I kao učenik medrese i kao student FIN-a, u sebi sam nosio jednu jasnu i preciznu fobiju. Naime, mislio sam: mogu biti hodža, ali umrlog opremati, e to neću nikad za nikad. Ne smijem i tačka. I baš kad sam se uklopio u džemat, javiše mi da sutra ima dženaza. Ko je umro? Muškarac. Majko moja mila! Ako kažem da ne smijem opremati, svako će reći: “Kakav je to hodža?”, i neka će, jer bih i ja tako rekao da sam na njihovom mjestu. Ako odem da opremam, skljokat ću se pored umrlog i eto ti još veće sramote
Prethodni članak
Malo mi bilo našeg rataSljedeći članak
Sreća je da stranačkih prvoboraca još uvijek ima
