Lučića hvata panika, to je očito iz njegove grčevite reakcije. Prije svega muči ga jer je spoznao da u Hrvatskoj žive Bošnjaci i da očito nisu retardi i mentalno zaostale ličnosti kako to on pretpostavlja i kako bi to volio predstaviti. Lučiću je dobar i prihvatljiv jedino Hrvat musliman poput njegovog dobrog saradnika Zlatka Hasanbegovića, s kojim je mnogo puta dijelio zajedničke stavove na javnim tribinama po Hercegovini

Nakon dugo vremena u hrvatskoj javnosti počele su se pojavljivati reakcije bošnjačkih manjinskih predstavnika u Republici Hrvatskoj. Na nedavni tekst nekadašnjeg obavještajca tzv. Herceg-Bosne Ive Lučića u kojem se Bošnjaci i vrh bošnjačke politike optužuju za radikalizam, islamsku državu i to od hrvatskog „stoljeća sedmog“ pa do danas, reagirali su član Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske Bermin Meškić i Stranka demokratske akcije Hrvatske koja je u medije isturila svog mladog generalnog sekretara Armina Hodžića. Očekivano, reagirali su i sarajevski mediji poput sedmičnika „Stav“ osudivši Lučićeve podrivačke i ratnohuškaćke teze. I to je mnogo uznemirilo Ivu Lučića kojega odnedavno hrvatski mediji predstavljaju kao nedodirljivu ikonu Domovinskog rata (iako mu se ratni put veže uz Udruženi zločinački poduhvat u Hercegovini), kao navodno briljatnog analitičara i historičara koji je specijalni i povlašteni tumač političkih zbivanja u BiH, kako iz prošlosti tako i iz sadašnjosti.

Interesantno je da se nakon bošnjačkih reakcija iz Hrvatske i BiH u najnovijem Globusu ponovo javio Lučić s nečime što pretendira biti tekst, a ustvari je njegovo priopćenje sa svrhom samoobrane. Pritom je upravo to interesantno jer izražavamo čuđenje da nisu dignuti čitavi povijesni instituti da brane Lučića koji i u novom broju Globusa ne odustaje od svojih prijašnjih teza te nastavlja u istom tonu kojega prati naslov „Glavna bošnjačka stranka pridružila se radikalima i to je opasno“.

Koga se ili čega se boji “povjesničar” i obavještajac Ivo Lučić da poimenice proziva ugledne Bošnjake u Hrvatskoj samo zato što su javno reagirali na njegove paskvile i izmišljanje terorističkih prijetnji od Bošnjaka.

Da krenemo redom, je li to:

– gostovanja Bakira Izetbegovića na HTV-u zbog činjenice da se u Hrvatskoj konačno primjenjuje slabašnim špijunima i još gorim povjesničarima nemio princip „neka se čuje i druga strana“

– reakcije Bermina Meškića koji je upozorio na opasnu retoriku koja terorizmom i prijetnjom ratom proglašava bošnjačke razumne kompromisne prijedloge i koja kazuje da se u HR ne vide balvani terorističkih prijetnji i naoružavanja iz RS-a, dok se pronalaze trunovi u ideološkom djelovanju paradžemata na izletu s djecom

– reakcije sekretara SDAH Armina Hodžića koji poručuje da „treba smirivati situaciju“

– vlastite budućnosti zbog posljedica presude haškoj šestorki ili vlastite obavještajne prošlosti koju treba prikriti ili isprati povjesničarenjem uvijek na istu temu

– ozbiljne nestabilnosti u Republici Hrvatskoj, zbog sve ozbiljnijih posljedica afere Agrokor za budžetske prihode pa time i njegova beriva

– pomanjkanjka entuzijazma u Republici Hrvatskoj i u Hrvata za projekte razvaljivanja Bosne s Dodikom ili njemu sličnim četnicima ili izostanka hrvatske solidarnosti za, samo i isključivo od HDZ BiH majorizirane bosanske Hrvate

– ili političke pameti Hrvata kojima je sve teže prodati priču o vječnoj ugroženosti i potrebi neprestanog dojenja Hrvata iz Hercegovine zbog njihovih neprestanih patnji i to od Bošnjaka

– ili činjenice da je shvatio kako u Hrvatskoj ipak postoje Bošnjaci i to oni koji politički misle, a imaju hrabrosti to izraziti

Lučića hvata panika, to je očito iz njegove grčevite reakcije. Prije svega muči ga zadnja stavka jer je spoznao da u Hrvatskoj žive Bošnjaci i da očito nisu retardi i mentalno zaostale ličnosti kako to on pretpostavlja i kako bi to volio predstaviti. Lučiću je dobar i prihvatljiv jedino Hrvat musliman poput njegovog dobrog saradnika Zlatka Hasanbegovića, s kojim je mnogo puta dijelio zajedničke stavove na javnim tribinama po Hercegovini. Kao dobro obavješteni hrvatski oficir i analitičar Lučić nikako da javnosti otkrije da su Bošnjaci sudjelovali u obrani Republike Hrvatske protiv srpske agresije, ne kao neki drugi, ne kao neki došljaci na strano ratište već kao ravnopravni građani Republike Hrvatske koji su u njoj rođeni, koji su u njoj odrastali i koji su se u njoj školovali. Za razliku od njega koji se u Hrvatskoj nije rodio, nije odrastao i nije školovao.

Bošnjaci u Hrvatskoj su za razliku od njega i ratovali za Republiku Hrvatsku vjerujući u pravednost i opravdanost svojeg odabira, za razliku od Ive Lučića koji je sudjelovao u Udruženom zločinačkom poduhvatu, kako to opisuje Haški tribunal, a ne Bošnjaci. I u toj obrani za Republiku Hrvatsku Bošnjaci su podnijeli 1200 ljudskih žrtava, što je prema ukupnom broju poginulih vojnika u redovima Hrvatske vojske nevjerojatno velika brojka koja govori o visokoj razini požrtvovnosti, odlučnosti i odaziva u redove branitelja od srpske agresije.

Hvalu i poštovanje za tu požrtvovnost, prema Lučiću, treba izraziti na način da se Bošnjake u Hrvatskoj i BiH predstavi kao mudžahedine i radikale. Ivo Lučić ne samo da šteti odnosima Hrvata i Bošnjaka, BiH i Hrvatske općenito, ne samo da ozbiljno obezvrijeđuje i narušava status bošnjačke manjine u Hrvatskoj, već je njegovo djelovanje krajnje opasno po dosegnute evropske standarde u Republici Hrvatskoj. Za odgovorne organe u Republici Hrvatskoj bilo bi najbolje da ga vrate na onu razinu kojoj je pripadao prije njegovog javnog aktiviranja – u sektor parapolitičkog i paraobavještajnog slijepog crijeva propale Herceg-Bosne.