Život izgubljene generacije mladih Alžiraca oblikovan je odrastanjem u godinama sukoba, nezaposlenosti i državne represije. Borbe ovnova mjesta su gdje mladi ljudi mogu iskazati svoje vještine i pobjeći od stalnog nadzora države. Stav prenosi članak Hannah Rae Armstrong objavljen u britanskom listu The Guardian

Alžir, sedam dana prije Bajrama. Muškarci u trapericama i trenerkama čuvaju svoje ovce iščekujući borbu. U ovoj su zemlji poznati po nadimku Kbabshis, vršljaju zabačenim selima tražeći brze, jake janjce otporne na udarce. Potom s njima provode godine trenirajući ih da postanu prvaci. Treneri su iznenađujuće nježni. Tretiraju svoje ovce poput ljubavnica, donose im hranu, miluju ih i masiraju, a onda ih vode u duge šetnje plažom. Treniraju ih tako što im rogove vežu o zid. Dok se otimaju, ovce tako jačaju vratove. Sve se radi zbog borbi janjaca. Na mečevima nema opklada, ali je trgovina janjcima unosna. Svaka borba pobjedniku podiže vrijednost. Gubitnika šalje na klanje. Prvak može vrijediti i do 10.000 dolara. Ipak, većina trenera više voli slavu pobjednika nego novac. Ovcama daju imena koja protivnicima ulijevaju strah: Rambo, Čeljust i sl. Nedavno je tako Hitler brutalno porazio Saddama.

SLOBODNI, A BESPOMOĆNI

Borba ovaca festival je brutalne sile. Kada janjci izgube interes za borbom, treneri ih vraćaju u ring, šapću im i tjeraju svoje zvijeri u borbu dok ponovno ne napadnu protivnika. Treneri su muškarci iz izgubljene generacije Alžiraca u kasnim dvadesetim ili tridesetim godinama života, oblikovani vremenom straha, borbe, korupcije i patnje. Oni ne igraju nikakvu ulogu u društvu. Nemaju nikakve vještine ni obrazovanje. Većina ih je neoženjena. Nisu siromašni po tamošnjim standardima, ali ovise o državnim subvencijama koje im omogućuju da kupuju gorivo, hranu ili plaćaju jeftinu stanarinu. Osjećaju se slobodnim, ali bespomoćnim i poniženim. Većina misli da budućnost leži negdje drugdje. Za mnoge, ona je uglavnom u Evropi.

Treneri odrastaju u sjeni ratova koji su poharali Alžir. Između 1954. i 1962. godine više od milion alžirskih muslimana umrlo je tokom rata za nezavisnost od Francuske. Nakon gotovo 30 godina represivne jednostranačke vladavine, 1991. godine je Alžir bio opet pogođen nasiljem. Slijedilo je desetljeće krvavog sukoba između snaga sigurnosti i islamskih pobunjenika, ostavljajući oko 200.000 mrtvih Alžiraca. To se razdoblje obično naziva “crnim desetljećima”. Ipak, ti su ratovi pomogli u izgradnji snažne, ponosne države opsjednute samoodrživošću i debelo sumnjičave prema svemu što dolazi izvana.

Alžir je demokratija, mediji su slobodni, vlada politički pluralizam, ali njime ipak vladaju sumnjive skupine poslovnih elita, uglavnom generali i moćne osobe iz vladajućih stranaka. Ulice su krcate agentima tajne policije i špijunima inspiriranih djelovanjem KGB-a. Još uvijek vlada mentalitet policijskog sistema, a nakon 18 sati ovdje nemate šta raditi. Vlada mir, ali su Alžirci sumnjičavi jedni prema drugima. U Alžiru nije bilo “arapskog proljeća” 2011. godine, dijelom zato što su sjećanja na ekstremno nasilje u “crnom desetljeću” još uvijek bila svježa, ali i dijelom zato što je tajna policija preduhitrila proteste prije no što su oni i počeli.

