Dolazi se iz Sarajeva i Mostara da se klanja džuma, da se vidi kako napreduju radovi na obnovi džamije, da se popriča, dogovori kupovina zimnice. Obiđu imanja i rijetke popravljene kuće. Sve se dogovara u Pridvorici, ispred nacionalnog spomenika izgrađenog sredinom 19. stoljeća, srušenog u “posljednjem ratu”, kako se to sada kaže.

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

“Rastreh'o vas makadam, mora da ste gladni…”, kaže Ramiza Vuk dočekujući nas ispred svoje kuće u Lončarima. Taj je zaselak jedan od oko 35 koji su u dolini zvanoj Borač. Odmah nakon tunela, kada se s glavnog puta koji od Sarajeva vodi put Gacka skrene ka Čemernu, asfalt i nije toliko loš. No, nestaje ga brzo. I onda kroz šumu, izlokanim makadamom kojim idu tek samo natovareni kamioni s trupcima, sve je to Borač. Dvadesetak kilometara puta traje sat vremena. Kraj izvora Neretve samo petkom praše “mala” auta. To na džumu u Pridvoricu idu oni koje je put iz Borča rasuo po svijetu. Dolazi se iz Sarajeva i Mostara da se klanja džuma, da se vidi kako napreduju radovi na obnovi džamije, da se popriča, dogovori kupovina zimnice. Obiđu imanja i rijetke popravljene kuće. Sve se dogovara u Pridvorici, ispred nacionalnog spomenika izgrađenog sredinom 19. stoljeća, srušenog u “posljednjem ratu”, kako se to sada kaže.

KAD DOSADI SARAJEVO

Ramiza i Ćamil Vuk jedini su povratnici ispod Volujka i Zelengore. Jedino njih dvoje žive u ovom kraju, u dolini koja je do rata imala hiljadu kuća i školu na dva sprata. Dogovoriti im posjetu moguće je samo ako se Ćamil zatekne u blizini svoje kuće. Jer, poput scene iz filma Nebo iznad krajolika, samo tu Ćamil ima telefonskog signala. Ali, kada mu se najave gosti, onda ostavlja sve poslove. Od gostiju mu nema ništa važnije. Ramiza hita praviti ručak, a on se spusti do “glavnog” puta i tu dočeka putnike. Onda se za njim penjemo još tri kilometra u brda, preko kamenog mosta koji je sam pravio uz pomoć Borčaka koji su radili na njemu tokom vikenda ili godišnjih odmora. Gusta grabova šuma u kojoj nema sunca. Iz nje izvire proplanak i nova kuća. Lijenog psa Medu uopće ne zanimamo. “Ništa ga se ne boj, on ti ustaje samo noću kad čuje vuka ili medu”, govori Ćamil. Stojimo na platou s kojeg puca pogled na dolinu, na Zelengoru i Neretvu. “Ovamo ti je Ulog, ovamo Gacko, tamo Nevesinje”, priča Ćamil pred svojom novom kućom. “Sve što vidiš kad se okreneš oko sebe ti je moja avlija.”

Ćamil se vratio u Lončare prije pet godina. “Četvrtog juna 2012. godine”, dopunjava Ramiza. Ona zna tačan datum. Dolazili su i ranije, no, od tog su dana stalno u Lončarima. Ćamilu je dosadilo Sarajevo, živciralo ga sve ono što je preživljavao nakon rata. Zašto se vratio, pitamo ga. “Prvo, zato što mi je odavde korijen. Drugo, rat je odnio mnoge firme u Sarajevu, nije bilo posla. Radio sam keramiku. Odem na biro, nema ponude nikakve. Nabavim kamion, pa drugi, treći i posao je nekako krenuo. Probam otvoriti firmu, da radim privatno. Imam tri kćerke, porodica, majka… Prevučeš ljudima materijal, nemaju da ti plate. Gledaš fini narod kako se muči, a mučiš se i ti s njima. Moraš mijenjati lokalitet. Tanak dohodak, a lopovluk svuda. Obije ti auto, pokrade ti sve s auta, obije ti podrum, odnese… Sve je to skupa bio povod da se vratim.”

