikosti Alibabina blaga svih vrsta i fela – zlatnim polugama, krunama, ogrlicama, narukvicama, lančićima, briljantima, svekolikim magičnim sjajem što najčešće obara ljudsko srce! Kad su halifini službenici započeli posao “zlatne inventure”, kad su popisali krupnice, sitnice i nevjerni zlatni sitnež, ostao je u kutu jedan čudan sanduk, nalik sarkofagu, predmet za koji im se čak učinilo da ničem pametnom nije mogao ni služiti, osim da stoji tu, u tom mrklom ćošku. Pokušali su ga otvoriti, ali se sanduk otvoriti nije dao. Bio je od klesana kamena, masivan i čudan, predmet koji ni po čemu nije pripadao ostalim predmetima u zlatnoj gradskoj riznici. Pozvali su radnike čija je snaga prijetila i pritiskala, i pokušavala da bar malo otpeći kameni pokrov kamene zagonetke. Potom su donijeli metalne poluge, zašiljene i tvrde, i lagano, poput usporena sna, poklopac je započeo puzati, vrišteći i grebući kao živ čovjek koji se otima. Najposlije, poklopac se odmaknuo dovoljno da su se svi podigli na prste i bacili pogled unutra, osvjetljavajući ga bakljama i sjajem svojih zagriženih očiju. A unutra je ležalo, kraljevski odjeveno, tijelo čovjekovo! Plamenu baklji vraćala se zlatna rijeka u odsjaju što su se vraćale s njegovih halja, njegove dijademe i njegova prstena. Čelo mu je bilo blijedo, očni kapci smireni i zatvoreni, brada podrezana u kratkim i gustim kovrdžama. Bakljonoši je, zaprepaštenom i potpuno izgubljenom, iskliznula baklja iz zaboravljene pesti! Halifini službenici potrčali su prema izlaznim vratima. Kada se smirilo njihovo srce, ponovno su se vratili predvođeni nekim znamenitim alimom koji je tjerao svojim probranim riječima džine i šejtane daleko od dobrih ljudi. On se propeo nad Allahu džellešanuhu znano tijelo doputovalo iz potpuno nepoznatog dana i mjesta, pa stao diktirati pisaru koji je zaklanjao lice od silna zora što je potresalo njegove ruke… Alim je opisivao halje, prebrojio sitne bisere u dijademi, nije zaboravio ni posmrtne papuče, a najposlije je spomenuo i počešljanu bradu tajnovita mejita, koji kao da je tek izdahnuo, te prsten na prstu domalom, prsten s urezanim likom mladića i dva grdna lava urezana, kako su kleknula pred noge momkove, poput pudlica! Pismo su smotali i predali glasniku s brzonogim konjima da ga uruči u ruke samom halifi u Bagdadu. Kad je halifa pročitao knjigu, zaplakao je i odgovorio: “Allah dželešanuhu zna, a ja vam kažem da je to Danijal, Božji poslanik koji je vjerovao, Tvorcu se svom obraćao, i Gospodar mu je dao vlast nad lavovima, i obdario ga dubokim spoznajama o javnom i tajnom…”

Spilja u kojoj je boravio strpljivi poslanik Ejjub

Zaustavili smo se pred zidom koji ograđuje muslimansko mezarje. Već s ceste vidim krovove džamije i ovalni krov turbeta, bolje reći – kultnog mjesta, zdanja koje natkriva podzemnu spilju u kojoj je, po čvrstu vjerovanju muslimana, u davna vremena sedam godina proživio i bolovao Božji poslanik Ejjub, starozavjetni prorok imenom Job… (…) Mekam (“sveto mjesto”) sastavljaju dva kata – vidljivi, na zemlji, podignut na stupove među kojima je razapeta i zategnuta mrežasta žičana ograda, te nevidljivi dio – pod zemljom. Pod kupolastim smo krovom: vidim stepenice što vode u podzemlje, zastrte tepihom. Silazim sa svojim novim poznanicima. Ušli smo u odaju uklesanu u tvrdoj stijeni spilje. Zidovi su gotovo glatki, hladni i odbijajući. Cijeli je pod zastrt divnim tepisima, sa šarama i arabeskama koje potiču i uzbuđuju čovjekovu maštu. Muslimani koje zatekosmo, uče. Kršćani zuje svojim kamerama. U pradavna je vremena na ovom mjestu ležao i patio u grdnim bolovima “strpljivi Job”, Poslanik Ejjub, ovjekovječen u biblijskoj Knjizi o Jobu. (…) Stojim na izlazu iz turbeta. Iza leđa mi je bijela ploča mramorna s riječima Ejjubovim kako ih navodi Kur’an Mudri, turskom jazijom ispisanih: “Sen esirgeviciler esirgeyicisin, a ispred sebe vidim Hüseyina”, baš na mjestu gdje je, po predaji, izvor koji Bog dade Poslaniku. “I uzmi rukom svojom snop šiblja zelenoga, i njime udaraj po tijelu svojemu, samo zakletve ne prekrši!” – citira Kur’an Allahovu uputu. Ejjub opra svoje tijelo vodom izvorskom i stade udarati po njemu snopom zelenih grančica. Rane stadoše nestajati, a koža poprimati izgled zdrava tkiva, kao djetetova. I danas narod dolazi i prenosi priču o ljekovitoj vodi Ejjubova vrela.

