Pojedinac ili grupa danas mogu biti anitmuslimanski šovinisti, a ipak sudjelovati u javnom diskursu s legitimnih političkih pozicija, a što uključuje i redovno pravdanje velikosrpskih pohoda tokom devedesetih ili revizionizam u vezi s genocidom nad Bošnjacima. Preorijentacija s Adolfa Hitlera na Radovana Karadžića, odnosno s odreda Waffen SS na četnički pokret, označava legalizaciju i legitimizaciju jednog te istog šovinizma koji je upućen prema drugom i drugačijem. Četnici su u suštini postali SS za 21. stoljeće, ideologija i organizacija koja je zasad i dalje legitimna

Erik Frejn

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Stravični teroristički napad u Christchurcu na Novom Zelandu, u kojem je bijeli supremacist i nativist Brenton Tarrant napao dvije lokalne džamije i ubio pedeset muslimana dok su obavljali molitvu, pokazatelj je globalnog rasta antimuslimanske ideologije, ali i sve veće radikalizacije njenih pristalica. Višedecenijska islamofobna propaganda, koja traje s manjim ili većim intenzitetom, ovisno o dešavanjima u svijetu, konačno je počela davati i svoje otrovne plodove u kontekstu svakodnevnog života globalnog društva. Monstruozne ideje da islam i muslimani predstavljaju ne samo manje vrijednu nego i za zapadnu civilizaciju opasnu religiju i kulturu, da predstavljaju potpuno stranog, nepomirljivog i smrtonosnog neprijatelja kojeg se mora uništiti, preselile su se iz dojučerašnjih ekstremnih margina u globalni društveni mainstream koji danas stanuje na internetu. Iako raznorazni ratovi i invazije pokrenuti na većinski muslimanske države proizvode daleko više ljudskih žrtava, a o posljedicama na ta društva da i ne govorimo, ipak je riječ o lokaliziranim događajima, dok je novonastala globalizacija i svojevrsna legitimizacija antimuslimanske histerije i njeno spuštanje čak i u daleke države poput Novog Zelanda, i to na nivo pojedinca, nešto što je dugoročno mnogo opasnije i otrovnije.

GLOBALIZACIJA ANTIMUSLIMANSKE HISTERIJE
Upravo je ta individualnost, taj obrazac “usamljenog vuka”, do jučer normalnog pojedinca koji se “odjednom” pretvorio u nemilosrdnog zločinca, ono što je specifično za većinu dosadašnjih antimuslimanskih terorista. Suprotno onome što se misli, “iznenadna” radikalizacija ovih običnih pojedinaca ne govori o ekskluzivnosti, partikularnosti i abnormalnosti njihovih ideja, jer nije riječ o duševnim bolesnicima već o njihovoj stravičnoj raširenosti i normalnosti u društvu. Radikalizirani pojedinci koji postaju teroristi jesu ljudi koji su odlučili konačno djelovati u skladu s već prisutnim idejama i ideologijama, tačnije, oni su ti koji su odlučili provesti teoriju određene grupe u individualnu praksu. Važno je shvatiti da je ovdje riječ o mutaciji takozvane “propagande djelom”, kojom su u 19. stoljeću tadašnji radikalni anarhisti pravdali atentate, bombaške napade i ubistva osoba koje su označavali kao “kontrarevolucionare”, “kapitaliste” ili “vladajuću klasu”. Radi se o uvjerenju da “ideje nastaju iz djela, a ne obrnuto”, kao i da se “principi šire ne riječima nego djelima, jer je to najpopularnija, najpotentnija i najneodoljivija forma propagande”.

To je bio slučaj i s Breivikom u Norveškoj, a tako je i s Tarrantom na Novom Zelandu. Oni su u svojim manifestima vlastite zločinačke i terorističke napade veličali ne samo kao primjere koje drugi trebaju emulirati već i kao “propagandu djelom” zbog kojih će njihova ideologija postati poznata velikom broju do tada neinformiranih i neobaviještenih ljudi. Tarrant je svoj krvoločni pohod na muslimane u Crhistchurcu stavio i u kontekst “akceleracije”, tj. ideje takozvanog ubrzanja neminovnog konačnog obračuna, predviđajući da će njegova akcija izazvati žestoke reakcije postojećeg establišmenta, koji je navodno naklonjen muslimanima, a što će opet izazvati nove reakcije ljudi poput njega i sve tako do početka konačnog obračuna u vidu građanskog rata.