Borbe ovaca rijetka su arena u kojoj ljudi mogu izbjeći stalni nadzor države. Zvanično, borbe su ilegalne, ali vlasti dopuštaju poklonicima ovog sporta da se svake nedjelje okupljaju na borilištima. Borbe se održavaju u brdima, na nogometnim igralištima ili u školskim dvorištima. Od amaterskih mečeva, koji privlače nekoliko stotina lokalnih muškaraca, do velikih afričkih turnira koji se održavaju nekoliko puta godišnje u Alžiru ili Tunisu i koji privlače na hiljade ljudi iz cijele Sjeverne Afrike.

Alžirska vlada tolerantna je kada su u pitanju borbe ovaca jer zna da su to mjesta na kojima muškarci mogu iskaliti svoju energiju. “Zabava smanjuje mogućnost izbijanja nasilja na drugim mjestima”, kaže Youcef Krache, fotograf iz Alžira koji je godinama dokumentirao borbe ovaca.

U El Harrachu živi uvoznik viskija koji ima desetak ovaca. Zovu ga Banyar. Tražim ga dok se kupci na tržnici pripremaju za Bajram. Koju ulicu dalje, ugledao sam naslage sijena. U blizini ovan kraljevskog izgleda. Stajao je uz betonski zid, ima gustu svijetlu crvenu grivu i mišićav vrat. Zamišljeno žvače pod budnim okom svog trenera. “Zove se Ebola”, kaže mi njegov trener. Pitali smo za Banyara. “Prodao je sve svoje ovce i kupio Mercedes. Više se time ne bavi”, odgovorio je trener. Prostor koji je izgledao kao da je donedavno bio trgovina elektronike ili neke druge robe sada je bio prepun ovaca. Ovce su pripadale Hafidu.

Kada ovan napuni tri godine, spreman je za borbu. Trener ga ukrašava, dizajn je različit, od minimalističkog do baroknog. Na jednom je ovci iscrtan veliki bijeli morski pas. Ovna se trenira sedam godina, rad i dugotrajne šetnje ključ su uspjeha, kažu. Ovan zaradi status prvaka kada porazi deset protivnika. Tada spominjanje njegovog imena izaziva strah u svih 48 alžirskih provincija. Rivalstvo je jako, vlada skoro pa neprijateljstvo između ovaca iz glavnog grada, u kojem je ovaj sport kasno prihvaćen, i Annabe, grada u kojem je ovaj sport nastao.

MESSI VS. POGBA

Nekoliko sedmica kasnije, gledali smo borbu u El Harrachu. Stigao je mali kamion. Na njemu je bila skupina mršavih muškaraca koji su, poput agenata tajnih službi, štitili svoje ovce. Ušao sam u improviziranu arenu, pješčanu zonu smještenu između zatvorene tvornice i srednje škole. Ljudi su izgledali uzbuđeno, svjesni da rade nešto nezakonito. Nakon nekoliko minuta počeo je spektakl. Trener je u ring uveo Tysona, praćen zvukom motora nekoliko skutera. Pogba, debeli crni ovan, njegov je protivnik. Messi je izazvao najveće uzbuđenje, pompozan sa sjajnom narandžastom grivom. Okupilo se oko 200 ljudi. Farid hvali svoje ovce. Kaže da njegov ovan košta 50 miliona dinara. To je 2.500 dolara, ali ga Farid nikada ne bi prodao. “On mi je poput moje djece”, kaže stidljivo.

Na nevidljiv znak, gomila se povukla naprijed, formirajući prsten u prašini. Ovca nazvana Odvjetnica ušla je u ring. Na jednoj mu je boku iscrtan logotip “Louis Vuitton”. Njen protivnik Blanco na sebi nema ništa iscrtano. Treneri masiraju bokove i rogove životinja kako bi smirili vlastite živce, ali i probudili svoje zvijeri. Kada je borba počela, svi su ušutjeli. Odvjetnik i Blanco kruže jedan oko drugog zatvorenih očiju. Zatim kreću naprijed obrušavajući se punom snagom. Publika, očarana prizorom, naglo se kreće naprijed. Krug se sužava i sudije moraju uvesti red.