I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek

Neki kažu da je bio Božji poslanik, ali mu brojni alimi odriču to svojstvo. U svakom slučaju, Habib Neccar bio je borac na Božjem putu. Širio je vijest Božju, pa su ga zbog toga Rimljani smakli. “Ubili su ga, vidiš, na brdu iznad naše mahale, pa se brdo zove po njemu. Odsjekli su mu glavu Božji protivnici. Glava se skotrljala s brda, koturala se niza sokak i zaustavila ondje, pred vratima na koja ste ušli. A tu su, u ono vrijeme, bila vrata rimskog hrama punog kamenih bogova u koje su nevjernici vjerovali. Kršćani su na istom mjestu podigli katedralu i u jednoj podzemnoj odaji pokopali šehidovo tijelo. A Seldžuci su, vidiš, prepravili tu lijepu crkvu, prizidali minaret. Sve je na svom mjestu: i zgrada i mezar u podrumu…” “Mezar hazreti Habib Neccarov?” “Da, i mezar…”, odgovori mi džamijski imam. “Možemo li proučiti Fatihu nad mezarom?”, upita Hakan. “Svakako”, rekao je imam. Iz hrpe ključeva odvoji jedan, pa reče da ga slijedimo. Imam se uputio izlaznim vratima. U njihovoj blizini stajala je zasebna, od džamije odvojena, mada uz nju prislonjena, mala kuća. Imam otključa i uđosmo u sobu prekrivenu tepisima, s brojnim malim i velikim serdžadama obješenim o zidove. “Na ovom mjestu možete obaviti namaz”, govorio je. U zidu su bila jedna zaključana vrata. Imam i njih otključa, i pozva nas. (…) Vidjesmo dva kvadratasta kovčega, gotovo po metar visoka, prekrivena posvećenim zastorima. “Onaj veći sanduk je hazreti Habib Neccarov, neka je mir i blagoslov na njega”, prošapta imam. Kasnije sam išao duhovnim tragom imamove priče. Često sam pitao ljude koje, udesom sudbine, upoznah u Antakyi: “Ko je bio Habib Neccar?” Mladiće, koje upoznah pred nestorijanskom crkvom, pitao sam: “Što znadete o njemu, spominje li ga Biblija?” Mladići su govorili turskim, a između sebe materinskim, arapskim jezikom. Biblija iz koje su učili na arapskom je jeziku. “Spominje se, ali ne znamo njegovo latinsko ime, pa ti ne možemo pomoći…”, govorili su mi. Pitao sam i alevite, momke sirijskog porijekla kao što su i nestorijanci. “Habib Neccar, ko je to?” “Pročitaj suru Ja’sin, uzvišeni Kur’an na tom mjestu govori (i) o njemu…”

(…) Navedi im kao pouku stanovnike jednoga grada kad su im došli poslanici; kad im Mi poslasmo dvojicu, pa im oni ne povjerovaše, i pojačasmo trećim, pa rekoše: “Mi smo vama poslani!” “Vi ste ljudi kao i mi” – odgovoriše oni – “Milostivi nije objavio ništa; vi neistinu govorite!” “Gospodar naš zna da smo, doista, vama poslani” – rekoše oni, “i dužni smo samo da jasno obznanjujemo!” Oni rekoše: “Mi slutimo da nam samo nesreću donosite; ako nas se ne okanite, kamenovat ćemo vas, i stići će vas, zaista, bolna patnja od nas.” “Uzrok vaše nesreće je s vama!” – rekoše oni. “Zar zato što ste opomenuti? Ta vi ste narod koji svaku granicu zla prelazi.” I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na pravom su putu! Zašto da se ne klanjam Onome koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti? Zašto da prihvatim druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihova posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti, a ja bih tada bio u pravoj zabludi; vjerujem u Gospodara vašega, čujte mene!”

