Osnovne škole u sarajevskoj općini Novi Grad nose nazive po imenima brojnih istaknutih ličnosti bosanskohercegovačke historije i kulture, poput Maka Dizdara, Osmana N. Hadžića, Džemaludina Čauševića, Behaudina Selmanovića. Projekt “Ime moje škole” promovira njihov stvaralački rad kroz tematske izložbe posvećene njihovim dostignućima i doprinosu našem društvu i kulturi

Piše: Hamza RIDŽAL

U okviru projekta “Ime moje škole”, koji Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića realizira u saradnji s Općinom Novi Grad Sarajevo, u Centru za kulturu Dobrinja – Vila Hadžihalilovića otvorena je 24. septembra izložba pod nazivom “Bosna je sve što imam”. Izložba je posvećena Skenderu Kulenoviću, a postavljena je povodom sto deset godina od rođenja glasovitog književnika. Riječ je o još jednoj u nizu izložbi namijenjenoj prije svega školarcima, kako bi ih se upoznalo s velikanima naše kulture po kojima brojne škole nose imena.

Osnovne škole u sarajevskoj Općini Novi Grad nose nazive po imenima brojnih istaknutih ličnosti bosanskohercegovačke historije i kulture, poput Maka Dizdara, Osmana N. Hadžića, Džemaludina Čauševića, Behaudina Selmanovića. Projekt “Ime moje škole” promovira njihov stvaralački rad kroz tematske izložbe posvećene njihovim dostignućima i doprinosu našem društvu i kulturi. Izložbe se organiziraju u izložbenim prostorima Općine Novi Grad Sarajevo i u školama s ciljem da se učenici kroz vizualnu postavku, prilagođenu njihovom dobu, upoznaju s ličnostima po čijim su imenima škole dobile nazive.

Skender Kulenović rodio se 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Jezuitsku gimnaziju u Travniku, rodnom gradu svoje majke, gdje je doselio kao desetogodišnjak nakon agrarne reforme i naglog osiromašenja svoje porodice. Još kao gimnazijalac objavio je ciklus soneta Ocvale primule. Studij će Skendera Kulenovića odvesti u Zagreb, gdje je upisao Pravni fakultet 1930. godine. U to se doba kod njega rađa simpatija za Komunističku partiju Jugoslavije. Kulenović postaje članom SKOJ-a 1933. godine, a dvije godine kasnije i Komunističke partije. Pridružit će se partizanima već na početku Drugog svjetskog rata. Njegov ratni put vezan je uglavnom za Bosansku krajinu (Prvi partizanski odred Bosanske krajine), a učestvovao je i u radu AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.

Za vrijeme rata Kulenović piše poeziju (Pisma Jove Stanivuka, Stojanka Majka Knežopoljka, Ševa), a nakon rata sve češće i prozu te drame. Prve mirnodopske dane provodi u Sarajevu kao direktor Narodnog pozorišta. Od 1956. godine dio života proveo je u Mostaru, gdje su nastala i njegova ponajbolja djela. “S. Kulenović se poslije poratnog, i dugog zastoja u pjevanju, opet pjesnički oglasio krajem 60-ih godina u novom i neočekivanom stilu i obliku (dvjema zbirkama soneta) i do smrti 1977. godine tako pisao. U svakoj od dvije glavne faze pjevanja (poslije pripremne faze Ocvalih primula) on je bio jedinstven, ni na kog nalik osoben sintetičar tradicije i modernosti.

On je bitno izražajna pojava za našu ne samo bosanskohercegovačku, poetsku i književnu, istoriju svoga vremena. Iako se u dugom razmaku između stvaranja ratnih poema i soneta bavio prozom, pričom, esejem, komedijom, a pred smrt objavio i veoma karakterističan roman Ponornica, S. Kulenović je eminentno pjesnik širokog, revolucijskog i sveljudskog obzora, a istodobno duboko bosanskohercegovačkog jezičkog i emocionalnog izvora i korijena. Na takvo viđenje obavezuje sama njegova poezija, ali i njegova proza, njegov roman, te njegovo esejističko djelo posvećeno poeziji i pjesnicima, klasičnim i modernim”, zapisao je Midhat Begić.

U Nolitu je Skender 1977. godine objavio i roman Ponornica, ali je i u romanu do izražaja došao njegov nevjerovatni pjesnički talent. Naredne godine, 25. januara 1978, umro je u Beogradu, gdje je i sahranjen.