Ono što je zajedničko većini ovih supremacističkih rasista jeste opterećenost idejom da neka globalna liberalna elita namjerava zamijeniti “autohtono” kršćansko stanovništvo imigrantima iz muslimanskih zemalja. U suštini, riječ je o ideji da izdajice otvaraju kapije grada hordama neciviliziranih muslimanskih barbara koji opsjedaju posljednja uporišta civilizacije, a koji će, jednom kada provale, ne samo oskvrnuti sve ono što je dobro, lijepo i uzvišeno nego će se i namnožiti toliko da će čak i na biološkom i genetskom nivou uništiti bijele starosjedioce.

Permutacije ove ideje mogu se naći širom prostora na kojem se ova ideja ušančila, ali osnovni krivci svugdje su isti: mučke rasne izdajice i barbarske horde. Jedne treba kazniti najtežom kaznom koja postoji, a druge, ako je moguće, otjerati i potjerati, a ako ne, onda ih eliminirati.

VELIKOSRPSKI ZLOČINI I ZLOČINCI KAO UZOR
Upravo su ovakve ideje razlog, na prvi pogled čudan fenomen, da su za supremacističke teroriste poput Breivika i Tarranta, ali i za čitav društveni sloj njihovih istomišljenika kojih nije mali broj, iskonski heroji i uzori bili i ostali ne samo kojekakvi četnički vukodlaci ili ratni zločinci poput Radovana Karadžića već i čitav spektar likova iz srpske mitologije, a za koje je zajedničko da su nemilosrdno obračunavali i s “Turcima”, ali naročito s “poturicama”.

“Turci” i “poturice” velikosrpski su termini koji automatski nalaze svoje pandane u globalnim antimuslimanskim krugovima te imaju suštinski isto značenje i za velikosrpsku i za globalnu antimuslimansku supremacističku ideologiju i mitologiju. Kako su “Turci” simbol za ogromne azijatske mase kulturološki i civilizacijski degeneričnih barbara koje se poput mora valjaju ka zadnjim bastionima hrišćanstva / zapada, tako su “poturice” ono najgore među domaćinima, moralni, mentalni i fizički slabići i degenerici, prezrene izdajice koje pripomažu barbarsku invaziju. Ovo instinktivno razumijevanje zajedničke ideje ima za posljedicu da se, pored shvatanja da postoji zajednički “problem”, promišlja da postoji i neki način na koji se taj problem najbolje može “riješiti”. Tu na scenu stupa fascinacija ovih krugova srpskom mitomanijom kao i stvarnim srpskim obračunom kako s muslimanskim osvajačem (Turcima), tako i nad mrskim izdajicama (Bošnjacima i Albancima).

Jedan od najboljih primjera ove čudne fascinacije velikosrpstvom jeste fenomen popularizacije mimova poput Serbia Strong i Remove Kebab. Ovi mimovi nastali su prije desetak godina kao rezultat parodiranja srpskih ratnih propagandnih spotova na YouTubeu i obračuna koji su na lošem engleskom bjesnili u komentarima na njih. Teško je objasniti kako je nešto što je u početku parodirano i ismijavano kao primitivno postalo popularno, no riječ je upravo o svojevrsnoj, gotovo erotskoj fascinaciji osoba poniklih u zapadnim politički korektnim društvima otvorenim i nepomirljivim brutalnim primitivizmom srpskih ratnih propagandnih spotova u kojima se bezbrižno pjeva o rušenju džamija, muslimanskim izrodima, skidanju glava s ramena jer se proglasila suverena Bosna. Ovakva velikosrpska primitivna brutalnost i otvoreni šovinizam zapadnim islamofobima, koji se osjećaju pod represijom jer ne mogu otvoreno i javno, bez društvenih konsekvenci, ispoljiti vlastiti šovinizam, izgleda kao neka vrsta iskonske hrabrosti i istinske slobode. Srbi su u tim krugovima dobili status “posljednjih Mohikanaca” – u najboljem slučaju plemenitih divljaka (noble savage), posljednjih istinskih boraca protiv “liberalne globalne elite” i “muslimanskih hordi”, a u najgorem idiot savanta – koji nisu dobri za većinu stvari, ali znaju kako treba postupati s “muslimanskim osvajačima”.

