Desničari su u ekspanziji. Slabe otpori ekstremnoj desnici, ne samo u Hrvatskoj nego i širom Evrope. Tako, naprimjer, u slučajevima isticanja ustaških fašističkih simbola vlasti u Hrvatskoj ne poduzimaju nikakve, ili, ako zbog pritiska javnosti već moraju, poduzimaju vrlo blage sankcije. Za isticanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” inače su rijetke kazne, kako analitičari ističu, blaže od kazni za vožnju automobila bez pojasa

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

Na “znanstvenom skupu” u Neumu 16. marta 2017. godine, na temu Hrvati Bosne i Hercegovine – nosioci europskih vrijednosti, u organizaciji hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića, HAZU i HNS, predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović rekla je: “U Federaciji BiH nastavlja se majorizacija Hrvata, povećava se broj ekstremističkih grupa. Međunarodna zajednica ne smije više zatvarati oči pred ovim problemima. Snažno ćemo diplomatski djelovati prema međunarodnoj zajednici s ciljem dogradnje Dejtonskog sporazuma. (…) Danas su ugrožene konstitutivnost i ravnopravnost Hrvata u BiH, u Mostaru se ne provode odluke Ustavnog suda i taj grad već osam godina nema izbore, dok su Bošnjaci Hrvatima dosad već dva puta izabrali člana Predsjedništva. U entitetu RS povratak gotovo da i ne postoji.”

Prije svega, indikativno je što je na “znanstvenom skupu” razmatrano da su Hrvati nosioci evropskih vrijednosti, jer se tako implicite sumnja da Bošnjaci i Srbi nisu nosioci tih vrijednosti. Na skupu su se okupili političari i intelektualci, samo Hrvati iz Hrvatske i BiH koji slijede ideologiju hrvatskog i bosanskog HDZ-a, što simbolički asocira na velikohrvatsku ambiciju proširenja Hrvatske na teritorije BiH. S tim u vezi, Kolindina je izjava iz raznih razloga problematična. Prepotentno je što se Kolinda i hrvatska politika uopće predstavljaju kao evropski prosvjetitelji na Balkanu. Čak je i uvredljivo što se iz izjava takvog karaktera osjeća poruka da su Hrvati civilizacijski napredniji od ostalih. To nije doprinos zbližavanju, već je doprinos suprotan evropskom duhu i potencira međunacionalno udaljavanje, a Hrvatska se postavlja u ulogu “evropeiziranja” drugih naroda i država u regiji.

Kolinda ukazuje da je problem “majorizacije” Hrvata u Federaciji BiH, a ne u RS-u. Njoj nije problem što se Hrvati, zbog izloženosti srpskoj dominaciji u RS-u, iseljavaju iz tog dijela BiH po cijelom svijetu, u vezi čega je njena priča o povratku prognanih Hrvata u RS besmisao posebne vrste.

Ne ulazeći dublje u sve destruktivne, propagandističke strane naprijed citirane Kolindine izjave, ipak treba ukazati da se kao najdestruktivnija ističe njena tvrdnja da se u BiH “povećava broj ekstremističkih grupa”. Proizlazi da nije izvukla pouke iz činjenice da je u javnosti osramoćena zbog svog ranijeg laganja o hiljadama terorista u BiH vraćenih iz redova ISIL-a s ratišta u Siriji i Iraku. Njena tvrdnja da se u BiH “povećava broj ekstremističkih grupa” odmah je izazvala posebno interesiranje javnosti i čuđenje građana, posebno u bošnjačkim sredinama. Njene su tvrdnje ovih dana eskalirale do brojke od 10.000 radikala. Izvodimo zaključak da, miješajući se u unutarnja pitanja BiH, Vlada i predsjednica Hrvatske grade svoje ocjene o stanju sigurnosti u BiH, suprotstavljajući ih ocjenama zvaničnih državnih institucija BiH. Cilj je kompromitirati i za krizu u BiH okriviti bošnjačku politiku kako bi hrvatska politika imala što bolje pozicije u pregovorima za nužne reforme u BiH, posebno za izmjene Izbornog zakona BiH. Cilj je, također, nahuškati međunarodnu zajednicu protiv politike SDA na čelu s Bakirom Izetbegovićem.

