Michael Hamilton Morgan, Izgubljena historija, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2017. godine, 356 stranica

Piše: Hamza RIDŽAL

Knjiga Izgubljena historija predstavlja zanimljiv presjek islamske civilizacije iz ugla jednog nemuslimana. Shvativši da na Zapadu postoji ogromno nerazumijevanje islamskog naslijeđa, Michael Hamilton Morgan, politolog, romanopisac i diplomata, odlučio je napisati knjigu u kojoj će podsjetiti na doprinos islama svjetskoj civilizaciji. Na prigovore da iskrivljuje historiju naglašavajući samo ljepšu stranu veoma kompleksne civilizacije, Morgan odgovara da on tek uravnotežuje nepotpunu i iskrivljenu sliku prezentiranu nemuslimanima.

Ne skrivajući oduševljenje naslijeđem muslimanskih naučnika, umjetnika i filozofa, autor, pripovijedajući nekad i u prvom licu, pokazuje na primjeru civilizacije u kojoj je islam imao vodeću ulogu da razum i vjera mogu biti jedno. Ova knjiga odbacuje bipolarnu logiku i ne nastoji prezentirati jedan period kao zlatno doba islamske misli, već se fokusira na mnoga zlatna doba islamske civilizacije, uključujući dostignuća mislilaca iz Centralne Azije, Osmanskog carstva i mogulske Indije. Istovremeno, knjiga je to o razmjeni civilizacijskih dobara između islamskog i kršćanskog svijeta

Drugi dio: 

Dvije rivalske porodice, dinastije i vizije, pobornici iste vjere i potekle iz svetog grada Meke, pokrenule su dva zlatna doba islamske civilizacije. Abasije sa sjedištem u Bagdadu i Emevije sa sjedištem u Kordobi nisu toliko bile usredotočene na vojna osvajanja i stjecanje plijena koliko na izgradnju dvaju središta misli, izuma i kreativnosti. Njihov utjecaj na svijet, piše Morgan, nalikovat će legendi, jer su te dvije kulture potaknule neke od najvećih ideala koje je svijet vidio, od evropske dvorske ljubavi i trubadura do Šeherzadinih priča iz Hiljadu i jedne noći, od filozofije Maimonidesa do modernog univerziteta, od moderne medicine do pluralnog društva. Kao predvodnik tog progresa, u maglinama izgubljene historije nazire se Bagdad iz 9. stoljeća, na čelu s halifom El-Me'mun, sinom Haruna er-Rešida.

IZMEĐU INKVIZICIJE I KUĆE MUDROSTI

El-Me'mun je podržavao mu'tezile, racionalističku struju u korpusu islamske misli, zbog toga što je njihova teologija podržavala državu kakvu je on želio graditi. Mu'tezile, kao autonomna grana islamske misli, vjeruju da je razum ključ do mudrosti i Boga. Ipak, u njihovom su učenju primjetni elementi grčke filozofije, koja u intelektualnu arenu islamske misli dolazi iz triju izvora: perzijske aristokratije, kršćanskih liječnika i teologa te paganskih Sabejaca iz Harana.

“Strani istraživači, pišući stoljećima kasnije, pojednostavit će političko-vjerski procvat na borbu između ortodoksnih i racionalista, a zapravo ne postoji ortodoksni islam ni vodeći vjerski poglavar kao u kršćanstvu. Također, rani muslimanski racionalisti bili su teolozi, a ne sekularni filozofi”, piše Morgan, primjećujući ironičnom činjenicu da su racionalistički nastrojene mu'tezile postale intelektualni saveznici dinastičkom i imperijalnom abasijskom hilafetu, dok su tradicionalisti, nekad nazvani i konzervativcima, u razmatranju pitanja vlasti zastupali ideju blisku ranoj islamskoj demokratiji.

Kako bi se odupro nasrtajima tradicionalista i tako legitimirao vlastito pravo na tron, El‑Me'mun pokreće mihnu, jednu vrstu inkvizicije protiv antimu'tezilizma. U El-Me'munovom naletu stradali su mnogi tradicionalni učenjaci, a među njima i imam Ahmed ibn Hanbel, jedan od osnivača četiriju velikih pravnih škola islamskog mišljenja.

“Kao i većina vladara onda i sada, El-Me'mun neće znati kako se nositi s protivnikom kao što je Ibn Hanbel. Naredit će njegovog zatvaranje i ispitivanje pred racionalističkom minhom. Ibn Hanbel će čak biti mučen u nadi da će se odreći vlastite tradicionalističke vizije islama. I kroz sve to, Ibn Hanbel će se ponašati dostojanstveno, poslušno prihvatajući zatvor i mučenje, ali odbit će se pridružiti mu'tezilama”, piše Morgan, ističući da kampanja prisilne lojalnosti teološkom racionalizmu na kraju ipak nije uspjela, a da je sam Ibn Hanbel nadživio svoje mučitelje i bio poštovan kao heroj.