Posebno je ova fascinacija velikosrpskom mitomanijom izražena među vlastitim životom i mjestom u svijetu nezadovoljnim mlađim bijelim muškarcima koji sebe traže kroz neku alternativu postojećem vladajućem liberalnom demokratskom poretku na zapadu. U tom svijetu neostvarenih i bijesnih bijelih muškaraca prepliću se fascinacija Putinom, Trumpom, Asadom, četnicima, ukratko, svime onim što je suprotno dominantnom politički korektnom demokratskom i liberalnom narativu. Što šokantnije, to bolje.

Istovremeno, širi se mržnja prema “globalističkoj eliti” (u koju se ubrajaju, recimo, Clintonovi), koja je navodno servilna prema muslimanima i koja navodno planira putem imigracije provesti veliku zamjenu stanovništva. Tu se prepliću lične frustracije, predrasude i neostvarene ambicije s otrovnim i šovinističkim kolektivističkim ideologijama. Ratni velikosrbizam pojavio se u tim krugovima kao neka egzotika, no ubrzo je, upravo zbog svoje primitivne šokantnosti i svojevrsnog nadrealizma, postao mainstream. Velikosrpske propagandne pjesme poput one Sve džamije u oblake lete prevedene su na engleski i ubrzo su stekle ogromnu popularnost. Također, na samom su vrhu hitova i Ne volim te, Alija, zato što si balija ili Karadžiću, vodi Srbe svoje. Mim Remove Kebab, koji se prvi put pojavio kao dio nekog nepismenog histeričnog komentara, postao je s vremenom globalni antimuslimanski slogan koji su usvojili i posvojili bijeli islamofobi i supremacisti, pretvorivši ga u eufemizam za genocid nad muslimanima, ali i konvertitima kao “rasnim izdajicama”. I sam terorist Tarrant u svom je manifestu za sebe naveo da mu je zanimanje “part time kebab removalist”.

POTURICA GORI OD TURČINA
Zanimljivo je da je upravo ta opterećenost izdajicama “pradedovske vere” ono što je također zajedničko i za velikosrbe, ali i za bijele supremaciste. Sjetimo se da je norveški terorist i masovni ubica Andres Breivik izvršio teroristički napad na ljetni omladinski kamp Norveške radničke partije, koju je, zbog njene proimigrantske politike, smatrao odgovornom za “kulturološko samoubistvo” Evrope. Za Breivika su omladinci i članovi te stranke bili “rasne izdajice” ili, u velikosrpskom kontekstu, “poturice”.

Upravo je to u svom manifestu napisao i novozelandsko-australski terorista Tarrant, tvrdeći da nema ništa protiv muslimana generalno sve dok su u “svojim zemljama”, te da su jedini muslimani koje istinski mrzi “konvertiti, oni koji su iz našeg vlastitog naroda, oni koji su okrenuli leđa svom naslijeđu, svojoj kulturi, tradiciji i postali krvni izdajnici svoje rase. Njih mrzim”.

Upravo je to, od riječi do riječi, najčešća velikosrpska definicija “poturica”, optužba i etiketa kojom velikosrbi već generacijama pravdaju genocide nad Bošnjacima. Istovremeno, to je i suština eufemizma “Remove Kebab”, ono mjesto na kojem se susreću i nadopunjuju velikosrpski i supremacistički islamofobni šovinizam i terorizam.

Koliko je zapravo velikosrpska mitomanija i četnička ideologija postala inspiracija za islamofobne, rasističke i supremacističke teroriste širom svijeta, govori nam i to da je terorista Tarrant na oružju kojim je izvršio tolika ubistva ispisao imena mitologijskih srpskih junaka, od poznatog Miloša Obilića preko koljača i hajduka poput Baje Pivljanina, pa do i za većinu Srba opskurnog Novaka Vujoševića. Na njegovom oružju našla su mjesto i imena bitaka važnih za srpsku mitologiju poput Boja na Ivankovcu iz Prvog srpskog ustanka, ali i onih iz rusko-turskih ratova, kao i neizbježni slogan “Remove Kebab”.