Upravo zbog takvih stavova i ponašanja, publicistkinja Ivanka Toma je u Globusu (17. februara 2017. godine) ocijenila: “Rezultati dvogodišnjeg mandata pak svjedoče da Kolinda politički spada u tipičnu hrvatsku desnicu tvrđu od struje koja trenutno vlada HDZ-om i kojoj je pripadao njen politički otac Ivo Sanader, kao i da takvu politiku u okvirima koje dopuštaju predsjedničke ovlasti provodi u djelo.”

Predsjednica Hrvatske treba se zasramiti zbog toga što se je ponovo dovela u poziciju da neistine koje kao državnik iznosi demantira ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić. On je putem medija pozvao Kolindu da kaže od koga je dobila informacije o povećavanju broja ekstremističkih grupa u BiH, s obzirom na to da su predstavnici Hrvatske, zajedno s predstavnicima BiH, analizirali rizike terorizma pa zajednički ni izbliza nisu utvrdili ono što Kolinda propagandistički iznosi. Ministar Mektić postavio je Kolindi to pitanje, iako vjerovatno zna da je njena naprijed citirana izjava podudarna pisanju hrvatskog nedjeljnika Globus, što je prenijela beogradska Politika (4. decembra 2016. godine), da Hrvatskoj neće biti jednostavno izvesti “evropeizaciju” BiH jer “Bošnjaci imaju svoje planove i ideje islamizacije, a Srbi nemaju veliko zanimanje za EU”, u vezi čega se ističe da je bošnjački narod zahvaćen procesom islamizacije, da u BiH ima oko 2.000 ekstremista koji “svakog trenutka” mogu teroristički iznenaditi.

Ova propaganda protiv BiH planski je intenzivirana i orkestrirana iz Beograda i Zagreba, upravo u vrijeme podudarno: (a) pobjedi Trumpa za predsjednika SAD-a, koga žele usmjeriti protiv BiH; (b) najavi hrvatske predsjednice da će intenzivirati kontakte sa SAD-om radi dogradnje Dejtonskog sporazuma; (c) najavi skorog početka reformi Ustava i Izbornog zakona BiH; (d) ujedinjenoj propagandi Čovića, Dodika i Radončića da se u domaćoj javnosti i sredinama međunarodne zajednice maksimalno kompromitira SDA, ranije na čelu s Alijom, a sada na čelu s Bakirom Izetbegovićem, putem propagande da su izazvali rat, da radikaliziraju i islamiziraju bošnjački narod, što je, sve u svemu, u vezi s općepoznatim težnjama da hrvatsko-srpski savez Dodika i Čovića (Beograda i Zagreba) konačno rezultira podjelom ili rješenjima koja su bliska podjeli i nestanku BiH kao države.

ISPOLJAVANJE FAŠIZMA U HRVATSKOJ I ODSUSTVO NUŽNIH MJERA

Za državu Hrvatsku trebalo bi biti posebno važno reagiranje na Kolindinu izjavu od strane reisul‑uleme IZ u BiH Huseina ef. Kavazovića. On je upozorio da se Kolindine izjave “mogu razumjeti kao etiketiranje čitavog naroda i jedne vjerske zajednice”. “Iznijela je netačne podatke o hiljadama boraca koji se vraćaju u BiH sa sirijskog ratišta kada je pozvala državu BiH da, ako treba, zatraži pomoć Islamske zajednice u Hrvatskoj u borbi protiv nasilnog ekstremizma, čime osporava kapacitet IZ-a u BiH, čiji je Mešihat IZ-a u Hrvatskoj sastavni dio” (18. mart 2017. godine). Reisul-ulema Kavazović podsjetio je Kolindu da je “radikalizam svake vrste, bio on od male skupine vjerskih ekstremista u Bosni ili isto tako male skupine neofašista zbog kojih je Hrvatska također pod pritiskom domaće i svjetske javnosti, zajednički problem i on se ne bi trebao politizirati”.

