Sve džamije tretirane u ovom protokolu, kaže Džafer Alić, imale su obredoslovnu funkciju i takve će i ostati. “Kada je riječ o Opijačevoj tekiji, tu imamo određene planove koji podrazumijevaju da ona bude kuća nauke i izučavanja, s posebnim akcentom na izučavanje tradicije ovdašnjih muslimana. Postoji inicijativa Medžlisa IZ Mostar i Muftijstva mostarskog o osnivanju instituta u okviru Islamske zajednice BiH koji bi izučavao islamsku tradiciju muslimana Hercegovine”

Piše: Hasan EMINOVIĆ

Vijest o potpisivanju protokola između Vakufske direkcije Islamske zajednice (IZ) u BiH i Direkcije vakufa Republike Turske o obnovi ili ponovnoj gradnji pet vakufskih objekata u Mostaru s velikim oduševljenjem primljena je u ovom gradu na Neretvi. Protokol o obnovi i rehabilitaciji Ali-hodžine, Hadži Baline i Fatima-kadune džamije, mesdžida Hadži Murat‑spahije u Galčićima i Opijačeve tekije na Šehovini potpisali su u Ankari 27. novembra na posebno organiziranoj svečanosti Senaid Zajimović, direktor Vakufske direkcije Islamske zajednice u BiH, i generalni direktor turske vakufske direkcije Adnan Ertem.

Potpisivanje ovog protokola, naglašava predsjednik Medžlisa IZ Mostar Džafer Alić, ima izuzetno veliki značaj i potpisan je u pravom trenutku. “Vakufska direkcija kao organ Islamske zajednice koji se stara o vakufima u Bosni i Hercegovini na čelu s njenim direktorom uradili su veliki posao. Osigurana su sredstva da Medžlis Mostar u rasterećenoj atmosferi može nastaviti s aktivnostima u kojima je u proteklom periodu ostvario najbolje rezultate. Ovi protokoli će nam pomoći da Mostaru vratimo njegovu pravu sliku – sliku grada s džamijama i munarama u svakoj njegovoj mahali. Pomoći će nam da vratimo vakufe koji su nam ostavljeni u amanet da se o njima brinemo. U periodu poslije Drugog svjetskog rata nismo ih mogli spasiti, ali zato ova generacija muslimana Hercegovine stvara uvjete i radi na njihovoj ponovnoj izgradnji i ispunjavanju emaneta čuvanja vakufa koji su nam ostavili njihovi vakifi”, kaže Alić.

Protokol, pojasnio je, podrazumijeva rekonstrukciju, odnosno ponovnu izgradnju objekata koji su u potpunosti porušeni nakon Drugog svjetskog rata zbog namjere tadašnjeg režima da od Mostara napravi grad bez munara. Protokolom je definirano osiguranje finansijskih sredstava od početka gradnje objekata do njihovog otvaranja. Džafer Alić podsjeća kako je Medžlis IZ Mostar od 2004. godine sistematično i predano radio na temeljitoj pripremi za obnovu od arheoloških iskopavanja do zaštite sakralnosti na svim navedenim lokalitetima. “Ne ide to uvijek kako se planira, ali hvala Bogu da smo došli do ovog koraka koji će nam pomoći da bržim tempom završimo i stavimo u funkciju ove objekte”, istakao je Alić.

Potpisivanje protokola prvi je korak koji daje smjernice i važne pretpostavke za realizaciju projekata. “Medžlis Mostar do sada je pokazao da ima kapaciteta za realizaciju sličnih ili zahtjevnijih projekata. Prvi korak jeste proći proceduru propisanu kod državnih organa kako bismo zadovoljili propisanu legislativu, a zatim pristupili izvođenju radova. Nadamo se da ćemo u 2020. godini završiti veći dio posla, a da mali dio prenesemo i završimo u 2021. godini”, pojasnio je Alić.

