Pored sinova Sulje i Hasana, poginulih pripadnika 505. brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, Omer je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu izgubio i sina Muhameda, koji je kao regrut JNA poginuo tokom služenja vojnog roka u Osijeku. Uz sve to, za vrijeme agresije Omer Šekić je među prvima stao na branik Bosne i Hercegovine

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Smrt vlastitog djeteta najveći je ovosvjetski gubitak, a proživljena bol neuporediva s ostalim vrstama bola kojima čovjek biva izložen. Najbolje to znaju svi oni koji su bili iskušani takvom tragedijom, a takvih je mnogo u Bosni jer ovdašnja prošlost pamti napade i udare raznih agresora i osvajača koji su bili razlog vojničke smrti njenih najboljih sinova. Ratovi su dolazili i prolazili, ljudi su ginuli braneći narod i domovinu i društvene vrijednosti koje su baštinili. A onda, iza svakog rata širom Bosne ostajalo je razasuto mnoštvo zelenih humki te stotine i hiljade uplakanih majki i tugom shrvanih očeva.

Jedan od bosanskih očeva koji je još za vlastitog života na bolji svijet ispratio trojicu sinova bio je i Omer Šekić iz bosanskokrupskog naselja Baštra. Pored sinova Sulje i Hasana, poginulih pripadnika 505. brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, Omer je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu izgubio i sina Muhameda, koji je kao regrut JNA pod sumnjivim okolnostima poginuo tokom služenja vojnog roka u Osijeku.

Uz sve to, za vrijeme proteklog rata Omer Šekić je među prvim organizatorima odbrane Bosne i Hercegovine stao na branik domovine, a nešto kasnije bio i značajna materijalna podrška vojnim jedinicima koje su branile Bihaćki okrug. Zbog svega onoga što je kao patriota uradio te kao čovjek i roditelj doživio i proživio, Omer je zaslužio naš spomen, i puno više od toga.

Omer Šekić rođen je 1929. godine u Šekića Dolovima kod Bužima. U redovnu školu nije išao, u mektebu je naučio arapsko pismo i arebicu, a čitati i pisati na analfabetskom tečaju. Sa suprugom Fatom imao je šestero djece, sinove Muhameda, Hasana, Sulju i Husniju, te kćerke Ajšu i Fatimu. Od rano preminulog oca naslijedio je prodavnicu, koja je uz zemljišne posjede činila okosnicu njegove porodične radinosti i privređivanja. Kasnije je kupio novi imetak i odselio u naselje Prokop, a odatle 1972. godine na veliko imanje u Baštru. Za razliku od ranijeg imetka sa škrtom zemljom, imanje u Baštri predstavljalo je pravu priliku za novi početak. Plodna zemlja, velike parcele oranica, voćnjaka, pašnjaka i šume kao i blizina vode bili su odlična podloga za bavljenje poljoprivredom, što će sve do rata i u toku rata biti ključni izvor prihoda njegovoj mnogobrojnoj porodici. I tako je Omerova porodica s vremenom postala prepoznatljiva po velikom radu i težakluku, autoritarnom i harizmatičnom didu, ali i poštenim i džometnim ukućanima.

Najstariji Omerov sin Muhamed poginuo je u JNA 1970. godine, samo mjesec prije završetka vojnog roka. Njegova smrt ostala je obavijena velom tajne. Po pisanoj obavijesti koju je porodica dobila, navodno je na njega u toku nogometne utakmice pala stativa od gola i usmrtila ga. Kako je njegovo tijelo došlo u zavarenom sanduku, a vojnici i oficiri koji su stigli u pratnji branili njegovo otvaranje, prava istina o uzroku smrti Muhameda Šekića s njim je nepovratno otišla u mezar. Iza Muhameda je ostalo dvoje djece, kćerka Šaha i sin Esmir. Ostali Omerovi sinovi rano su se poženili, prvo Hase, pa onda Suljo i Husnija, tako da je do agresije Omer već imao trinaestero unučadi od četverice sinova. U međuvremenu su preostala trojica sinova otišla na privremeni rad u Sloveniju i Austriju i tako zajednički sudjelovali u izgradnji tri nove porodične kuće.

