fbpx

BOŠNJACI NA HADŽU: NA PUTU KA AREFATU

Pošto su stvari i pokrivači, deke, sedžade i sve ostalo povađeni iz šugdufa, smjestili smo se svi pod šatore, prostrijevši svak sebi na pijesak sedžadu, a ostavivši deku kao pokrivač, zimski kaput ili što drugo smotavši pod glavu, mjesto jastuka.

 

Dan spremanja i polaska na Arefat potpuno sliči onome strašnome danu kad će cjelokupni ljudski rod ponovo oživjeti i ustati iz grobova, te poći prema određenom mjestu – mahšera, gdje će Svevišnji suditi svakome za njegova djela.

Arefat je potpuno jednak sudnjem danu, kad će svako ljudsko biće: car i prosjak, bogat i siromah, sluga i gospodar, slobodnjak i rob, staro i mlado, muško i žensko, cijelo ljudstvo, svi bez izuzetka, potpuno jednako goli, bosi i gologlavi stati pred Stvoritelja i Gospodara Boga dž. š. i saslušati Njegovu pravednu presudu, te primiti kaznu, ili nagradu, prema svojoj zasluzi.

Arefat je isto što i sudnji dan, samo s tom razlikom što na njemu nema suđenja. Vukuf na Arefatu je jedan od tri farza hadža, bez kojih hadž ne bi bio valjan, ako bi ma samo jedan bio ispušten i neizvršen u pravo vrijeme. Svaki hadžija bezuvjetno se mora naći u dolini Arefat na dan jevmi-arefe, tj. uoči Kurban-bajrama.

Arefat je dolina sjeverno od Mekje na putu za Taif, udaljena od Mekje oko 25 km. Arefat imade historički značaj. Povijest Arefata siže čak do prapočetka ljudskog roda i do prvog čovjeka, praoca Adema, a. s., i pramajke H. Havve.

Kada su H. Adem, a. s., i H. Havva prekršili Božiju zabranu i okusili zabranjeni plod, Bog ih je radi toga izgnao iz Dženneta i odredio im život na zemlji (po Bibliji tzv. “istočni grijeh”).

Adem, a. s., izbačen je u Serendib planinu u Indiji, a Havva na mjesto gdje se danas nalazi Džida.

Žaleći za ljepotama rajskim, kajući se za učinjeni grijeh, moleći Svevišnjeg da im taj grijeh oprosti, a čeznući jedno za drugim, išli su zemljom nasumce, nadajući se da će se kad bilo sresti jedno s drugim. Predaja veli: tražili su jedno drugo i našli su se nakon dugog rastanka od 200 godina. (Adem, a. s., živio je, kako povijest veli, ravnih 1.000 godina). Njihov sastanak dogodio se u dolini Arefat, na brdu zvanom “džebeli rahmet”, tj. brdu milosti, odnosno Božije milosti, arefat znači: prepoznavanje, spoznaja.

Oni su se tu prepoznali i našli, tu, na tome brdu i u toj dolini Bog im se smilovao i sastavio ih nakon dugog rastanka.

Na uspomenu toga njihovog sastanka hadžije svake godine moraju svi doći tu, sastati se na taj dan, kojega se dana dogodio sastanak H. Adema i H. Havve i tu u toj dolini, pod brdom milosti, moliti Svevišnjeg za oprost grijeha i za Njegovu milost, te biti potpuno uvjeren, da će Bog, dž. š., uslišati svačiju molbu i izliti Svoju neizmjernu milost, kao što je učinio i našim praroditeljima H. Ademu i H. Havvi.

Uoči jevmu-tervije, svi smo obukli ihrame, nijjet učinili hadž i otišli u Haremi-šerif, te obavili tavaf i, – probijajući se između mnogobrojnih automobila, nekako, teškom mukom, s čestim prekidima, obavili “Sa’j” i vratili se na konak u vekjalu.

Sutradan na jevmi tervije, 8. dan zulhidžeta ili na dva dana prije Kurban-bajrama, počele su karavane odlaziti na Arefat. Od ranog jutra, po cijeloj Mekji odjekivali su povici i čula se buka i vreva bezbrojnih glasova, pomiješana s grgotanjem i stenjanjem desetina hiljada deva, na koje su se tovarili šatori, šatorske motke, konopci, suđe, hrana, ćilimi, šugdufi i sve ostalo, što je potrebno kroz četiri-pet dana boravka na Arefatu, Muzdelifi i Mini za sve hadžije, delile i njihove momke.

