Padom Bosanskog kraljevstva 1463. godine Bosna postaje dijelom upravnog sistema Osmanskog carstva sa statusom novog sandžaka. Na mjesto prvog čelnika Bosanskog sandžaka imenovan je dotadašnji smederevski sandžakbeg Mehmed-beg Minnetoglu, koji se na tom položaju zadržao jednu godinu. Naslijedio ga je Isa-beg Ishaković, koji je na tom položaju ostao narednih godina i u tom periodu postavio temelje današnjeg Sarajeva. Ovaj bosanski sandžakbeg bio je poznat i po tome što je imao posjede po Bosni, Crnoj Gori i Makedoniji, što bi se moglo iščitati kao dokaz njegove hrabrosti, za koju je bio nagrađivan posjedima širom Balkana. Nakon Isa-bega, koji je ostao upamćen u povijesti Sarajeva i Novog Pazara, ali i Skoplja, u kojem danas medresa nosi njegovo ime, na čelnu poziciju osmanske uprave u Bosni redom su stizali Ajas-beg, Sinan-beg, Arnaut Davud-beg, Bali-beg Malkočević, kao i Gazi Husrev-beg, koji će svojim vakufom oblikovati izgled Sarajeva i trajno zadužiti Sarajlije.

Bosanski sandžak bio je veoma bitnim dijelom Osmanskog carstva, ali činjenica da je sandžakbeg s Portom u Istanbulu mogao komunicirati putem posrednika, svoga nadređenog, rumelijskog beglerbega, umanjivala je mogućnost ostvarivanja bitnijeg utjecaja u srcu Carstva. To će se promijeniti tek nakon nešto više od stotinu godina. Da li zahvaljujući utjecaju familije Sokolović, na čelu s najznačajnijim osmanskim velikim vezirom Mehmed-pašom, te njegovim rođakom Ferhad-pašom, ili zbog činjenice da je bosansko podneblje na bitnosti dobilo i zbog svoga specifičnog geostrateškog položaja, Bosna je 1580. godine dobila status beglerbegluka, odnosno pašaluka, na čijem se čelu nalazio paša s dva tuga, koji više nije bio nadležan samo za područje Bosne nego i za Hercegovački, Kliški, Pakrački i Lički sandžak, izdvojen iz Rumelijskog ejaleta, te Zvornički i Požeški sandžak, odvojen iz Budimskog ejaleta i pripojen Bosanskom pašaluku. Datum uspostave Bosanskog beglerbegluka može se smatrati prekretničkim trenutkom i novim početkom za Bošnjake tog doba.

Posljednji bosanski sandžakbeg Ferhad-paša Sokolović imenovan je prvim bosanskim beglerbegom. Nakon sedmogodišnjeg mandata u svojstvu sandžakbega narednih je osam godina (1580–1588) u svojoj Bosni proveo na položaju beglerbega. Iz Bosne je otišao na položaj budimskog beglerbega. Na tom položaju proveo je posljednje dvije godine života. Po vlastitoj želji ukopan je u haremu Ferhadije džamije u Banjoj Luci.

490. godišnjica rođenja i 430. godišnjica smrti Ferhad-paše Sokolovića (1530–1590)

Istaknuti član familije Sokolović, prvi bosanski beglerbeg, gazija, dobrotvor i jedan od najznačajnijih vakifa u povijesti Bosne i Hercegovine, čovjek čijoj ljubavi prema domovini imamo zahvaliti za današnju priliku da uživamo u ljepotama Banjalučke ljepotice Ferhadija džamije, Ferhad-paša, rodio se najvjerovatnije 1530. godine. Otac mu je bio Rustem-beg, a braća – također uspješni Bošnjaci u Osmanskom carstvu – kliški sandžakbeg Ali i Derviš-beg. Prije slavnog povratka u rodnu Bosnu u svojstvu sandžakbega Ferhad-paša proveo je sedam godina na čelu Kliškog sandžaka. U tom periodu osvojio je tvrđavu Vespoljac i preimenovao je u Bedem islama. U razmatranju karijere ovog vrsnog vojskovođe i iskusnog diplomate, koji je dobrano doprinio uspostavi mira s Mlečanima, veoma zanimljivim se nadaje podatak da je na mjestu bosanskog sandžakbega naslijedio svoga rođaka Lala Mehmed-pašu Sokolovića, koji je imenovan odgajateljem prijestolonasljednika na Porti u Istanbulu, a da je njega na čelu Kliškog sandžaka naslijedio, također, njegov rođak Lala Kara Mustafa-paša Sokolović. Obojica spomenutih Sokolovića poslije su obavljali dužnost velikog vezira. Ferhad-paša Sokolović svijet prolaznosti napustio je na položaju budimskog beglerbega 1590. godine.

490. godišnjica izgradnje Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (1530)

Povijest nam ponekad šalje kodirane poruke koje možemo odgonetnuti tek ako prikupimo dovoljno informacija o svojoj prošlosti i povežemo ih u sistem. Tek se tada pred nama ukaže slika koja nas podsjeća da je malo slučajnosti u životu i da je zbilja to što mi ponekada, ne posjedujući dovoljno informacija o svim detaljima ugledanog mozaika, smatramo slučajnošću. Kao primjer možemo navesti podatak da je one godine kada se rodio spomenuti Ferhad-paša Sokolović, u Sarajevu pod pokroviteljstvom njegovog prethodnika na položaju bosanskog sandžakbega Gazi Husrev-bega (1480–1541), izgrađena Begova džamija. Trenutak izgradnje ove džamije, zabilježen 1530. godine, Bošnjacima je otkrio gdje se nalazi srce Sarajeva.

I Ferhad-paša i Husrev-beg su, zahvaljujući vojnim uspjesima i iskazanoj hrabrosti, ponijeli titulu gazije. Obojica su dali sagraditi veleljepne džamije kakvim se danas dičimo i obojica su ukopani u haremima svojih džamija, iako ih je smrtni čas zadesio daleko od njih. U unutrašnjosti i okolini Gazi Husrev-begove džamije odvijat će se neki od najznačajnijih događaja u povijesti Bosne i Hercegovine. Među njih slobodno možemo ubrojiti i jedan bajram-namaz klanjan u ovoj džamiji, a koji je direktno emitiran putem televizije. Možda se čitaocima mlađe dobi ovo svrstavanje tog događaja među značajnije događaje vezane za Gazijinu džamiju učini pretjeranim, ali stariji čitaoci dobro znaju šta je to značilo u tom trenutku i kakav je osjećaj radosti u trenucima praćenja tog prijenosa ispunjavao Bošnjake muslimane. Taj trenutak ujedno će označiti i nastavak hrabrog koračanja Islamske zajednice u javni prostor, koji joj je do trenutka održavanja koncerta ilahija i kasida u sarajevskoj “Zetri” 1990. godine bio ili zabranjen ili dobrano ograničen. Dakle, ove godine se navršava 30. godišnjica oba ta događaja. /Nastavlja se/