Po kazivanju ukućana, Omer je bio sušto oličenje cjeloživotne radinosti, poštenja i darežljivosti, ali i praiskonske mudrosti i odlučnosti kod donošenja važnih odluka. Bio je među prvim stanovnicima Baštre koji su prepoznali opasnost koja se nadvila nad Bosnom i pravovremenu potrebu da se već 1991. godine krene prema organiziranju bošnjačkog stanovništva za pripravnost na najgore. U odbranu naroda, vjere i domovine rahmetli Omer Šekić uložio je puno. Pored dvojice sinova, i sam je doprinosio organizaciji odbrane te sa svojim konjem, ali i velikim zalihama hrane kroz cijeli rat pružao značajnu pomoć slabo opremljenoj bosanskoj vojsci. Kad se zaratilo, članovi Omerove porodice napustili su svoje domove i kao izbjeglice nekoliko mjeseci boravili u Bužimu. Međutim, Omer je sve vrijeme bio kod kuće. Već sredinom 1992. godine svi su se vratili u Baštru, gdje su, unatoč velikoj blizini neprijateljskih linija, proveli sve do kraja rata. Skoro cijeli rat kod Omera i njegovih sinova boravilo je nekoliko izbjegličkih porodica (oko 30 osoba) koje su mnogošta dijelile s njegovim ukućanima. Uglavnom su to bili rođaci i prijatelji koji su bili prognani iz Banjana, Bosanske Otoke i drugih područja pod srpskom kontrolom. Pored mjesta za stanovanje, Omer i njegovi ukućani prognanicima su napravili štale, prostor za hranu, omogućivši im da drže stoku, obrađuju zemlju i samostalno žive.

Za unuku Sediju Fetić did Omer bio je centralna figura oko koje se savijala cijela porodica Šekić i koga ni u snu ni pred kim nisu smjeli osramotiti, a pred hodžom pogotovo: “Bio je onaj kojeg smo se bojali, ali i neizmjerno voljeli. Stub za koji su bile čvrsto privezane sve četiri kuće. Mudri starac koji je imao posebnu sposobnost da procijeni ljude, da u startu prepozna, kako bi on rekao, ‘lažove’ od onih ‘pravih’ i da vrlo lahko pročita namjere ‘sitnih i prodanih’ ljudi. Jednostavno je znao razlikovati pravog čovjeka od onog koji se prodaje za takvog.”

I unuk Muhamed prisjeća se po dobru svog dida Omera: “Did je igrao važnu ulogu u našoj porodici i bio cijenjen i poštovan od sviju koji su ga znali. Imao je puno prijatelja jer je bio jako društven. Bio je homogenizirajući faktor u svim društvenim akcijama. Bilo šta važno da je bilo u pitanju, ljudi su se njemu obraćali i druge usmjeravali ka njemu. Kad bi se gradio put, dovodila voda ili struja, did je uvijek bio tu i bez njega se nije moglo. Bio je akter svih političkih dešavanja u mjesnoj zajednici. Kako je naše naselje pripadalo mjesnoj zajednici Ivanjska, kad god je bila kakva politička aktivnost, did je odlazio u Ivanjsku makadamskim putem koji je vodio preko brda. Dobro se sjećam glasanja u banjanskoj školi kada je u Predsjedništvo Jugoslavije biran Bogić Bogićević, potom prvih višestranačkih izbora, pa referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. U takvim prilikama did je bio pored glasačkih kutija, a ja sam mu nosio ručak od kuće. Did je uvijek bio dobar s lugarima i milicijom. Kad bi milicija dolazila kod nekih problematičnih mještana, prvo bi svraćala do dida, ostavljala auto u dvorištu i s njim pješice odlazila kod takvih. Sve do smrti did je bio veliki autoritet u porodici, komšiluku ali i cijelom naselju. I danas kad god me neko pita čiji sam, ja prvo kažem da sam unuk Omera Šekića, a kad upita od kojeg sina, tek onda kažem da sam Suljin”, s ponosom ističe Muhamed.