El-Me'mun je toliko volio nauku da, kada nadmoćno pobjeđuje bizantijskog cara u borbi, kao danak ne traži zlato, već primjerak Almagesta, Ptolomejeve helenističke zbirke misli o astronomiji, napisane oko 150. godine. Naređuje da se u Bagdad dovedu izvanredni mislioci iz svih krajeva svijeta, a halifa ih smješta u znamenitu Kuću mudrosti, sagrađenu 830. godine. Tu će se naći Muhammed el-Havarizmi, kojeg će se kasnije smatrati ocem algebre i imeniteljem algoritma; braća Benu Musa, mladi sinovi El-Me'munovog astrologa, vrsni matematičari, astronomi i inžinjeri; Husejn ibn Ishak, nestorijanski liječnik upamćen kao jedan od najutjecajnijih ranih prevodilaca, koji će na arapski jezik prevesti grčku filozofiju i spise Galena, liječnika iz drugog stoljeća; El-Kindi, vjerovatno najpoznatiji arapski filozof…

“Uz Kuću mudrosti u IX i X stoljeću, abasijski Bagdad dosegnut će vrhunac svog intelektualnog utjecaja, ispunjavajući san El-Me'muna i Haruna er-Rešida da bude istinsko središte svijeta u svakom pogledu”, piše Morgan. Izgradnju Kuće mudrosti kao krovne institucije islamskih intelektualnih stremljenja pod abasijskom vlašću pratila je i izgradnja dvaju astronomskih opservatorija na ravnicama Iraka, gdje su astronomi nastojali dokumentirati mapu svemira.

Zbog El-Me'munove podrške astronomiji, svijet će kasnije jedan od kratera na Mjesecu nazvati njegovim imenom. Naučnu revoluciju omogućila je tehnologija proizvodnje papira, uvezena nekoliko desetljeća ranije. Iako je u Kini ova tehnologija bila rezervirana za kinesku klasu književnika, primjećuje Morgan, muslimani su, preuzevši tehnologiju, dostigli nivo masovne proizvodnje koji nije bilo moguće dostići s pergamentom upotrebljavanim u Evropi. Tako je proširena opća pismenost, a ona je omogućila širenje monumentalnih djela islamske kulture, te dostupnost znanja kroz javne i privatne biblioteke.

ZNANJE DONOSI MOĆ

Prema izvorima koje navodi Morgan, jedna privatna biblioteka u vlasništvu jednog trgovca bila je toliko velika da je bilo potrebno 140 deva kako bi se sve knjige preselile s jednog mjesta na drugo. Jedan dvorski naučnik odbio se preseliti na drugo mjesto i prihvatiti bolji posao jer je njegova biblioteka bila tolika da je sam katalog njegovih naslova bio ispisan u deset svezaka, a za preseljenje je bilo potrebno 400 deva.

U vrijeme El-Me'muna počele su se osnivati medrese, doslovno “škole”, koje će se kasnije razviti u prve univerzitete i uspostaviti obrazac visokog obrazovanja koji će naći svoj izraz u kasnoj srednjovjekovnoj Evropi. U svemu tome, Kuća mudrosti imala je posebno mjesto. Sadržavala je “zvjezdarnicu, bolnicu, biblioteku i istraživačke programe iz oblasti retorike, logike, metafizike, teologije, algebre, trigonometrije, geometrije, fizike, biologije, medicine i farmakologije”, piše Morgan. Ovaj naučni poticaj kojeg je pokrenuo El-Me'mun predstavljat će temelj za opći napredak u narednim četirima stoljećima.

“Prva velika urbana bolnica na svijetu bit će izgrađena u X stoljeću. Osnovane su dvije medrese. One će izrasti u svjetske univerzitete, Nizamija u XI i Mustansirija u XIII stoljeću. Mustansirija će ponuditi studentima besplatnu školarinu, medicinsku njegu, stan i hranu. Opservatoriji će niknuti na Šammasiji i bit će povezani s Kućom mudrosti, te u privatnim kućama slobodnih astronoma kao što su El-Hasan i braća Benu Musa. Do XIII stoljeća Bagdad će imati 36 javnih biblioteka i 100 knjižara”, piše Morgan.

Postavši centrom svekolikog svjetskog znanja, Bagdad je uveličao i svoju političku, ekonomsku i vojnu moć. Povezan kod Basre nizom kanala s okeanom, riječni grad Bagdad također postaje globalna morska luka sa sve većim značajem u pomorskoj trgovini, koja seže do Indije, Kine, Afrike i Južne Evrope. Već početkom 10. stoljeća, zaključuje Morgan, Bagdad je bio najsofisticiraniji i najmoderniji grad na svijetu. Do toga je, prije svega, dovela koncentracija nauke i znanja u njegovim zidinama. (Nastavlja se)