Njegovo ime Gurbi (Tuđin) poručuje da se znameniti pjesnik smatrao tuđinom na ovom svijetu, prolaznikom na putu povratka ka svom primordijalnom boravištu. Gurbiju u čast, njegovi su sljedbenici nakon njegove smrti iznad mezara podigli turbe u kome su se okupljali uz recital stihova iz Divana ovog bektašijskog i nakšibendijskog šejha

Piše: Hamza RIDŽAL

Jedan od najznačajnijih predstavnika bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima s prostora novopazarskog Sandžaka jeste Ahmed Gurbi Novopazarac. Do danas je o njemu na našim prostorima govoreno tek sporadično, što nije slučaj s nekim drugim zemljama, poput Turske, u kojoj je odbranjena i jedna doktorska disertacija na temu njegovog Divana (zbirke poezije). Najprije je njegovo skromno turbe u novopazarskom mezarju Gazilar privuklo pažnju istraživača kulturnih spomenika, pa je tek nekoliko decenija kasnije njegov Divan zainteresirao istraživače divanske književnosti.

Koliko je do danas poznato, Gurbi je autor jednog kompletnog divana na osmanskom jeziku. Dosadašnji su se istraživači, bilo historičari, književni historičari ili lingvisti, u nizu navrata doticali ovog bošnjačkog pjesnika tesavvufske poezije i njegovog divana, ali se niko nije bavio sagledavanjem poetike njegova djela niti prevođenjem. U razmaku od tridesetak godina prevedeno je tek nekoliko njegovih gazela. Ipak, jedno pažnje vrijedno priznanje ovom pjesniku prepoznajemo u nedavnom imenovanju ulice koja prolazi pored Gurbijevog turbeta njegovim imenom.

TUĐIN NA OVOM SVIJETU

O dervišu, šejhu i pjesniku Ahmedu Gurbi-babi veoma su oskudni historijski podaci. Znamo da je rođen i umro u Novom Pazaru i da je jedan dio života proveo u Edirneu. Do godina rođenja i smrti dolazimo posredno, preko njegovog Divana, koji je poslužio za djelomično rekonstruiranje njegove biografije. U svom Divanu navodi kako ga je počeo pisati u Bosni 1135. godine po Hidžri (1722), u 25. godini, što kazuje da je rođen 1698. godine, a na natpisu na kamenoj ploči uzidanoj u prednji zid turbeta stoji da je građevina podignuta 1775/1776. godine, što upućuje da je vjerovatno umro koju godinu prije toga.

Nakon smrti supruge, umro je i Gurbi-babin šesnaestogodišnji sin, tako da preostali dio života provodi s ostatkom porodice (drugi sin i kći), suočenoj s velikim nevoljama i iskušenjima. Ovi su događaji bili od velikog utjecaja na njegov poetski opus u Divanu, koji sadrži i pjesme elegičkog sadržaja. “U nekim dokumentima iz osmanskog perioda, tekija sagrađena u čast ovog velikog pjesnika bila je uvrštena u rang malih vakufa (Kiiciik Evkaf) i pominje se pod imenom Azebi Ahmed Baba. Ovakav podatak ide u prilog njegovoj biografiji, jer sam naziv Azebi ili Azabi objašnjava jedan dugačak hod kroz život pun muka, patnji i stradanja”, piše Redžep Škrijelj u tekstu Derviš Ahmed Gurbi-baba.

Divan Ahmeda Gurbija dovršen je u Jedrenu 1744. godine, a Škrijelj ističe da je veoma teško ustvrditi veze i razloge boravka Ahmeda Gurbija u gradu Edrene (Edirne). Pretpostavlja se da je bio spahija i imao timar u okolini Edrena, a Škrijelj pretpostavlja da je zbog toga sebe prozvao Gurbi (Tuđin), spreman da i otud nostalgično poruči: “Zemlja Bosna je moja otadžbina, to ime znaju svi narodi svijeta…” Inače, pjesnici sufijske orijentacije nerijetko su, uz vlastito, imali i duhovna (meanevi) imena, a većina njih ostala je upamćena upravo po svojim duhovnim imenima. Tako, naprimjer, danas govorimo o Sirriji (Tajnovitom), Ilhamiji (Nadahnutom), Lamekaniju (Bezmjesnom), Gajbiji (Nevidljivom), Gurbiju (Tuđinu)…

S obzirom na to da se radi o pjesniku sufijske orijentacije, veća je vjerovatnoća da njegovo ime poručuje kako je Ahmed Gurbi bio tuđin na ovom svijetu, prolaznik na putu povratka ka svom primordijalnom boravištu. Kao potvrda ovoj tezi, može poslužiti poznati hadis Poslanika, a.s., u kojem poručuje: “Budi na ovom svijetu poput stranca ili prolaznika.” Riječ koju Poslanik upotrebljava jeste upravo garib, iz koje je izvedeno i duhovno ime Gurbi. To ime, također, može ukazivati na nečije nesvakidašnje kvalitete, što opet svjedoči o Gurbi-babinoj posebnosti. Turbe u čast Ahmeda Gurbi-babe izgrađeno je na mezarju Gazilar (Gaziler) u Novom Pazaru. Na osnovu urezanog tariha na mermernoj ploči ukopanoj na prednjem zidu desno od glavnog ulaza, možemo zaključiti da je godina njegove smrti 1185. prema Hidžri, odnosno 1771/72. godina. Turbe dugo nije bilo registrirano niti unijeto u osmansku vakufsku evidenciju i adekvatnu pravnu regulativu, da bi konačno 15. septembra 1801. godine bila sačinjena uredna evidencija o turbedarskoj službi u ovom objektu osmanske sakralne kulture. Gurbiju u čast, njegovi su sljedbenici nakon njegove smrti iznad mezara podigli turbe u kome su se okupljali uz recital stihove iz Divana svog znamenitog bektašijskog i nakšibendijskog šejha. Na nišanu je kapa s dvanaest kajasa ili podjeljaka koji svjedoče bektašijsku pripadnost Derviša Ahmeda Gurbi-babe.

NESVAKIDAŠNJI GURBIJEV “DIVAN”

Do danas su se Gurbijem usputno ili ciljano bavili Petar Ž. Petrović, Tihomir Đorđević, Sadettin Nüzhet Ergün, Hazim Šabanović, Džemal Ćehajić, Fehim Nametak, Ejup Mušović, Sibel Akbulut Seldžuk, Redžep Škrijelj, Avdija Salković i Sead Šemsović. Među spomenutim autorima, kako ističe Šemsović u tekstu Divan Ahmeda Gurbi-babe, najcjelovitije djelo o Gurbiju jeste disertacija Sibel Akbulut Seldžuk, odbranjena 2007. godine na Univerzitetu Marmara u Istanbulu. Autorica se u ovom radu najprije bavila formalnim odlikama Divana, da bi se u većem dijelu usredsredila na lingvističku analizu Gurbijeve poezije, čime disertacija ulazi u red rijetkih radova koji su posvećeni jezičkim pitanjima bošnjačke divanske književnosti.

“Budući da je zbirka divan krajnji domet pjesnika na orijentalnim jezicima, koji, pored poznavanja poetičkih načela sufijske poezije i umjetničkog talenta pisanja, zahtijeva majstorsku visprenost umjetnika da izgradi sve pjesničke žanrove koje složena forma divana zahtijeva, mnogi divanski pjesnici zapravo nisu uspjeli načiniti ovu impozantnu pjesničku građevinu. Stoga je značaj Ahmeda Gurbija, pored umjetničke vrijednosti njegove poezije, i u zaokruženosti djela koje je ostalo sačuvano sve godine nakon njega. U dosadašnjem ukupnom bavljenju bošnjačkom divanskom književnošću nije niti jedan divan preveden i objavljen kompletan, što naravno onemogućuje sagledavanje stvarne vrijednosti ovog oblika pjesničke zbirke na južnoslavenskom području”, piše Šemsović. Divan Ahmeda Gurbi-babe Novopazarca, prema Sibel Akbulut Seldžuk, sadrži sljedeće žanrove: 82 gazela, 38 kit’a, 17 mufreda, 9 nazma, 8 mesnevija, 6 kasida, 6 museddesa, 6 šarkia, 5 tesdisa, 3 nefesa, 2 murabbaa i 1 muselles.

Pored šarolikih i veoma bogatih žanrovskih i metričkih oblika, istraživači su u Gurbijevu divanu prepoznali i cijeli niz raznolikih tema. “Naravno, najbrojnije su pjesme tesavvufskog usmjerenja, među kojima posebno prevladavaju one meditativnog karaktera, nastale uslijed brojnih prelazaka različitih transcedentalnih stanja. Kroz brojne teme Divana upoznajemo samog Gurbija kao velikog ašika i sljedbenika arifâ, a zatim i zaljubljenika u svoj rodni Novi Pazar i njegove brojne ljepote. Kao baštinik utemeljenih vrijednosti islama prisutnih kod osmanskih i slavenskih muslimana Balkana, u poeziji Ahmeda Gurbi-babe prepoznajemo podjednako uvažavanje prve četverice sunijskih halifa kao i dvanaesterice ši'ijskih imama, kao da se nikada nikakva razlika nije ni učinila.