(…) Razjarena rulja udari po tom čovjeku što dotrča iz grada – a to je bio Habib Neccar, biblijski Agabus – želeći ga okrutno usmrtiti. Ali čovjek nadahnut Božjim duhom nije pao pod kamenje: stajao je uspravan, opominjući bez prestanka. A jedan iz gomile, zapjenjen, zavitla sabljom i odreza mu glavu! I tu započinje čudo: hazreti Neccar s odrubljenom glavom u rukama silazi gradu. Obezglavljeno tijelo tri dana i tri noći promiče gradskim ulicama i rubnim sokacima, s glavom u naručju, čija usta glasno uče kur’anske ajete…

Mjesto susreta Musaa, a.s., i hazreti Hidra

U kur’anskoj suri Pećina zabilježena je Musaova potraga za čovjekom koji znade više od njega. Znao sam tu suru, ali se u njoj ime Hidr ne spominje. Tako kažem čovjeku. A on: “To je istina, ali muslimani vjeruju da je riječ o Poslaniku imenom Hidr!” To narodno vjerovanje ispisano je na ploči učvršćenoj za stijenu, a stijena je biljeg mjesta gdje se susreću dva mora…

Musa reče momku svome: “Sve ću ići do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići…” I kad njih dvojica stigoše do mjesta na kojem se ona sastaju, zaboraviše na ribu svoju, pa im ona u more kliznu. A kada se udaljiše, Musa reče momku svome: “Daj nam užinu našu, jer smo se od ovoga putovanja umorili.” “Vidi” – reče on – “kad smo se kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu pa, šejtan je učinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem – mora da je ona skliznula u more, baš čudnovato!” “E, to je ono što tražimo!” – reče Musa, i njih dvojica se vratiše putem kojim su došIi, i nađoše jednoga Našeg roba kojem smo milost darovali i onome što samo Mi znademo naučili. “Mogu li te pratiti” – upita Musa – “ili da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?” “Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati” – reče upitani – “a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?” Musa obeća da će izdržati i da mu nikakvo pitanje nikada neće postavljati. I njih dvojica krenuše. I kad se u lađu ukrcaše, onaj čovjek stade bušiti lađu. “Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si doista nešto vrlo krupno!” – viknu Musa i prekrši obećanje. “Ne rekoh li ti ja da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?” “Ne karaj me što sam zaboravio” – reče Musa – “i ne čini mi poteškoće u ovom poslu mome!” I njih dvojica ponovo krenuše. Uđu u neki grad, i kad u tijesnu sokaku susretnu nepoznata dječaka – tajanstveni ga čovjek ubije. Musa, zgranut, krikne: “Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, doista, nešto vrlo ružno!” “Prekršio si dogovor još jedanput. Govorio sam ti da nećeš izdržati – pa se sada okreni i ostavi me!” Ali Musa ponovo stade zaklinjati čovjeka neka ga ne tjera od sebe, govoreći: “Ako te i poslije ovoga za bilo što upitam” – reče – “onda se nemoj sa mnom družiti. Eto, opravdao sam ti se!” Čovjek mu dopusti, pa nastaviše put. Došavši do jednoga grada, zamoliše njegove stanovnike da ih nahrane, ali ih oni odbiše ugostiti. Šetajući gradom, naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga neznani Musaov sudrug prezida i uspravi. Musa se osmjehnu i reče: “Mogao si za djelo uzeti i nagradu!” “Sada se rastajemo ja i ti” – reče onaj – “pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpjeti. Što se one lađe tiče, ona je vlasništvo siromaha koji radi na moru, i ja sam je oštetio, jer je pred nama bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao. Što se onog djeteta tiče, njegovi su roditelji vjernici, pa smo se pobojali da ih neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg. A što se onog zida tiče, on pripada dvojici dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano blago. Otac njihov bio je dobar čovjek, i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svom rasuđivanju. Eto, to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!”

Tako je rekao čovjek nadahnut od Gospodara svjetova, okrenuo se od Musaa i nestao. U dalekom horizontu sada je sunce dopola zaronjeno. U izduženoj sjenci turbeta čuče starci. Ako se približiš, čut ćeš samo zveket zrnaca nanizanih u tespih, i riječi iz časnih ajeta u kojima je sabrana duboka mudrost darovana ljudima. Pijesak, sipak i nestalan, škripi ispod mojih mokasinki. Stope koje, osvrnuvši se iza sebe, vidim jasne i duboke, do sutra će nestati. Mada će se sve izravnati, to neće značiti da, u jednom trenu u vremenu, ja zaista nisam bio ovdje.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI