Postaje očito da stalno pikiranje na najviše nivoe vlast, kao i neprekidna i bjesomučna propagandna kampanja u tom smislu nisu samo stvar neumjerenih ličnih ambicija nego i određenog, davno pokrenutog plana.
.ready( function($) {
$('.magzilla-popup-67267e11d37eb').magnificPopup({
type: 'image',
closeOnContentClick: true,
gallery:{
enabled:true
}
});
});
</script>
<div class=)
Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ
Sefer Halilović, neostvareni bosanski Kaudiljo, ne samo da ima napoleonsku ambiciju koja ne gasne već decenijama i potrebu za konstantnom zloupotrebom simbola i javnog dobra. Halilović, recimo, samo u ovom predizbornom kolažu istovremeno zloupotrebljava ljiljane, komunističke parole i logo AK partije, baš kao što već decenijama zloupotrebljava budžet, Ministarstvo za boračka pitanja, kao i samu boračku populaciju.
Možda niti kod jedne ovdašnje političke ličnosti, osim indikativno kod Fahrudina Radončića, nisu primjetni toliko poremećeni prioriteti, goli oportunizam i kult ličnosti kao kod Halilovića i njegovog privatnog interesnog udruženja koje se samonaziva strankom. A da je sve garnirano i ogromnom dozom vulgarnog primitivizma, pokazao je nedavno upravo sam Halilović gostujući na N1, gdje je, nazivajući sebe najboljim kandidatom za bošnjačkog člana Predsjedništva, pozvao građane da glasaju za njega, a ako neće: “Neka nastave živjeti od 300 KM i nosati transparente.”
Ovakvim socijalno neosjetljivim, najblaže rečeno krkanskim izjavama, Halilović je pokazao koliko se ustvari on kao pater familias svojevrsnog generalsko-zavičajnog klana – koji već decenijama parazitira na državnom budžetu, tj. na narodnim parama – odrodio upravo od naroda kojeg bi želio predstavljati, a pogotovo od “radničke klase” koju zaziva.
No, sve ove zloupotrebe, od tekovina odbrambeno-oslobodilačkog rata, preko časnih simbola, pa do javnog prostora, nisu nešto novo nego uobičajeni modus operandi Halilovićevog javnog djelovanja. U tom duhu zloupotrebe javnog dobra u cilju lične promocije i njegovanja pojedinačnog nauštrb kolektivnog interesa upravo su knjige koje je porodica Halilović izdala, pokušaji instrumentalizacije boračkih protesta, podmetanje fotografija podrške Jovanu Divjaku kao primjera podrške Seferu Haliloviću i tako dalje.
Čini se da se pravi razlog za ovakvo neobično konzistentno negativno i štetno Halilovićevo javno djelovanje može pronaći u dokumentima koje je u svojoj knjizi Lažovi i ubice objavio nekadašnji načelnik bezbjednosti Armije RBiH general Fikret Muslimović. Pogotovo je zanimljiv “evidencioni list” Službe bezbjednosti JNA (KOS-a) u kojem se može pročitati Halilovićev službeni pseudonim “Boris”, njegov status “saradnika organa bezbednosti” i danas daleka 1977. godina kao datum angažiranja.
Ako se poslijeratni, na prvi pogled bezrazložno konfrontirajući i negativistički način političkog djelovanja Sefera Halilovića (ali i Radončića) posmatra u svjetlu ovakvih, ali i drugih informacija iznesenih u Muslimovićevoj knjizi, a koje se tiču Halilovićevog (kao i Radončićevog) štetnog i destruktivnog djelovanja tokom agresije, politički portret koji dobijamo dosta je jasniji, ali i mnogo zlokobniji.
Postaje očito da stalno pikiranje na najviše nivoe vlast, kao i neprekidna i bjesomučna propagandna kampanja u tom smislu nisu samo stvar neumjerenih ličnih ambicija nego i određenog, davno pokrenutog plana.