Odvjetnik i Blanco još su se nekoliko puta udarali glavama. Zvuči poput čekića koji udara o zid, ali Blancu je dosadilo i traži izlaz među okupljenom gomilom. Borba ne smije prijeći 30 udaraca, ali se ne zna jasno kada je kraj. Ponekad se same ovce povuku, predajući se čak iako ljudi to ne žele prihvatiti. Farid objašnjava kako je Blanco uspješno osvojio prvu rundu. Odvjetnikov trener ne želi prihvatiti poraz. Sudac, ležerno odjeven u kratke traperice i majicu, Blancu dodjeljuje pobjedu. Navijači ovnu, plačući, trljaju rogove, ljube vlasnika u obraze. Plešući izlaze iz borilišta ka ulicama El Harracha. Pitam Farida što će se dogoditi Odvjetniku. “Uzet će ga za kurban, inšallah”, odgovorio je.

Nakon toga, uslijedio je veliki dvoboj. Messi protiv Pogbe. Messi je malen, Pogba izgleda grubo, ali sporo. Meč je počeo neprimjereno. Pogba je nježno njuškao Messijevu stražnjicu. Messi je potrčao ka Pogbi, koji je prestrašen pobjegao iz prstena. Messijevi navijači počeli su vikati. Međutim, Pogbini treneri, obojica s ožiljcima i zatvorskim tetovažama na tijelu, nisu se predavali. Uhvativši svaki po jedan rog, vratili su ga natrag u prsten dok je Pogba gurao rogove u zemlju.

Ovce su zatvorile oči i počele se povlačiti. Mnoštvo je siktalo. Ovce su se međusobno promatrale, Messi napet i usredotočen, Pogba nervozno žvače. Pogbu je trener opet vratio nazad u ring. Dva su ovna potrčala. Jedan udarac, pa još jedan. “Messi! Messi! Messi!”, vikali su muškarci. Borba je završena njegovom pobjedom.

 NEISPUNJENA OBEĆANJA

Prije trideset godina alžirski narod imao je svoje “arapsko proljeće”. Godine 1988, suočeni s raspadajućom ekonomijom, hrabro su se okupili na ulicama tražeći slobodu. Nakon što su islamisti pobijedili u prvom krugu prvih višestranačkih izbora 1991. godine, vojska je poništila rezultate i preuzela vlast. Deset godina nakon toga, zemlja je živjela u nemirima. Do kraja “crnog desetljeća” alžirski narod bio je umoran i samo je želio mir. Bilo im je dosta krvoprolića koje su činili militanti, ali i brutalnosti vojnog režima koji je bio spreman činiti zastrašujuće stvari kako bi zadržali kontrolu nad zemljom.

Početkom 2000. Alžirci su htjeli krenuti dalje i zaboraviti, ne kopati po svojoj bliskoj prošlosti. Abdelaziz Bouteflika je 1999. godine izabran za predsjednika. Iskoristio je Zakon o amnestiji kako bi zatvorio desetogodišnje poglavlje nasilja. Veliki broj militanata iskoristio je amnestiju. Srećom po Boutefliku, cijena nafte počela je rasti u isto vrijeme. Nafta i plin predstavljaju 96% alžirskog izvoza. Država je petrodolarima pokušavala ublažili strahove i zabrinutost. Nasilje je nestalo s ulica, a djeca koja su odrasla u sjeni nasilja vjerovala su da će država zadovoljiti sve njihove potrebe, bez obzira jesu li bili školovani ili su imali ikakvo znanje neophodno za posao. Alžirci su s oprezom posmatrali šta se u arapskom svijetu dešava te 2011. godine. Bojali su se kako će se stvari pogoršati.

