Ništa se nije promijenilo, isti igrači gotovo trideset godina od početka rata šire iste dezinformacije. Jedina je enigma Esad Duraković koji je tokom rata prevodio s arapskog jezika, uz svijeću, borio se da sačuva onaj duh koji će dvadeset godina kasnije ispisati svoju duhovnu biografiju

Teško je procijeniti šta je gore: kada laže i izmišlja ugledni voditelj regionalne TV kuće ili kada to radi navodno u nauci utemeljeni intelektualac. I to ne bilo koji, već onaj koji se dosjetio napisati svoju “duhovnu biografiju”. Dakle, nije riječ o običnoj autobiografiji, već onoj koja se ispisuje od ezela do našijeh dana, koja se temelji na ispisivanju vlastitog “svetaštva” i moralne više pozicije.

Riječ je o intervju kojega je Amir Zukić na N1 ovih dana obavio s novootkrivenim političkim analitičarom, publicistom i novinarom Esadom Durakovićem. Istaknut ćemo tek jedan dio intervjua, onaj u kojemu voditelj tendenciozno ustvrđuje da je u predizbornoj kampanji SDA optužila kandidata Naše stranke Srđana Mandića i predsjednika Naše stranke Predraga Kojovića da su četnici.

Esad Duraković takav postupak SDA kritizira i nad njime se zgražava, što je sasvim opravdano. Međutim, imamo jedan problem. Prozivka se nije dogodila. Niti jedan kandidat ili dužnosnik SDA nije takvo nešto izrekao. Bez obzira na to, opozicija i njima bliski mediji, danima trube i šire kako SDA proziva dio opozicijskih kandidata da su četnici.

Takvo nešto moguće je da se dogodilo u bespućima aktuelnih beskrajnih rasprava po društvenim mrežama. No, to što je neki građanin napisao ne može se lijepiti kao etiketa liderstvu jedne stranke. Bilo bi to isto kao da neko optuži Kojovića, Nikšića i Konakovića da su za kandidate SDA izrekli da su “kozojebi”. Upravo takvim primitivnim rječnikom, naime, opozicijski navijači po društvenim mrežama etiketiraju kandidate SDA. No, ovdje očigledno nije u pitanju je li nešto činjenica, je li se nešto uistinu dogodilo, bitno je stvoriti dezinformaciju koja odgovara željenoj slici s kojom se namjerava etiketirati SDA.

Oni su, prema toj slici, radikalizirani primitivci, seljaci i kozojebi koji mrze svaku vrstu različitosti, ne prihvataju je i planski uništavaju multietničku sliku Bosne i Hercegovine, a saučesnici su im isti takvi među Srbima i Hrvatima. Dezinformirajuće etikete šire se planski s ciljem da postanu neosporna činjenica, a iz pozicije ugroženosti opozicija gradi željenu sliku žrtve nacionalističke i šovinističke režimske politike. Naprimjer, do jučer su neki ispisivali kilometre i kilometre riječi o tome kako su Bošnjaci tokom opsade Sarajeva planski slali Srbe da kopaju rovove oko Sarajeva. A odjednom se naglašava da je Srđan Mandić bio pripadnik Armije RBiH ali i ispostavlja da je Peđa Kojović, prema vlastitim riječima, bio poslan na radnu obavezu u Reuters tokom rata. Zamislimo samo tu vrstu privilegiranosti, da jedna država u poziciji kada je suočena s uništenjem šalje mlade vojne obveznike u strane novinske agencije umjesto na front. Naravno, ova tragikomična izjava Predraga Kojovića služila mu je da prikrije činjenicu da je na početku opsade Sarajeva širio antibosanske dezinformacije kao saradnik Yutela, ali i to da je ideolog Naše stranke Tarik Haverić iz pariške ugode tokom rata ispisivao retke u kojima optužuje Armiju RBiH da je činila etničko čišćenje.

Ništa se nije promijenilo, isti igrači gotovo trideset godina od početka rata šire iste dezinformacije. Jedina je enigma Esad Duraković koji je tokom rata prevodio s arapskog jezika, uz svijeću, borio se da sačuva onaj duh koji će dvadeset godina kasnije ispisati svoju duhovnu biografiju.

Duraković, naš prevoditelj Kur’ana Časnog, posljednjih godina smjestio se na drugu stranu novčića, na kojemu se nalaze vrli intelektualci Bajtal i Kazaz (glava), a naš Esad dijeli mjesto s preobraćenikom Nedžadom Latićem (pismo) tvoreći muslimansku komponentu udarnih opozicijskih pera. Nije bio nikakav problem Durakoviću, našem prevoditelju Kur’ana, da uživo za kantonalni medij razdragano komentira održavanje gay parade. Nešto ranije, našem uglednom arabisti Durakoviću nije bio problem da konstruira arapsku invaziju na obronke oko Sarajeva s ciljem da nam navodno otmu zemlju, što je 2016. godine rezultiralo neviđenom arabofobijom, turkofobijom i islamofobijom. I ne samo to, nego je srpska i hrvatska nacionalistička politika iskoristila Durakovićeve lažne navode i neutemeljene procjene da konstruira tezu o planskom doseljavanju Arapa u Bosnu s ciljem stvaranja islamske države i progona nemuslimana. Navodna intelektualna gromada, kako ga predstavlja tendenciozni Zukić, ustvari je obična moralna nakaza i dezinformator. /R.S/