Svim glavnim i sporednim ulicama grada prolaze u neprekidnom nizu bezbrojne karavane, s beskrajnim redovima deva privezanih jedna za drugu i natovarenih šatorima, sanducima i šugdufima, u kojima sjede ili leže po dvojica hadžija; sa svake strane po jedan. Šugdufi (nosiljke) su pleteni od jakog pruća i međusobno povezani. S jedne i druge strane, naprijed i nazad su otvoreni, a ozgor se prekriju ćilimom, dekom ili hasurom, radi zaštite od sunca.

Unutra svaki hadžija prostre sebi šta hoće i namjesti se onako kako mu je udobnije.

Taksa za jednu devu sa šugdufom za dvojicu hadžija do Arefata i natrag iznosi 365 dinara po državnoj tarifi. Ispod točkova mnogobrojnih automobila i ispod bosih nogu hiljada hadžija – pješaka, jurili smo između sklopa brda po razasutom pustinjskom pijesku. Nakon sat i po prošli smo već i Muzdelifu, iza koje je počela padati sitna kiša, od koje smo se štitili – suncobranima i dalje se utrkivali. Veselije kavalkade i društva, mislim, nije bilo od nas.

Tako jureći, dostizali smo i prestizali sve karavane i druge kolone deva, te smo nakon tri sata jašenja po kiši, došli u dolinu Arefata i otsjeli u jednoj kafani pod šatorom. Put od Mekje do Arefata pređe se na devi ili pješke kroz pet-šest sati, a mi smo taj put, jašući na magarcima, prevalili za svega tri sata.

Da, umalo ne zaboravih. Na Mini smo se još odmarali 20 minuta pod jednim čadorom, popili po čaj i pojeli po jednu vruću lepinju ispečenu u loncu. Naime, u jednom velikom loncu ili ćupu pekar je pekao lepinje. Pred loncem bio je raspaljen ugalj, a on je mećao raspljeskano tijesto i za par minuta vadio vruću lepinju, kojoj je bila cijena jedan groš. Sav posao radio je rukama. Nije mu trebala pekarska lopata.

U improviziranoj “kafani” pod čadorom jednog crnca, u blizini ulaza u dolinu Arefat, sjeli smo, popili po čaj, klanjali akšam, posjedili oko pola sata i krenuli prema ulazu doline, na kojemu se nalaze dva zida, sa svake strane po jedan, koji označuju ulaz i granicu doline Arefata.

Idući još od Muzdelife, koja je od Arefata udaljena oko tri sata pješačkog hoda, opazili smo na ravnici, u daljini, bezbrojna svjetla na Arefatu. Premda je bio još dan, svjetla od bezbrojnih vatri vidjela su se, jer je bilo tamno obzorje uslijed oblaka i kiše.

Kad smo se, po akšamu, primakli dolini, učinilo nam se da je pred nama kakav milionski grad, sjajno iluminiran bezbrojnim električnim sijalicama; toliko je svjetla bilo u dolini. To je i razumljivo, jer u svakom šatoru gori velika petroplin-lampa s jarkim svjetlom, a pred šatorima plamsaju vatre.

U isto vrijeme, kad smo mi došli pred naše šatore (koje su Šejh Muhamedovi ljudi toga dana rano u jutro tu dopremili, razapeli i uredili), došlo je i ostalo naše društvo na devama.

Pošto su stvari i pokrivači, deke, sedžade i sve ostalo povađeni iz šugdufa, smjestili smo se svi pod šatore, prostrijevši svak sebi na pijesak sedžadu, a ostavivši deku kao pokrivač, zimski kaput ili što drugo smotavši pod glavu, mjesto jastuka.

Pošto smo se smjestili, popili smo čaj, klanjali jaciju, pušili, siti se narazgovarali i legli, te zaspali kao poklani, jer smo se toga dana umorili putujući. Tu noć ugodno smo prespavali svi pod velikim šatorom (nas 32), a naše dvije drugarice – hadžije u drugom, manjem, skupa sa ženskinjem Šejh Muhamedovim i Ahmedovim.

 

Hadži Hafiz Muhamed Krpo (1938)

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!