Lijepu uspomenu na dida ima i unuka Semira Ljubijankić: “Did Omer bio je sin jedinac istoimenog oca koji je bio jedan od rijetkih koji su prije Drugog svjetskog rata imali trgovačku radnju. Nakon očeve pogibije, majka je prodala prodavnicu i nešto imetka kako bi od nečega mogli živjeti. Unatoč toj prodaji, did je naslijedio značajne zemljišne i šumske posjede. Kasnije je prodao cijelo imanje i odselio na Prokop, gdje je kupio novi imetak. Uvijek je pričao da je od silnog ponosa na kupljeni imetak često znao iznijeti stolicu u dvorište i dugo sjediti i razgledati svoje imanje. Onda je nakon nekoliko godina prodao i taj imetak i kupio u Baštri više od 100 dunuma obradive zemlje i šume. Kapital koji je imao u startu dodatno je uvećavao kroz preprodavanje imovine. Sve do smrti bio je glava naše kuće koju su ukućani bespogovorno slušali. Njegova riječ poštovala se i, šta god da se radilo, njega se pitalo za mišljenje. Bio je pružene ruke i sve bi podijelio s gostom. Pomogao bi svakoga, a pogotovo gladnog i onog ko je u nevolji. Volio je svraćati prolaznike, a naša kuća uvijek je imala velike zalihe hrane. Mi smo bili poznata težačka porodica u kojoj se puno radilo, obrađivala se zemlja, imalo se brašna, stoke, mlijeka, meda, suhog mesa i voća. A i stric Husnija, koji je u toku rata bio u Austriji, redovno je slao novac, od kojeg je did kupovao namirnice. U toku rata, u blizini naših kuća bila je komanda Prvog bataljona 505. brigade i kroz naše kuće prošlo je puno vojske. Mislim da nema ni jednog vojnika koji je za vrijeme proteklog rata boravio kod naših kuća a da nije jeo. Jedno vrijeme did Omer je sa svojim konjem razvozio hranu za vojsku, a onda je i tog konja dao za potrebe vojske.”

Sluteći šta se Bosni sprema, Omer Šekić je prije izbijanja rata s komšijama Bošnjacima formirao seoske straže u naselju. Ni jedna noć nije prošla a da barem dvojica muškaraca iz naselja nisu bili na straži na Banjanima i okolnim brdima u blizini Baštre. Prije zvaničnog početka rata i zatvaranja granica Omerovi sinovi Hase i Suljo došli su iz Slovenije i stavili se na raspolaganje odbrani Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992. godine preko Hasana Durakovića priključili su se protudiverzantskom vodu “Hamze”.

Omerov unuk Muhamed, koji je 1979. godište, dobro se sjeća mnogih događaja iz ratnih i predratnih godina. “Did Omer je još prije rata imao pušku. Početkom 1992. godine otac i stric su s didom često išli na sastanke kod Mahe Kovačevića u Babinac, jer je njegova kuća bila zaklonjena. Kod nas se tad nisu mogli sastajati jer nam je prvi komšija bio Srbin, Dragan Vujinović. Sva njegova familija je prije izbijanja rata otišla iz Baštre. Jedino mu je ostala nepokretna sestra o kojoj se naša porodica brinula nekoliko mjeseci. Kasnije je umrla i Crveni križ ju je odvezao. Taj Dragan je i prije rata imao naoružanje. Kad je krenuo iz sela, svratio je do oca u zadrugu i rekao mu: ‘Suljo, u mojoj štali ima puška, ako možeš, brini se o mojoj imovini kao o svojoj'”, prisjeća se unuk Muhamed.