Sve džamije tretirane u ovom protokolu, kaže Alić, imale su obredoslovnu funkciju i takve će i ostati. “Kada je riječ o Opijačevoj tekiji, tu imamo određene planove koji podrazumijevaju da ona bude kuća nauke i izučavanja, s posebnim akcentom na izučavanje tradicije ovdašnjih muslimana. Postoji inicijativa Medžlisa IZ Mostar i Muftijstva mostarskog o osnivanju instituta u okviru Islamske zajednice BiH koji bi izučavao islamsku tradiciju muslimana Hercegovine. Čini nam se da bi ova dva projekta, ako Bog da, mogla zajedno i uporedo rasti i razvijati se do svog potpunog sazrijevanja”, naglašava Alić. Svi ovi objekti obuhvaćeni protokolom izgrađeni su u vrijeme osmanske vladavine. Porušeni su planski i namjerno. Osim značaja za Islamsku zajednicu, svi oni imaju izrazito važnu memorijalnu ulogu u historiji grada na Neretvi.

DŽAMIJA FATIMA-KADUNE

Već iz njenog imena jasno je da je riječ o zadužbini žene, čime se argumentira položaj žene u Bosni i Hercegovini tokom osmanske vladavine. I u arhitektonskom smislu, s obzirom na to da je imala deset metara visoku četvrtastu munaru, karakterističnu samo za Hercegovinu, džamija Fatima-kadune jedna je od važnih historijskih činjenica. Fatima-kaduna je iz svojih sredstava dala sagraditi i uvakufiti i mostarsku, u pjesmama opjevanu sahat-kulu. Džamija je izgrađena prije 1620. godine. Na njenom haremu je šezdesetih godina 20. stoljeća sagrađen dom zdravlja, sada Higijenski zavod, dok je na južnom dijelu, također na vakufu džamije Fatima-kadune, izgrađena Dječija biblioteka. Dok je džamija radila, bila je poznata pod imenom Kazazića i ženska džamija. Srušena je 1947. godine iako je bila u dobrom stanju i na njenim temeljima do danas nije ništa podignuto. Interesantno je da su objekti ovog vakufa zauzimali više od 22. 000 kvadratnih metara 1946. godine prije nego što su nacionalizirani. Husaga Ćišić za džamiju Fatima-kadune kazao je: “Pred džamijom je bila veleljepna česma koju je Roznamedžija postavio. Tu su džamiju porušile narodne vlasti, iako je konstrukcijom minareta predstavljala posebnu arhitektonsku znamenitost. Nije naličila nijednom minaretu. Šerefe su nadomještala četiri fino izrađena i na šiljak presvođena prozorčeta, na svaku stranu po jednu.”

Poslije rušenja ove džamije neke mostarske porodice njen su kamen, nažalost, uzidale u svoje kuće. Hivzija Hasandedić za Fatima-kadunu kaže da je kćerka poznatog mostarskog vakifa Ibrahim-age Šarića. Hatidža Čar-Drnda, pak, smatra da je Fatima bila rođena kćerka najpoznatijeg mostarskog vakifa Mehmed-bega Karađoza. Čar-Drnda navodi i podatak da je džamija Fatima-kadune sagrađena prije 1585. godine. Prema njenom istraživanju, navedene godine Fatima-kaduna se spominje kao umrla. Medžlis IZ Mostar pripremio je glavni projekt obnove njene džamije.