Ipak, do 2014. godine, kad se Bouteflika kandidirao za četvrti predsjednički mandat, oprezni optimizam prethodnog desetljeća zamijenjen je fatalizmom i očajem. Cijene nafte pale su, što je otkrilo svu ranjivost alžirske ekonomije. Sve je bilo naslonjeno na naftu i plin i ništa se drugo nije proizvodilo u zemlji. Bouteflika je bio odlučan ostati na vlasti unatoč ozbiljnom moždanom udaru koji ga je ostavio nesposobnim. Igrajući na kartu straha od građanskog rata, poput onih koji su razorili Siriju i Libiju, vodio je kampanju pričajući o sigurnosti i stabilnosti. Opozicija je bila slaba i neorganizirana. Bouteflika je ponovno izabran s 82 posto glasova.

Danas su ta obećanja ostala neispunjena. Svakodnevni život postao je beskonačna borba s napuhanom birokratijom. Savremeni, socijalizmom inspirirani sistem nagrađuje lojalnost i promiče osrednjost, dok opstruira inovativnost i individualni talent.

LIJEPA ZEMLJA LIJENIH LJUDI

Nekoliko sedmica nakon Bajrama, s bivšim trenerom Sofianom krenuli smo u Annabu na nacionalno prvenstvo. Svake godine nekoliko sedmica nakon Bajrama ljudi iz cijelog Alžira dolaze na ovaj prestižni događaj. Grad od 200.000 stanovnika na mediteranskoj obali, u blizini granice s Tunisom, ključno je mjesto za migrante. Gotovo svi mladići odavde kreću preko Mediterana u gumenim čamcima.

“Alžir je lijep, ali Alžirci su lijeni”, razmišlja Sofiane. “Alžirci ne žele raditi. Francuzi su bili oni koji su izgradili Alžir.” Otac i stric bili su mu mudžahidi koji su se borili protiv Francuza za neovisnost zemlje. Od svoje 12 braće i sestara, Sofiane je ostao jedini u Alžiru kako bi se brinuo za svoje ostarjele roditelje. U crnom desetljeću bio je tinejdžer u jednoj od bezličnih četvrti Alžira. Nekoliko njegovih prijatelja ubijeno je, svjedočio je užasnom nasilju, vidio je mrtve, vidio je djecu prerezanog grla. Godine 2003. Sofiane je otišao u zatvor nakon što je povrijedio čovjeka koji je napao njegovu majku. Pušten je jer je presuđeno da je to učinio u samoodbrani.

Upoznajemo Ala i El Hadja na otvorenom terenu. Nogometni teren od pijeska s dva gola, u blizini napuštene tvornice. Morali smo parkirati kilometar dalje. Cijela je ulica bila pretrpana automobilima parkiranim u dva ili tri reda. Teren je bio sličan areni u El Harrachu, ali bilo je mnogo više gledalaca. Muškarci su sjedjeli po zidovima, automobilima, kamionima. Neki su u kavezima donijeli svoje ptice. Alžirski muškarci vole čuvati ptice u kavezu i nositi kaveze u šetnje na sunčanom proljetnom danu. Neki su stigli s djecom. Iznenada se proširila vijest da su organizatori otkazali borbe. Zakazano je previše mečeva i organizatori su se bojali haosa pa su jednostavno otkazali cijelu stvar.

Počeli smo se razilaziti u tjeskobi. Sva ta napetost i iščekivanje, svi ti strahovi i adrenalin zatočen u muškarcima. Ljudi su bili poput stada. Sofiane mi nije mogao objasniti zašto je odustao trenirati ovce za borbe. Prije deset godina njegova je ovca osvojila nacionalno prvenstvo. Njegovi su razlozi bili neodređeni, učinio je to iz vjerskih razloga, tvrdeći kako ovce nisu za borbu, nego samo za bajramsko žrtvovanje. Više nije mogao zanemariti ono što je osjećao u sebi: da je njegova zabava postala oblik idolopoklonstva. Sada uživa u pticama koje drži u kavezima. Voli njihovu pjesmu. Pjevaju i zarobljene su. Baš kao i on.