Na periferiji Atine, grčka država finansirala je sa 15 miliona eura gradnju nove džamije kapaciteta 300 muškaraca i 50 žena. Do izgradnje ove bogomolje, većina muslimana u glavnom gradu morala je klanjati u podrumima i na tavanima gdje su uspostavljali svoja molitvena mjesta, često ilegalno.

Do prije nekoliko sedmica Atina je bila rijetka prijestolnica koja nije službeno imala džamiju. Dugotrajna historija pod Osmanlijama i zategnuti odnosi s Turskom i dalje utječu na živote muslimana u Grčkoj, koji su često samo figure u geopolitičkim igrama.

U Pireju se nekoliko pakistanskih imigranata okuplja na molitvi u malom podrumu koji je ujedno i neformalna džamija. Natpisi na urdu jeziku i stare relikvije koje su postavili jedini su elementi koji ovom prostoru daju vjerski izgled.

“Ovo mjesto molitve sagradili su naši roditelji 1978. godine”, objašnjava Asir Jayder, predstavnik šiitske zajednice u Ateni, u kojoj ima oko 250 000 muslimana. Većina je počela pristizati 1970-ih, s Bliskog istoka, a posljednjih godina njihov se broj znatno povećao s hiljadama izbjeglica koje su planirale put u druge evropske zemlje, ali su zarobljene u glavnom gradu Grčke.

Imigranti i njihova grčka djeca samo su jedan dio zajednice muslimanskih vjernika u Grčkoj. Na sjeveru zemlje, u regiji Zapadne Trakije, u kojoj se još uvijek glasno čuju odjeci prošlosti, u mnogim gradovima živi 150 000 muslimana turskog i romskog porijekla.

Godine 1923., na kraju rata između Turske i Grčke, došlo je do razmjene stanovništva između dviju nacija. Na njihovim su teritorijama ostale samo dvije zajednice: Grci iz Istanbula i Turci iz Trakije.

Gotovo 100 godina kasnije, etnički Turci iz Trakije prestali su postojati na papiru, iako se svakodnevno bore održati svoje korijene, svoju kulturu i pristojan životni standard. Nakon turske intervencije na Kipru 1974. godine, grčka vlada prestala je priznavati njihovo tursko porijeklo i pretvorila ih u “muslimansku manjinu Trakije”, što je bila indirektna odmazda protiv Turske.

Mnoge udruge, poput Turske unije Xanthi, zabranjene su zbog zadržavanja riječi “Turk” u svom imenu i, unatoč stalnim žalbama i presudom Evropskog suda za ljudska prava iz 2008. godine, i dalje je proglašena nezakonitom.

Uz to, u posljednjih osam godina, vlada je zatvorila više od šezdeset manjinskih škola, argumentirajućito  nedostatkom učenika, mada su ove osnovne škole ključne kako bi mladi ljudi naučili grčki, jer je u njihovim domovima maternji jezik turski.

“Smatraju nas građanima drugog reda”, kaže Ismail Dikili, 38-godišnji trgovac iz Komotinija. Za njega nema sumnje da zanemarivanje države ima jasan cilj: prisilnu asimilaciju manjine. “Živimo ovdje i želimo živjeti ovdje, samo treba da se prema nama ponašaju bolje, ništa više”, dodaje.

Počevši od 1990. godine, grčka država službeno se povukla – u praksi je već to učinila – od muslimana Trakije i oduzela im moć da odaberu sami svog muftiju i nametnula im vjerskog vođu. Mnogi su vjernici to odbili i od tada postoje dvojica duhovnih vođa: službenik kojeg je imenovala Vlada i ilegalni, onaj kojeg je odabrala zajednica, a koji trpi stalne novčane kazne i tužbe.

“Zašto kršćani imaju pravo odabrati svog poglavara, a muslimani ne? Mi tražimo ista prava kao i kršćani”, osuđuje Ahmeda Metea, muftija kojeg je zajednica odabrala i u čijem su se domu pojavili grafiti prije nekoliko dana. Na domu je napisano da je dobar Turčin mrtav Turčin.

U međuvremenu, na periferiji Atine, grčka država finansirala je sa 15 miliona eura gradnju nove džamije kapaciteta 300 muškaraca i 50 žena. Do izgradnje ove bogomolje, većina muslimana u glavnom gradu morala je klanjati u podrumima i na tavanima gdje su uspostavljali svoja molitvena mjesta, često ilegalno.

“Za nas je olakšanje konačno imati legalno mjesto za molitvu, bez muke zbog gledanja džamije iz bilo kojeg razloga”, objašnjava imam nove džamije Mohamed Zaki.

Međutim, tokom gradnje suočili su se s brojnim problemima, kako sa pripadnicima Pravoslavne crkve, tako i krajnje desničarskih pokreta, koji su postavljali pravne zapreke. “Dugo smo slušali kako je Atina bila jedina evropska prijestolnica koja nije imala priznatu džamiju. Sad je jedina koja ima džamiju koju finansira država”, ponosno kaže Jayder.

Predstavnici različitih muslimanskih grupa slažu se da je diskriminacija koju trpe u osnovi rezultat činjenice da ih helenska država vidi kao špijune ili agente Turske. Vlasti poriču da je razlog kašnjenja gradnje džamije, koja je otvorena jedanaest godina kasnije od planiranog, u složenim odnosima sa Turskom, ali odmah dodaju da Ankara pokušava instrumentalizirati islam kako bi postala njegov zaštitnik u svijetu.

Džamija je veliko olakšanje za pripadnike muslimanske zajednice u Atzini ali to je samo jedan korak. “Najozbiljnija je stvar što nemamo svoje mezarje“, kaže predsjednik Muslimanske unije u Grčkoj, Naim Elgandur.

Porodice muslimana koji umru u atinskoj regiji moraju platiti transfer u Trakiju kako bi svoje najmilije sahranili na tamošnjim mezarjima, Ovo bio nedavno slučaj s mladom izbjeglicom koja je umrla od koronavirusa i sada njena porodivca u izbjegličkom kampu čeka da se skupi novac kako bi bila ukopana. /R.S./