Nužno je utvrditi sadržaj, odakle su i kako su prikupljene informacije na osnovu kojih su Vlada i predsjednica Hrvatske izgradili ocjenu o stanju sigurnosti u BiH, ističući da u BiH raste broj ekstremističkih grupa. Očito je da obavještajna služba Hrvatske djeluje u BiH. Pri tome treba imati u vidu da su u sigurnosnom sistemu BiH prisutni kadrovi pod kontrolom lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića, pa je vjerovatno da su takvi kadrovi unutar sigurnosnog sistema BiH eksponenti obavještajne službe Hrvatske.

O desničarskim tendencijama u Hrvatskoj bivši predsjednik Hrvatske, lider novoosnovane partije “Naprijed Hrvatska”, rekao je: “Ako je itko sumnjao u postojanje neoustaštva i njegov utjecaj na politiku i društvo, danas ne bi smio, posebno ako je na vodećim političkim dužnostima. ‘Ustaška zemlja’, personifikacija neoustaštva i tvrde (…) primitivne desnice, sikće na sportskim terenima, na portalima, u medijima (…) s ponekih oltara, čak i za govornicama državnih institucija. Uvijek sam tvrdio i tvrdim: Hrvatska nije ustaška država, ali postoje ozbiljne i upozoravajuće natruhe ustaštva koje ne smijemo previdjeti i zanemariti.” (Globus, 30. decembra 2016. godine)

Vjerovatno je pri isticanju naprijed citirane ocjene Josipović imao u vidu ukazivanje od strane direktora Centra “Simon Vizental” Efraima Zurofa iz Jerusalema, što su krajem 2016. godine prenijeli srbijanski mediji, da se “u srcu Zagreba svake godine održava misa za Antu Pavelića, jednog od najvećih masovnih ubica tokom Drugog svjetskog rata”. U istom smislu, bitna je aktivnost profašističke stranke u Hrvatskoj A-HSP, koja je u Zagrebu 26. februara 2017. godine u “crnim uniformama” održala “marš podrške novoizabranom američkom predsjedniku Trumpu” uz isticanje ustaške zastave NDH i zastave SAD-a, skandirajući ustaškim pozdravom “Za dom spremni”. Taj eksces osudili su Vlada Hrvatske i Ambasada SAD-a u Zagrebu. U ocjenama stanja u Hrvatskoj ne treba zanemariti da je američki State Department u Izvještaju za 2016. godinu ukazao na problem ugrožavanja prava manjina u Hrvatskoj. To se potvrđuje i 2017. godine paljenjem srpskih manjinskih novina u centru Zagreba, kao i najavom inicijative udruge “U ime obitelji” (bliske HDZ-u i Katoličkoj crkvi) da se pokrene inicijativa za promjenu izbornog zakona koji bi onemogućio predstavnike manjina u Hrvatskoj da uđu u Hrvatski sabor.

Za razliku od naprijed citiranog stava bivšeg predsjednika Josipovića, aktuelna predsjednica Hrvatske Kolinda o istom je pitanju početkom 2017. godine rekla: “U Hrvatskoj ustaštva i fašizma nema, odgovorno tvrdim. Ako pogledate sastav Hrvatskog sabora, nema ni jedne parlamentarne stranke koja zastupa neku fašističku ili ekspanzionističku politiku.” Međutim, nedavno ju je demantirao i član njenog Vijeća za domovinsku sigurnost admiral Davor Domazet Lošo, koji je izjavio da bi Hrvatska u roku od 48 sati mogla “ući u Ljubljanu”. Iako mu je pod pritiskom javnosti otkazala savjetodavnu saradnju, Kolindino negiranje da ima ustaštva i fašizma u Hrvatskoj postaje zanimljivije s obzirom na njeno učešće u propagandnom lansiranju neistina o hiljadama povratnika u BiH iz redova boraca ISIL-a u Siriji i Iraku, kao i s obzirom na njeno propagiranje da se povećava broj radikalnih grupa koje su među Bošnjacima u BiH rizične na terorizam.