Slijedom toga, ovoga pjesnika prepoznajemo kao jednog u nizu bošnjačkih intelektualaca koji su svoju naklonost ukazivali pojedincima prema njihovu stepenu spoznaje, a ne prema političkim ili nekim drugim kvalifikacijama. Ovakav je odnos naročito prepoznatljiv kod šejhova i derviša koji su uz slijeđenje određenog tarikata bili i vrsni učenjaci, umjetnici ili pjesnici. Neke od njih Gurbi spominje u svojoj zbirci: Kaimi, Mejli, Hafiz Efendi, Hamdi, Muhammed-paša, sin Ferhad-agin, i halvetijski šejh Sulejman-efendija. Među njima su posebno važni pjesnici Kaimi Mejli, od kojih je prvi neposredni prethodnik Ahmeda Gurbija, a drugi suvremenik”, piše Šemsović, ističući da su u historiografiji divanske poezije Bošnjaka poznata dva pjesnika s mahlasom Mejli, ali da Gurbi, sasvim sigurno, misli na puno poznatijeg sarajevskog pjesnika čijoj se poeziji divio i sam ljetopisac Bašeskija.

NOVI PAZAR KAO IDENTITARNI TOPOS

Opis gradova spada u neizbježnu temu gotovo svih divanskih pjesnika. U većini slučajeva ove pjesme nastajale su u trenucima kada su njihovi autori bili daleko od svojih zavičaja, te zbog toga u njima preovladavaju osjećanja tuge i čežnje. “Poznato je da su divanski pjesnici naših krajeva (Ahmed Čelebi, Derviš-paša Bajezidagić, Mejlija, Nerkesija, Mustafa Muhlisija) napisali dvadesetak pjesama o svojim gradovima. Derviš Ahmed Gurbi također je napisao jednu kasidu o svom rodnom gradu Novom Pazaru, u kojoj je detaljno opisao ljepote ovoga kraja. Nakon što je opisao prirodne ljepote, arhitekturu i osobe visokog duhovnog ranga, riječima ‘i kada bi mora bila mastilo, a drveća pero’ rekao je da se ni tada ne bi mogao opisati ni hiljaditi dio ljepota njegovog zavičaja.

Osim nekih općepoznatih geografskih pojmova, on spominje i Kopanik (Kopaonik), Guliju (Golija), Mukrar (Mokra gora), Guznu (Rogozna), Trnavu, Rašku, Ibar, Deževu, Savu u Neretvu. Kasida o Novom Pazaru ima 61 bejt / distih i napisana je 1744. godine. O svom gradu Gurbi počinje kazivati stihovima u kojima moli Boga da sačuva njegove stanovnike. Nakon usrdne molitve, tipične za pisca koji čezne za zavičajem, Gurbi poziva čitaoca da posluša o geografskim ljepotama Novog Pazara, premda, sudeći po toponimima koji se spominju, nije riječ samo o novopazarskom kraju, već i o mnogo široj regiji”, piše Avdija Salković u tekstu Kasida o Novom Pazaru. Međutim, nije samo u ovoj pjesmi Gurbi opisivao ljepote zavičaja već je to činio i u još nekoliko drugih, a frekventnost pjesama u kojima raspoznajemo topose zavičaja izdvaja Gurbija kao specifičnu pojavu u ogromnom korpusu divanske književnosti Bošnjaka. Ukazujući na slojevitost identiteta, već u prvim stihovima Divana pjesnik pjeva o svom duhovnom i fizičkom porijeklu:

Kažem ti, mog pira zna dunjaluk cijeli,
To je kutub svijeta, Hadži Bektaš Veli.

Kraj Edirnea moja je tekija,
Na planini Tanri kuća utvrđena.

Glavna česma, četrdeset odabranih Kizildelija,
Nasljednik je muršid moj, Sejjid Alija.

Njegov derviš, Musli, moj vodič je,
Zadovoljstvo Hakka traži, mudar je.

Ime mu je Muhammed, a Rahmi nadimak,
To je jasan dokaz da je iz naroda.

Znaj i to da je Bosna moja otadžbina,
A Novi Pazar moja domovina.

Znaj da je Bosna domovina moja

Znaj da je Bosna domovina moja
Novi Pazar rodni grad je moj

Narod gazija i Ijudi ponosnih,
Boga jednog znaju, namaz ne puštaju

Narod naš, grad, djedovinu našu,
Uz dopust Gospodara ovo zborim:

Allah nek’ sačuva tren ja ovaj želim
Da od tuge svake naraštaj zaštiti…

Zemlja Bosna zavičaj je moj
svi ljudi svijeta ovo ime znaju

Gazija središte, to je
Kad’ mast prelije, sablja vodu pije…

Šeher moj sred Novog Pazara je
K'o u đulistanu bulbul zasjeli je

K'o pupoljak neprocvali
U sparini takvoj na mah ja ožednih

K'o voda bistra što spokojno stoji
Sa mnogo dana u godini snježnih

Hal moj u stvaranju neobičan posta
Bolnom ti se čini, i zdravi da ječi

Tok vremena najzad, trenutku je jamac
Vlasnik uspravljeni sam na svom vatanu.