Muhamedov otac Suljo rođen je 1959. godine. Prije rata bio je zaposlen u tvornici papira u Domžalama. Pred sami rat došao je iz Slovenije i nakratko se zaposlio u traktorski servis pri Zemljoradničkoj zadruzi “Otoka”. U međuvremenu se uključio u rezervni sastav policije, gdje je dobio automatsku pušku i policijsku uniformu. Poslije se uključio u “Hamze”, u kojima je ostao sve do pogibije. “I danas čuvam taj prvi amblem ‘Hamzi’ koji je otac nosio. Sve vrijeme rata bio je u stroju sudjelujući u gotovo svim akcijama koje su izvodile ‘Hamze’. Prilikom izviđanja pred akciju ‘Munja '93’ lakše je ranjen u nogu. Drugi put je ranjen na Glinici kod Bosanske Bojne, na izviđanju uoči proglašenja tzv. ‘AP Zapadna Bosna’. On je bio tek druga žrtva na ‘autonomiji’ i poginuo je pomalo naivno. Po kazivanju preživjelih saboraca, pozivao je autonomaše na predaju. Nakon što su naši zauzeli Todorovo, naišla su dva naoružana neprijateljska vojnika. Otac je uperio pušku u njih i pozvao ih da se predaju, ne želeći da ih ubije. Međutim, jedan od njih bacio je pušku i digao ruke, a drugi je zalegao i otvorio vatru, nakon čega je otac pogođen”, priča nam Muhamed.

Hasina kćerka Sedija kazuje da je stric Suljo bio veliki veseljak. “Dobro pamtim kad je u ljeto 1993. došao kući s linije, sav otečen. Bilo je to u vrijeme neposredno pred nastupanje ‘autonomije’. Tad je išao u izviđanje na području Glinice i Bojne i tom prilikom je od eksplozije granate zadobio ozljede koje su ga iz vitkog pretvorile u ogromnog i natečenog čovjeka. U mojim dječijim očima to je izgledalo toliko strašno da sam pomislila da nikad više neće otići na liniju. Ali, stric je ubrzo nakon toga ponovo otišao, i to s osmijehom. Kad je poginuo, tog kobnog 15. novembra 1993. godine, imala sam deset godina. Vijest o njegovoj smrti dočekala me kad sam se vratila iz škole. Strica Sulju smo svi voljeli. Iako sam isto doživjela godinu ranije, kad je poginuo daidža Senad, nije mi bilo nimalo lakše prihvatiti još jednu smrt. Poginuo je s 33 godine, a iza njega je ostao neizbrisiv trag, veliko herojstvo, lijep glas, te supruga i troje djece, sinovi Muhamed i Midhad, te kćerka Mediha. Za dida i nanu stric Suljo bio je drugi sin kojem su klanjali dženazu. Tog ratnog novembra snijeg je poranio i dženaza mu je klanjana na bijelom pokrivaču, čistom kao djelo zbog kojeg je dušu pustio. Ukopan je u mezarju pored baštranskog mekteba, ispred didove kuće, na zemljištu koje je 80-tih godina za potrebe izgradnje lokalnog mekteba i mezarja uvakufljeno iz porodičnog imetka”, sjetno kazuje Sedija.

Sedijin otac Hasan Šekić rođen je 1953. godine. Prije rata radio je u Austriji i Sloveniji. Sa suprugom Ajšom imao je petero djece, kćerke Senadu, Semiru, Suadu, Sediju, te sina Suada. Prisjećajući se oca Hase, Sedija nam kazuje: “Pred sami rat babo je u Sloveniji kupio automatsku pušku. Taj ‘automat’ do Bosne je stigao rastavljen u dijelove i sakriven u vratima autobusa. Na njegovom drvenom kundaku bilo je ugravirano Allah, dž. š. Ta puška ga je dugo pratila, sve dok nije zadužio bolju. Pored crne i kovrdžave kose, od oca sam naslijedila i ljubav prema čitanju. Dok je bio na radu u Austriji i Sloveniji, volio je kupovati romane i puno čitati. Kasnije ih je donosio kući. Uvijek mi je bilo neopisivo drago što je kao obični radnik, bez velike škole, volio čitati, a i to je opet, valjda, sve od dida krenulo. Jer, u didovoj sobi je uvijek bilo knjiga. Debelih i tankih, starih i požutjelih, na arapskom i na latinici. Kao mala sam se čudila jednoj knjizi koja je, kasnije ću to saznati, bila napisana arebicom. Od dida Omera otac je naslijedio i gotovo sveto pravilo o poštivanju komšija. I u jeku rata hrabro je štitio imovinu pravoslavnih komšija.”