DRŽAVNOM AUTORITETU HRVATSKE TOLERIRAJU USTAŠTVO

Bitna je okolnost što politiku Hrvatske prema BiH određuje tendencija jačanja nacionalističke desnice koja unutar Hrvatske promovira netoleranciju, napada nezavisne medije i ugrožava nacionalne manjine, posebno Srbe. Desnica jača i po osnovu okretanja lijevog SDP-a u pravcu nacionalističke retorike. SDP Hrvatske, umjesto da afirmira ideologiju i politiku sukladnu svom svjetonazoru, on je u borbi za glasove birača krivo ispoljavao karakteristike desničarskog HDZ-a. To podsjeća na činjenicu što se “umjereniji” desničarski srpski Savez za promjene u BiH, umjesto da gradi svoju posebnu politiku, priklonio stavovima ekstremistički desničarskog SNSD-a na čelu s Dodikom. Ideološka, politička i liderska kriza ljevice u Hrvatskoj dovodi u pitanje odranije vrlo korektan odnos SDP-a Hrvatske prema teritorijalnom integritetu BiH.

Desničari su u ekspanziji. Slabe otpori ekstremnoj desnici, ne samo u Hrvatskoj nego i širom Evrope. Tako, naprimjer, u slučajevima isticanja ustaških fašističkih simbola vlasti u Hrvatskoj ne poduzimaju nikakve, ili, ako zbog pritiska javnosti već moraju, poduzimaju vrlo blage sankcije. Za isticanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” inače su rijetke kazne, kako analitičari ističu, blaže od kazni za vožnju automobila bez pojasa. Zvaničnici Hrvatske ne reagiraju kako bi trebali na takve slučajeve, o čemu je, kritizirajući aktuelnog premijera Andreja Plenkovića u vezi isticanja ustaškog pozdrava u Jasenovcu, bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović rekao: “Razočaran sam da premijer Plenković, kojeg vidim kao europejca, nije reagirao na jedini mogući način, uklanjanjem ustaškog znakovlja. Štoviše, njegova izjava kao da je nagovještaj da i on smatra da valja izjednačiti ustaštvo i antifašizam. Nadam se da dojam vara.” Zanimljiv je pokušaj premijera Plenkovića da, uz izvinjenje što je u Jasenovcu istaknut ustaški pozdrav, relativizira fašistički smisao tog slučaja, rekavši: “Ja se izvinjavam onima koji su povrijeđeni. Pozdrav ustaškog režima ‘Za dom spremni’ može vrijeđati žrtve, međutim, isto tako to je ploča koja je postavljena poginulim hrvatskim braniteljima.”

Prema tome, zabrinjavajuće je što ni premijer Plenković ne uočava problem što se ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, istaknutim u Jasenovcu, uspostavlja ideološka veza između vojske ustaškog režima i vojske koja je od 1991. do 1995. godine branila Hrvatsku od srbijanske oružane agresije. Kretanje Plenkovića po “plićaku” svojih stavova o ustaškom pozdravu još više muti inače zamućenu situaciju u kojoj se Hrvatska dovoljno ne odupire bujajućim fašističkim tendencijama. To je poseban problem s obzirom na Kolindinu i Plenkovićevu ambiciju da Hrvatska “evropeizira” susjedne narode i države na Balkanu.

Hrvati u BiH imaju naviku ulice nazivati po ustaškim prvacima, slično kako je to u RS-u i Srbiji, gdje su gradovi prepuni ulica s nazivima četničkih vođa. U takvim okolnostima, i hrvatska i srpska strana “jedva čekaju” da se kod Bošnjaka dešavaju slične stvari pa da mogu propagandistički predstaviti da i Bošnjaci u BiH ulicama i školama daju nazive ratnih zločinaca. Pošto se to ne događa, onda izmišljaju i insceniraju “aferu” povodom dodjele naziva “Mustafa Busuladžić” jednoj školi u Sarajevu.

U vezi s učestalim i raznovrsnim profašističkim ponašanjem u Hrvatskoj bit će interesantno djelovanje Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje je osnovala Vlada na čelu s Plenkovićem, jer je moguće da će akcija tog Vijeća biti usmjerena isključivo na period antifašističke “Titove Jugoslavije”, a da neće obuhvatiti period fašističke “Pavelićeve NDH” i period “Tuđmanove Hrvatske”, koji još traje uz očita proustaška opterećenja i odgovornost za udruženi zločinački poduhvat tokom agresije na RBiH. Ako bi morali obuhvatiti sva tri ta perioda, onda bi sigurno odustali od iniciranog suočavanja s posljedicama nedemokratskih režima, mišljenja je hrvatska analitičarka Jelena Lovrić. Dakle, od tog hrvatskog suočavanja nema ništa osim daljeg kompliciranja odnosa u Hrvatskoj i šire među narodima i državama na Balkanu, posebno među onima kojih se direktnije tiču zločini za koje su odgovorni režimi Pavelićeve NDH i Tuđmanove Hrvatske.