Ćamil i Ramiza živjeli su u Sarajevu od 1981. godine. Napravili kuću, izrodili tri kćerke. Kažu da je Borač i prije rata polahko kopnio, narod je odlazio odavde za poslom, pa nije čudno što danas u njemu samo oni žive. “Eto, u ovim je Lončarima prije rata bilo devet kuća. Narod je i ranije batalio ove krajeve. Ili je imao đake, ili su radili po firmama, išao je narod i prije. Rat je do kraja odnio narod. Bilo je primaklo hiljadu kuća u Borču, napamet govorim, ali toliko otprilike. Danas smo mi sami ovdje. Rat je odnio, pokrenuo ljude. Pogorjelo, popaljeno, neugodno je to i obnoviti. Gadan je povratak. Ali onaj ko je uporan, ko hoće i ima volju, pobijedi.”

Ćamil je dugo razmišljao, obilazio imanje, predomišljao se. “Nije bilo pravo familiji, narod krenuo gradu, a ja hoću nazad. Kažu da nemam pameti. Jedne noći, probudim se oko dva ujutro. I kažem da odoh. Ujutro torbu na rame, torbu u auto. Na mene galama, kritika. Dođem i ostanem. Nikad nisam imao problema. Nikad me niko nije ružno pogledao.” Prvo je napravio kolibu kraj starog hrasta. Ona je služila i kao spavaonica i kao kuhinja, ostava… Danas je Ćamil i Ramiza zovu muzej. Onda su napravili kuću. Pa štalu. Sušaru, jednu pa drugu. Košnice. Danas imaju i mali ribnjak u kojem uzgajaju pastrmke. “Od čega živim? Od rada. Koji god naleti. Od povrća, voća, mlijeka, mesa… Imam pet krava, imam bika, imam telad, košnice. Kupim pa othranim tele, ne gledam da me iko pomogne. Imam sve što mi treba. Imam svoj dinar, svoj rahatluk. Niko me ne dira”, priča nam Ćamil dok pokazuje mijeh i sir u njemu. U trapu na desetine vreća punih krompira i oraha. Na svakoj vreći napisano drugo ime. “Prodao sam ove godine 500 kila krompira. Imao sam 200 kuća graha. Imam svoje mušterije. Tačno znam čije je šta kad uzgojim. Tako je i s mesom. Ja nakanim klat’ tele, a ljudi zovu i naruče za sebe, k'o da znaju šta sam naumio.”

DEVET METARA BRAŠNA

“E sad je dosta priče, da se jede”, tjera Ramiza u hlad kraj česme. Sok od drenjaka i kahva su nam dovoljni, no s Ramizom se uzalud raspravljati. Sama pravi puter, kajmak i sir. Sama je napunila mijeh. Sirnica koju iznosi pred nas nestvarno je žute boje. “Ostavi te cigare i jedi. Sreća je naša pa ne duhanimo. Da pušimo pa da nam nestane, izludili bismo ovdje. Treb'o bi ti ostati jedno sedam dana ovdje, odvik'o bi se.” Ne vrijedi Ramizu odbijati. A nije nam ni mrsko. Sve što je na stolu uzgojili su sami Ćamil i Ramiza. I meso, i sir, i povrće, i slatko. “Mene je majka naučila da se putnika prvo treba nahraniti, pa tek ga onda pitati hoće li kahvu. Bili su nam ovdje jednom novinari. Kako se ono zove televizija? Al Jazeera. Ja spremila ručak. Oni izišli iz auta, a jedan od njih odmah uzeo žvakat’ kiflu. Kuku meni sramote, kakva kifla! Onda su mu se njegovi smijali, kažu Sandžaklija.”

Sve Ramiza i Ćamil sami prave i uzgajaju osim brašna. “U kući ga mora biti devet metara”, kažu uglas. To je 900 kilograma. “Daleko je granap. Nema prije Gacka, moraš imati zalihe”, kaže Ćamil. Put je loš, pa u Gacko ide rijetko. “Ih, sad je dobar kakav je prije bio. Prije sam išao 18 kilometara samo da dođem ovdje do kuće, pa onda još 25… Ovo smo nedavno sami probili, prije jedno dvije godine. Imali smo nešto i pomoći”, priča nam. Kako nabavlja fasungu? “Olovka i papir… Napišeš šta treba, pa dopunjavaš po dva-tri dana spisak. Dođeš onda u granap i sve što je na spisku puta tri. Da bi bio miran”, priča smijući se. “Dolazili su nam jednom neki da provjere kako smo, a bila zima. Pitaju treba li nam šta, treba li kahve, šećera da ponesu. Valjda navikli da narod kuka vazda, da viče nema. Odvedem ga ja u pušaru, pokažem mu devet metara mliva. Pa odnio te đavo, šta ćeš mi donijet’, kilo vegete ili bibera?! A došli oni na nekim ligurama, pola puta morali pješke ići…”