Hase je posljednji put na liniju otišao tri mjeseca nakon dženaze bratu Sulji. “Trenuci pred polazak bili su ispunjeni smijehom. Kao da je slutio da se više živ neće vratiti. Poginuo je 21. februara 1994. godine na Srbljanskom platou, a njegovo tijelo je 38 dana ostalo na neprijateljskoj strani. Posljednji njegov osmijeh zabilježen je kamerom u Spahićima, sedam dana prije smrti. I to je zapravo njegova posljednja slika za života. Očeva smrt bila je još jedno veliko iskušenje za našu porodicu, za dida i nanu pogotovo. Uslijedili su teški dani u kojima smo se molili za njega, nekad u nadi da je živ, a nekad i da je mrtav. Did je i ovaj put izdržao. Bio je jak. Znao je da mora, jer u njega su u tom momentu bile uprte oči šesnaestero članova porodice, osmero siročadi iza Sulje i Hase, četvero Husnijine djece, tri snahe i ostarjela nane. Ostao je sam u četiri kuće, sve žene i djeca, a sudbina svih bila je neizvjesna. Išao je provjeravati svaki trag o babi. Raspitivao se. Tražio. Čekao. Svako jutro ranom zorom silazio niz put, obilazio Suljinu kuću, pa onda našu. Mama je pravila kahvu. Sjedio je. Pomalo pričao, a više ćutao. I nakon 38 dana tuge i neizvjesnosti, babo je došao u razmjenu. Dženaza mu je klanjana u martu, na livadi iza mekteba. Ukopan je pored strica Sulje.”

Hasina kćerka Semira također prepričava detalje o svom rahmetli ocu. “Jako sam ponosna na oca koji je u toku rata jednom Srbinu prebacio njegovo stado ovaca i krava preko linije razdvajanja. Onda nije dao da se pljačkaju srpske kuće u komšiluku. Čak je jednom sačekao nekog čovjeka i spriječio ga da odveze stvari od komšije Vujinovića. Uvijek mi je drago čuti od njegovih saboraca i običnih građana kada nešto lijepo kažu za oca, ali na ovaj dio sam najviše ponosna”, dodaje Semira.

Porodica Huseina Kovačevića živjela je blizu Omerove, tako da ih je Husein dobro poznavao. Omera i danas pamti kao čestita čovjeka i velikog patriotu koji je sve vrijeme rata proveo u naselju Baštra, sasvim blizu prve linije odbrane. I on potvrđuje da je Omer, iako u poznim godinama života, dao veliki doprinos borbi. “S njegovim sinovima sam imao dosta susreta u toku rata, od kojih posebno pamtim posljednji susret s Hasom noć uoči njegove pogibije. Hase je bio jedan od najstarijih pripadnika jednice ‘Hamza’, a nešto kasnije i Jurišnog bataljona. Noć prije akcije koju su izvodile naše jedinice nečiji crn konj se otrgao. To je bilo u naselju Spahići za vrijeme ‘Februarske ofanzive’. Taj konj je projurio kroz naselje u kojem se nalazila grupa boraca i zamalo ih potrao. Sreo sam Hasu, koji mi kaže: ‘Efendija, ovo mi nikako nije drago. Ne sluti mi na dobro kad god vidim crnog hajvana, a maloprije pored nas protrča crno konjče. Ali, nevisno od toga, nešto sam težak baš k'o crna zemlja. Međutim, vidiš li ti ovih momaka, ove vedrine, osmijeha i poleta?! I sad da ja ostanem i da ne idem s njima. Ma nema govora! Da poremetim tu njihovu hrabrost. Pa šta god mi Alalh odredi, ja idem.’ Iako pomalo bolestan, Hase je sutra ujutro otišao u akciju i, nažalost, nije preživio”, priča nam Husein ef. Kovačević, moralista u Trećem bataljonu 505. brigade ARBiH.

