Čini se da za mnoge, koji bi da monopoliziraju antifašizam, nije samo sporno to što Bakir Izetbegović govori o partizanima već ih iritira i što to čini prilikom obilježavanja godišnjice oslobodilačke bitke koju je vodila Armija Republike Bosne i Hercegovine.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Izjava Bakira Izetbegovića: “Treba nešto učiti od partizana, od onog bivšeg režima. Jednu noć je trajao Igmanski marš i oni su ga pedeset godina obilježavali. Koliko noći je naš narod išao do Grepka da uzme hranu i da se vrati nazad? Koliko ih je umrlo, ubijeno i koliko ih je ostalo u snijegu”, a koju je dao prilikom obilježavanja Bitke na Žuči i oslobađanja kote Orlić, naišla je na zanimljive reakcije.

Pogotovo je to slučaj s reakcijama onih koji iz nekog razloga misle da imaju tapiju na antifašizam i koji taj pojam vežu samo za komunističku ideologiju. Interesantno je da takvima smeta i sama činjenica što Izetbegović uopće spominje partizane u pozitivnom kontekstu, jer su oni u svojim glavama i Izetbegovića i sve one koji imaju drugačije političke i vrijednosne svjetonazore od komunističkih već etiketirali i smjestili s “druge strane nišana”.

Za njih je antifašizam jednako komunizam i svako onaj ko se ne slaže s takvim svjetonazorima, čak iako sam ima antifašističke stavove, pa još i potječe iz porodice čiji su se članovi oružjem borili protiv fašizma tokom Drugog svjetskog rata, ne može biti baštinik antifašističkih vrijednosti. Ironija je u tome što je upravo takva isključivost ovdašnjih samoproglašenih komesara, gdje se monopoliziraju i samo za sebe i svoje istomišljenike prisvajaju pozitivne vrijednosti i osobine, dok se drugima i drugačijima potpuno odriču i negiraju, jedno od temeljnih obilježja fašizma.

Naravno, sama Izetbegovićeva izjava nije sporna na bilo koji način. Današnje društvo, pogotovo bošnjačko, moglo bi dosta toga naučiti iz načina na koji je prošli režim obilježavao značajne datume i događaje. Nije riječ samo o usvajanju serioznog i studioznog pristupa takvim događajima, nego i o potrebi da se narodnim epopejama, kao što je, recimo, put spasa preko Grepka, konačno posveti dužna pažnja, kakvu je, recimo, bivši režim posvećivao Igmanskom maršu.

No, u svemu ovome postoji i jedna prilično zlokobna dimenzija. Čini se da za mnoge, koji bi da monopoliziraju antifašizam, nije samo sporno to što Bakir Izetbegović govori o partizanima već ih iritira i što to čini prilikom obilježavanja godišnjice oslobodilačke bitke koju je vodila Armija Republike Bosne i Hercegovine.

Za takve Armija RBiH nije bila antifašistička već “kleronacionalistička” vojska, a odbrana od agresije nije bila borba protiv fašizma nego “nacionalistički sukob” triju podjednako degutantnih politika. Znači, ne samo što imamo pokušaj da se antifašizam veže uz jednu sasvim totalitarnu ideologiju već je jasna i namjera da se on negira onima koji su odbranili i sačuvali Bosnu i Hercegovinu.

Postoji li ovdje danas gori fašizam od takvog relativizma i revizionizma?