KRVAVA DŽAMIJA

Ali-hodžina džamija bila je smještena na Raljevini, neposredno uz lijevu obalu kraka Radobolje. Ovaj kraj nekad je bio gusto naseljen i po osnivaču džamije nazvan je Alihodžina mahala. O graditelju džamije nema spomena u pristupačnim izvorima. Džamija je sagrađena prije 1631. godine. Godine 1678. u Mostar je na Bajram ujutro upao Stojan Janković, uskočki serdar, sa svojim razbojnicima i tada je zapalio i džamiju i mahalu, a svi ljudi koji su klanjali posječeni su i mučki ubijeni. Derviš (Dedaga) Čengić, djed Safvet-bega Bašagića, popravio je 1868. godine džamiju i za njeno održavanje zavještao dvije kuće i vrt. Priča se da je govorio: “Janković porušio, Čengić pogradio i načinio.” Džamija je ponovo stradala od namjernog požara 1922. godine i tada je prestala služiti svojoj namjeni. Munara joj je 1934. godine prenesena u Jablanicu i ozidana uz tamošnji mesdžid. Do 1955. godine vidjeli su joj se temelji i nekoliko nišana koji su se nalazili u haremu oko nje. Sredinom juna 2010. godine izvršena su arheološka istraživanja lokaliteta džamije i pronađeni njeni temelji. Na osnovu tih podataka, izrađen je glavni projekt za njenu obnovu. Ali-hodžina džamija uvrštena je na Listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Od zločinačkog pokolja nedužnog stanovništva u Mostaru, koji je počinio uskočki serdar Stojan Janković, Ali-hodžina džamija u narodu je poznata pod imenom Krvava džamija. O njoj su vrijedne literarne zapise ostavili brojni mostarski pjesnici na orijentalnim jezicima, a u prošlom stoljeću najvjerodostojnije opise ostavili su Husaga Ćišić u historijskim prikazima Mostara i Avdo Humo u knjizi Moja generacija. Pjesma Ibrahima Kajana o Ali-pašinoj džamiji pod naslovom Akšam olur bila je jedan od povoda da ovaj raskošni mostarski književnik bude prisiljen promijeniti životnu sredinu.

HADŽI BALINA DŽAMIJA

Hadži Bali svrstan je u red najvećih vakifa u Hercegovini. On je, pored ostalog, 1612. godine u mostarskoj mahali Brankovac izgradio džamiju bez munare. Kamenu munaru uz nju sagradio je 1762. godine slijepi Osman ef. Golić. Džamija je s haremom uz nju zauzimala površinu od 410 metara kvadratna. Zatvorena je 1940. godine. Iako je bila u dobrom stanju, srušena je u ljeto 1950. godine. Prema kazivanju starih Mostaraca, radove rušenja izvodio je jedan Bošnjak (ime i prezime poznato je redakciji Stava) i to s fesom na glavi, dok je u ime mahale Brankovac poslove rušenja nadgledao drugi Bošnjak ( i njegovo ime i prezime poznato je redakciji). Kamen od džamije potpuno je zdrobljen, za što je bila angažirana firma iz zapadne Hercegovine, a šut odvezen da posluži kao nasip lokalnih puteva. Vakufu Hadži Baline džamije pripadao je čitav prostor koji se proteže od džamije pa do područja iznad Pravoslavnog groblja i Stare pravoslavne crkve.

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci čuva se dokument o poklanjanju vakufske imovine hadži Balina vakufa mostarskoj Pravoslavnoj crkvi za formiranje groblja. U ovoj džamiji dugo godina obavljali su imamsku dužnost imami iz čuvene mostarske porodice Karabeg. Ispred džamije je pokopan i velikan Mustafa Sidki ef. Karabeg, mostarski muftija kojeg su razularene mase ubile. Muftija Karabeg ubijen je 20. jula, prema drugim izvorima 2. augusta 1878. godine. Rođen je u Mostaru 1832. godine. Koncem 1851. godine odlazi u Istanbul na studije. Ondje je učio pred Mula Halilom, koji je za vrijeme vladavine Abdul-Aziza postao šejhul-islam. Godine 1855. Karabeg se vratio u Mostar na zahtjev Mostaraca da zamijeni ranijeg muftiju Mustafu ef. Mukića. U vrijeme preuzimanja dužnosti muftije imao je svega 25 godina. Na položaju muftije ostao je 20 godina i sve to vrijeme održavao čvrste veze s ulemom iz naše zemlje i Istanbula. Bio je glavni muderris Karađoz-begove medrese. Mustafa Sidki Karabeg ubijen je u konaku na Suhodolini s još četvericom mostarskih prvaka zato što nije htio izdati fetvu za borbu protiv austrougarskih okupacionih četa.