TOLERANTNA PREMA POJAVAMA FAŠIZMA, HRVATSKA NE MOŽE NIKOGA “EVROPEIZIRATI”

Vjerovatno je da eskalacija ustaštva u Hrvatskoj ograničava mogućnost da Hrvatska nekoga “evropeizira”. Toj sumnji doprinosi i činjenica što je za ministra vanjskih poslova Hrvatske premijer Plenković izabrao Davora Ivu Stiera iz Argentine, koji je u diplomatiji Hrvatske od 1998. godine. Ministar Stier objavio je u mladosti knjigu s tekstovima iz “emigrantskih medija” koji veličaju ustaški pokret. Navodno, ministar Stier distancirao se od svojih stavova iz mladosti prihvatajući Tuđmanovu ideju “antifašizma”. Pri tome treba imati u vidu da su iz Tuđmanovog “antifašizma” BiH i njeni patrioti, posebno Bošnjaci, stekli velika i gorka iskustva. Ideološke karakteristike slične ili još zloćudnije onim Stierovim ima raniji ministar za kulturu Zlatko Hasanbegović, kojeg zbog pritiska javnosti Plenković nije uzeo u svoju Vladu.

Prema shvatanjima mnogih građana BiH, Hrvatska kao država nema kredibilnost da bilo kome dijeli lekcije o ekstremizmu, desničarenju i toleriranju terorističkih rizika, pored ostalog i zbog toga što se u Hrvatskoj skrivaju brojne osobe koje su osumnjičene i od pravosuđa u BiH optužene za teške ratne zločine. Hrvatska zna ko su takve osobe i štiti ih. Među njima su: Ivan Aničić, bio upravnik logora Dretelj, odgovoran za teška zvjerstva, mučio zatočene Bošnjake; Jakov Duvnjak, optužen za ubistva Bošnjaka; Mijo Jelić, kao zapovjednik HVO-a u Mostaru bio egzekutor etničkog čišćenja i deportacije Bošnjaka u logore; Perica Kustura, zlostavljao i ubijao zarobljene Bošnjake; Marinko Marić, u logorima zlostavljao zarobljene Bošnjake; Željko Rodin, u logorima zlostavljao zarobljene Bošnjake; Nedeljko Matić, u logoru Ljubuški zlostavljao zatočene Bošnjake; Vide Palamenta, zlostavljao zatočenike u Dretelju; Vinko Papak, vršio deportacije u logore i zlostavljao Bošnjake; Pero Vincetić, fizički zlostavljao, pljačkao i silovao; Ante Golubović, zlostavljao srpsko stanovništvo na području Županje; Boško Previšić, ubio Mustafu Obradovića i životno ugrožavao brojne Bošnjake.

Razlozi zbog kojih predsjednica Hrvatske, iako zna za sve naprijed navedene slučajeve, ne poduzima mjere da se udovolji zahtjevima pravosuđa BiH isti su kao i razlozi zbog kojih vrijeđa bošnjački narod izmišljanjem terorističkih rizika u BiH. Kao što se velikosrpska politika zalaže u negiranju genocida u BiH, velikohrvatska se zalaže u negiranju da su lideri Hrvata na čelu s Tuđmanom odgovorni za udruženi zločinački poduhvat u BiH, iako je Haški tribunal upravo za udruženi zločinački poduhvat prvostepeno osudio najistaknutije funkcionere HRH-B i HVO-a Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljaka, Valentina Ćorića, Berislava Pušića i Milivoja Petkovića, a vjerovatno bi, da su živi, po istom osnovu bili osuđeni najviši funkcioneri Hrvatske Franjo Tuđman i Gojko Sušak.