Tarrant teško da je samo pripadnik šovinističke ideologije fascinirane velikosrpstvom i zločinima izvršenim u ime te ideje, on je morao imati mentore i saradnike s prostora bivše Jugoslavije. Također, sjetimo se i slučaja u SAD-u od prije nekoliko godina i činjenice da je Eric Freyn, koji je u terorističkom napadu ubio jednog, a teško ranio drugog policajca, bio toliko opsjednut ikonografijom Vojske Republike Srpske da je nosio repliku uniforme VRS-a ne samo u sklopu svoga airsoft hobija nego i prilikom izvršenja samog terorističkog čina.

VELIKOSRPSTVO KAO POLITIČKI KOREKTAN NACIZAM
Postoji i još jedan razlog zašto su velikosrpska ideologija i njeno četničko ovaploćenje danas tako popularni u šovinističkim islamofobnim krugovima. Ironično, ali u pitanju je određena društvena prihvatljivost ove ideologije koja nigdje nije zakonski proskribirana niti je čak kontroverzna u bilo kojem smislu. Naravno, razlozi za tako nešto jesu višestruki, od činjenice da četnici u zemljama anglosaksonskog govornog područja imaju status saveznika iz Drugog svjetskog rata, preko toga da se donedavno radilo o nečemu sasvim marginalnom i nebitnom za zapadna društva i države pa do žalosne činjenice da četnici kao takvi nisu najveća prijetnja (za razliku od nekih drugih terorističkih ideologija i organizacija) Zapadu, nego su to Bošnjacima, tj. muslimanima, što ih automatski čini kuriozitetnim, a ne i nužno opasnim.

Upravo je takav legitimitet i javna prihvatljivost velikosrpske ideologije zaslužna zašto su se mnogi neonacisti, rasisti i islamofobi preorijentirali s tradicionalnog nacizma i antisemitizma na velikosrbizam i islamofobiju. U današnjim zapadnim društvima etiketa antisemita i naciste znači ili zatvorsku kaznu ili društvenu smrt te izgon na margine društva, dok je antimuslimansko križarstvo i partikularna vrsta rasnog nacionalizma uglavnom društveno prihvatljiva. Pojedinac ili grupa danas mogu biti antimuslimanski šovinisti, a ipak sudjelovati u javnom diskursu s legitimnih političkih pozicija, a što uključuje i redovno pravdanje velikosrpskih pohoda tokom devedesetih ili revizionizam u vezi s genocidom nad Bošnjacima. Preorijentacija s Adolfa Hitlera na Radovana Karadžića, odnosno s odreda Waffen SS na četnički pokret, označava legalizaciju i legitimizaciju jednog te istog šovinizma koji je upućen prema drugom i drugačijem. Četnici su u suštini postali SS za 21. stoljeće, ideologija i organizacija koja je zasad i dalje legitimna.

POČETAK KRAJA
No, šta pojava velikosrpske ideologije kao uzorite ideje za islamofobne teroriste širom svijeta znači za Bosnu i Hercegovinu kao državu i društvo koje je najveća i najčešća žrtva ove maligne ideje? Iako je fenomen širenja antimuslimanske histerije i posljedičnog terorizma svakako ozbiljan problem globalnog nivoa, on je u zapadnim državama i dalje pitanje radikaliziranih pojedinaca, dok je u slučaju Bosne i Hercegovine to daleko krupniji problem zbog postojanja potpuno legalnih četničkih organizacija koje broje desetine hiljada pripadnika i koje sasvim legalno paradiraju po mjestima na kojima su opetovano činili zločine genocida. Sve je gore tim što je u susjednoj Srbiji na sceni potpuna rehabilitacija četničkog pokreta, a time i velikosrpske ideologije.

Izgleda potpuno nevjerovatno da proces takve civilizacijske regresije može teći uporedo s procesom približavanja Srbije Evropskoj uniji i njenim tekovinama, jer bi takvi procesi trebali isključivati jedni druge. Ostaje nam da iščekujemo kako će se u vezi sa svim ovim razvijati situacija sada kada je na najstrašniji način cijelom svijetu razotkrivena sva zloćudnost velikosrpske šovinističke ideologije i njena demonska sposobnost da širom svijeta inspirira (ne)ljude na najgora moguća (ne)djela. Nadati se da će iz sveg ovog strašnog zla proizići barem jedno dobro, a to je kriminalizacija, delegitimizacija i marginalizacija velikosrbizma i četništva na globalnom nivou i njihovo protjerivanje na smetljište historije, gdje im uostalom i jeste mjesto.