Dženazu mu je klanjalo jedva 40 Mostaraca, koji su se odmah potom razbježali svojim kućama. Uz harem hadži Baline džamije posljednji mejit koji je pokopan u haremu 1943. godine bila je Kaduna Alikalfić. Prilikom posljednjeg otkopavanja ostataka Hadži Baline džamije i mezarluka oko nje radnici GP “Bišina” pronašli su još nekoliko obrađenih kamenih cjelina s arapskim natpisima (tarihima). Na dva od njih ispisano je ime Omera Hume i hidžretska godina 1296. Ova godina poklapa se s godinom u kojoj je umro jedan od pionira afirmacije bosanskog jezika i književnosti. Omer Humo je, po svemu sudeći, bio djed poznatog mostarskog književnika Hamze Hume. Stručni arheološki tim predvođen prof. dr. Enverom Imamovićem krajem januara 2009. godine pronašao je temelje Hadži Baline džamije, što je bila osnova da Medžlis IZ Mostar izradi izvedbeni projekt njene obnove.

OPIJAČEVA TEKIJA

Najstariji objekt u Mostaru iz osmanskog perioda čiji su se tragovi koliko-toliko sačuvali do 21. stoljeća jesu ostaci tekije na Šehovini. Prvi put spominje se u vakufnami Ibrahim-age Šarića, u kojoj je naglašeno da se iz njegova vakufa izdvaja plaća za nadzor nad upraviteljem vakufa. Tekija je izgrađena na lokalitetu koji je u Mostaru dugo nazivan Opijačevina. Članovi porodice Opijača u nekoliko generacija bili su šejhovi tekije. Historijski podaci govore da je tekija izgrađena prije njih. Pored vjerske, objekt je imao i svojevrsnu funkciju zaštite grada i Starog mosta od upada uskoka, hajduka, palikuća, uhoda i kavgadžija. Narodno predanje koje bilježi Husaga Ćišić kaže da su je izgradila dvojica braće sufija Prten-dede i Suknen-dede. Da je tekija zaista postojala i prije Opijača i prije Ibrahim-age Šarića, dokazuju četiri para četverougaonih nišana bez natpisa i bez turbana. Nišani su rađeni od tvrde pećinske sige, tipične za mostarske pećine. Raspon među nišanima je oko pet metara.

Ovo su najstariji šehidski nišani na području Mostara. Senad Mičijević smatra da je tekija osnovana krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Najpoznatiji šejh tekije bio je Ismail Opijač, učitelj još glasovitijeg i poznatijeg šejha Mustafe Ejubovića, Šejha Juje. Kada je tekija postala tijesna, Opijač je izgradio drugu tekiju, hanikah medresu uz džamiju Derviš-paše Bajezidagića, u kojoj se isključivo proučavala Mesnevija. Na osnovu ostataka tekije, može se zaključiti da je imala više prostorija: hodnik, semahanu, mejdan odaju (predavaonicu), turbe. Jedna od prostorija imala je i mihrab izdignut iznad nivoa poda. Cijeli prostor zauzima 350 metara kvadratnih. Tekija je stradala prilikom ulaska austrougarske vojske u Mostar. Odatle su Mostarci pružali otpor. Okupacione vlasti zabranile su njenu obnovu i upotrebu pa je stoga zapuštena i prepuštena zubu vremena. Učesnici naučnog skupa “Mudrost rađa toleranciju”, u povodu 350. godišnjice rođenja Šejha Juje, održanog 29. septembra 2001. godine u Mostaru, pokrenuli su inicijativu o obnovi tekije na Šehovini. Prvi radovi urađeni su 2005, druga faza realizirana je 2013. godine. Cijeli lokalitet i sam objekt očigledno su čekali pogodno vrijeme i dostojnog donatora.

MESDŽID U GALČIĆIMA

Nedaleko od izvora Bune u Blagaju Murat-spahija je prije 1762. godine izgradio jedan mesdžid. Te iste 1762. godine porušio ga je zemljotres pa ga je Murat-spahija uz pomoć bosanskog valije ponovo obnovio. Jaka vodena bujica mesdžid je porušila 1934. godine. Ostaci mesdžida hadži Murat-spahije u Galčićima očišćeni su temeljito nakon arheoloških istraživanja, a Medžlis Islamske zajednice Mostar izradio je izvedbeni projekt njegove obnove.