Sretni su Ramiza i Ćamil. Ustaju oko pola pet ujutro, liježu kasno navečer. Čitav dan provedu u polju. Kose travu, obrađuju tri bašte. U sedam navečer, “po njima možeš sat navijati”, vraćaju se krave. I za njima valja pospremiti. Novine koje smo im ponijeli ostavljaju po strani. “To ćemo čitati kad bude zima, kad ne bude posla”, smiju se. Ničemu se, ipak, ne obraduju kao gostima. “Kod nas je sve polahko, samo zdravlja. Lijepo je, samo nedostaje komšija. Barem da ima jedno, da imaš s kim progovoriti. Navikli smo.” Zaboravljeni nisu, često ih obilaze rođaci i prijatelji. Naiđu i lovci. “Promet je ovdje, morebit, veći nego u nekom hotelu u Sarajevu. U ovih pet godina najmanje je hiljadu i po ljudi noćilo kod mene. Najmanje. Je l’ to dobro? Jašta nego je dobro, ima uvijek nafake za ljude.”

Televizor je ono što privlači najviše u njihovu kuću. Nemaju struju, nije došla do sela. No postavili su solarne panele na krov i tako imaju svoju “elektriku”. Radnici koji obnavljaju džamiju dođu kod njih kada igra reprezentacija BiH. Tada je sijelo u kući do kasno u noć. “Došli mi ljudi, ovi što prave džamiju. Došli da gledaju utakmicu. I kad im kažeš da si tu povratnik, njima to strašno. Kažu, gledate medvjeda. Pa sta će ti medvjed, neće ti na auto uzjahat. Kažu nema tih para ko bi im platio da ostanu ovdje noćiti. Bogami, k'o da su s asfalta, a ne iz Podveležja”, ruži Ramiza. “Kažu: Zar se ne bojite snijega? Pa šta se bojiš snijega, ako zapadne, ne boj se, do proljeća nećeš od gladi umrijeti. Mi se namirimo, nafake ima, drva ima. Kad je pao onaj veliki snijeg prije par godina, ovdje je bio dva i po metra. Sami smo sve očistili za tri dana”, kaže Ramiza. “A odakle si ti”, pita. “Iz Sarajeva? Oni su kukali zbog snijega kad je ono zapadalo, nemaju brašna, a granap mu 100 metara od kuće. Nemoj ih bogati branit’.”

Ćamil i Ramiza nadaju se samo boljem putu do njihovih Lončara. Misle da će brzo i on biti popravljen, javljeno je da će se voda iz ovog mjesta voditi ka Gacku. “Struje nema jer nema povratnika, da ima naroda, bilo bi i struje. Ima neki projekt kojim bi trebali voditi vodu do Gacka, a more biti i do Trebinja da će ići. Valjda bi onda uradili i elektriku ljudima”, priča nam. “Pravi se džamija, ima i crkva tu… Pa ako dolaze ljudi obje vjere da se klanjaju, treba im onda i put da se napravi”, kaže nam Ćamil, čovjek kojem niko nije vjerovao da će se vratiti. “I dalje niko ne vjeruje da sam tu zastalno”, smije se ispraćajući nas.

Opet smo podalje od Mede, iako se teški lanac oko njegovog vrata i dalje ne mrda. Za svaki slučaj. Zrak puni pluća, srce je već napunjeno nakon razgovora s ovim jednostavnim, a tako velikim ljudima. Punimo bocu s vodom, trebat će nakon Ramizine sirnice. Spuštamo se za teškim šleperom. Na vratima kamiona fočanska adresa, vozit će večeras ka Konjicu trupce, kaže nam vozač dok nas pušta da prođemo. Šutimo uživajući u divljoj ljepoti zemlje. Na jedinoj radiostanici koja se može uhvatiti u autu priča o akcizama, Dodiku, referendumima… Gasimo radio razmišljajući ko su ljudi koji u dva sata popodne imaju vremena zvati radijsku stanicu, svađati se i pričati, pričati… Tako besposleni, tako isprazni dok se prazne u eteru. Dok oni ratuju u valovima, Ćamil će, odmah nakon što nas je ispratio, za plug. Da zemlju pripremi za zimu. Mislimo o njemu vozeći se ka Čemernu. O prelijepoj zemlji nagrđenoj takvim toponimima. Čemerno, crno, zlokuće, gnojilo, pogano… I onome što nam je Ćamil kazao na odlasku. “Ovdje su vazda ljudi bili i tvrdi i za radit’ i slobodni… Takav kraj.”