Vlada Hrvatske ranije je dala upute za postupanje po zahtjevima pravosudnih organa BiH u slučajevima ratnih zločina, da “treba paziti na moguće povrede domaćeg javnog poretka ili drugih bitnih državnih interesa, te u slučajevima koji grubo krše ova načela odbijati postupanje po takvim zahtjevima”. Suštinski, to je antidemokratski stav i vodi k tome da hrvatski državni interes može biti da se ne procesuiraju odgovorni za ratne zločine.

Hrvatska je 2016. godine negodovala kada su sigurnosni i organi pravosuđa BiH lišili slobode desetoricu pripadnika HVO-a, što je, kako ističu, “cijeli vrh 106. brigade HVO-a” iz Posavine: general Đuro Matuzović, Ivo Oršolić, Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Baotić, Marko Blažanović, Mato Živković, Anto Živković i Stjepo Đurić. Generali Hrvatske koje je predstavljao Ljubo Ćesić Rojs optuživali su lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića jer je, navodno, znao za hapšenja, ali da o tome nije obavijestio Vladu Hrvatske. Haški tribunal, EU i OSCE podržali su Tužilaštvo BiH za procesuiranje navedenih pripadnika HVO-a.

Reagiranje hrvatskih lidera bilo je u suprotnosti s njihovim deklarativnim stavovima da za zločine trebaju odgovarati svi koji su ih počinili, bez obzira na nacionalnost. Isticali su kako se u BiH optužnice za ratne zločine podižu uglavnom protiv hrvatskih branitelja. Propagirali su da je u BiH na sceni progon Hrvata.

Brojni analitičari nakon toga zaključuju da su u slučajevima procesuiranja Hrvata zainteresirani da sakriju istinu o tome da je HV izvodio borbene operacije u BiH i da je HVO bio sastavni dio HV‑a. S tim u vezi, hrvatski lideri i mediji negoduju što pravosudni organi BiH u svojim zahtjevima prema vlastima Hrvatske za procesuiranje odgovornih za zločine upotrebljavaju kvalifikaciju o udruženom zločinačkom poduhvatu jer ta kvalifikacija znači da je najviše vodstvo Hrvatske odgovorno za oružanu agresiju i zločine izvršene od strane pripadnika njihove vojske u operacijama koje su se izvodile na prostoru BiH.

Negodovanja hrvatskih lidera, posebno iz HDZ-a BiH, izraz su njihove bojazni da će se u procesu protiv optuženih iz Posavine otkriti uloga koju je državno vodstvo Hrvatske imalo u oružanoj agresiji na RBiH i u zločinima koji su počinjeni od strane pripadnika jedinica pod kontrolom Hrvatske. Hrvatska se i povodom tog hapšenja miješala u unutarnja pitanja BiH, olahkim i neutemeljenim, negativnim kvalifikacijama o državnim institucijama, posebno o Tužilaštvu BiH. S tim u vezi, bitno je što su u procesuiranje uključeni tužioci Tužiteljstva BiH hrvatske nacionalnosti, što je relativiziralo hrvatsku propagandu da su Bošnjaci egzekutori progona i nepravdi prema Hrvatima. Ipak, i Čović i Dodik nastupali su s tezom da ne mogu Bošnjaci suditi nebošnjacima, što su stavovi bliski fašističkoj ideologiji. Niko od Bošnjaka ne reagira kada tužioci i sudije hrvatske i srpske nacionalnosti tuže i sude Bošnjacima.

Sumoran ambijent oblikovan putem takvih nekorektnih reagiranja povodom hapšenja pripadnika HVO-a iz Posavine relaksiran je reagiranjem od strane poznatog hrvatskog advokata Ante Nobila, koji je rekao da ta hapšenja nisu politički proces, ali da mogu imati političke reperkusije te da su besmislene kritike protiv BiH zato što je hapšenje uslijedilo dva dana nakon posjete u BiH od strane premijera Plenkovića i zato što se hapšenje dogodilo na katolički praznik Svi Sveti, ističući: “Pa u BiH je svaki dan neki vjerski ili neki drugi praznik i, ako bi se o tome vodilo računa, niko nikada ne bi bio uhapšen.”