Očevu i stričevu pogibiju Sedija je već odavno prihvatila, čvrsto vjerujući u sudbinu i ono što je Allah odredio. Bez obzira na to što su tragovi na duši neizbrisivi, kaže da život ide svojim tokom i da je svako od njihovih potomaka pronašao svoju nafaku. Teške životne trenutke ublažava sjećanjem na oca i strica, nadajući se njihovoj šehidskoj nagradi i susretu na budućem svijetu. “Poslije očeve smrti rat je potrajao još godinu i po. S talogom bola, ipak se nastavilo živjeti. Za nas djecu život se brzo nastavio. Rasli smo, išli u školu, radovali se, radili poljoprivredu, a rad i zemlja su nas hranili. Ne znam može li se to isto reći i za dida i nanu. Ne sjećam se da se nane ikad više nasmijala. Ako i jeste, to je bila samo sjena blagog osmijeha koji je ostao poslije smrti strica Muhameda. Did je nekad bio stub za koji su bile privezane naše četiri kuće. Sad je bio i stub, i uže, i čvor. Znao je to dobro i nosio se s tim najbolje kako je znao. Bio je i dalje oštar i dalje neprikosnoveni autoritet za sve nas, preko čije riječi se nije išlo. Samo ponekad mu se na licu dao primijetiti umor, u očima tuga, i u uzdahu njen teret.

Po završetku rata, iz Austrije je stigao stric Husnija, jedini preživjeli Omerov sin. Taj dan smo se trebali smijati, ali, svi smo samo plakali. To su oni momenti u životu kad se sastanu i sreća i tuga, pa jedna bez druge ne mogu. Suze su tad jedino olakšanje duši. U aprilu 1996. godine ispratili smo dida na hadž. Bio je istinski sretan zbog toga. Vratio se s poklonima, za svakog ponešto. Odlazak na hadž ga je promijenio. Poslije je bio potpuno drugačiji. Mirniji i nešto blaži, ali i dalje čvrst kao kamena gromada, a onda je smrt došla i po nanu. Njeno nježno srce koje je i previše pretrpjelo u životu nije moglo više izdržati. Preselila je 23. oktobra 1996. godine. Od tad ni did više nije bio čvrst ni jak. Nanina smrt ga je slomila. Izdržao je poslije nje još dva mjeseca. Preselio je 26. decembra 1996. godine u 67. godini života. Oboje su ukopani pored sinova Sulje i Hase. Kažu da broj ljudi na dženazi govori puno o čovjeku. Didova dženaza je bila velika, a njegov odlazak zabolio nas je koliko i odlazak Muhamedov, Suljin, babin i nanin. Bol za svim izgubljenim sručila se u jedan moment. Ostavio je iza sebe mnogo. Veliku porodicu i istrajne životne borce. Ostavio je u svojim potomcima ogromni dio sebe koji će trajati. Riječ. Poštenje. Merhamet bosanski. Džometnost domaćinsku. Čvrst odnos prema, kako bi on kazao, ‘vjeri Muhammedovoj’. Domovinu. Ostavio je i svoje ime koje sada nosi njegov praunuk Omer.”

Kuća rahmetli Omera Šekića danas je zaključana. Nakon što je prije nekoliko godina i najmlađi Omerov sin Husnija nesretnim slučajem smrtno stradao, na Omerovom kućištu danas žive samo dvije snahe i porodica od Muhamedovog sina Esmira. Unuke su se poudale, a unuci od trojice sinova trbuhom za kruhom razasuli na sve strane svijeta. “Većina didovih potomaka živi u inostranstvu. Samo smo Semira, Sedija i ja ostali u Bosni, njih dvije u Bosanskoj Otoci, a ja u Sarajevu. Bez obzira na udaljenost, nikad ne prođe mjesec dana a da iz Sarajeva ne dođem kući. Dug je to koji osjećam prema zavičaju iz kojeg sam potekao, prema majci i strinama, ali i prema mezarskim humkama dida Omera i nane Fate, oca Sulje i dvojice stričeva koji se nalaze u blizini naših kuća”, završava Omerov unuk Muhamed Šekić.