Portal Klix objavio je danas razgovor sa Filipom Murselom Begovićem. Prenosimo cijeli razgovor sa glavnim i odgovornim urednikom Stava.
Časopis “Stav” i njegov urednik, u najmanju ruku, nikog nisu ostavili ravnodušnim. Rade posao koji se različito valorizira, koji izaziva oprečne komentare, ali koji u našem društvu ima publiku. Filip Mursel Begović urednik je “Stava”, a za portal Klix.ba govorio je svemu tome, ali i brojnim drugim pitanjima vezanim za Bosnu i Bošnjake.“Stav” za mnoge izgleda kao “telal” najjače bošnjačke partije, a neki ga vide kao dio turskog medijskog upliva u BiH. Šta je najmanji zajednički sadržilac svega toga?
Najmanji sadržilac jeste Bosna, najveći sadržilac jesu Bošnjaci. Jedno bez drugoga ne može, to je sudbinski uvjetovano. Jednom kada vas Bosna uhvati u svoje koloplete, u svoja magična kola, u tajne iznad kojih su poput palimpsesta naslagane druge tajne, nemate izlaza osim da ste u stalnoj otkrivalačkoj potrazi. Toliko je ispražnjenih i neotkrivenih mjesta kada je riječ o Bosni i Bošnjacima, toliko je neizgovorenog i namjerno prešućenog da vi jednostavno morate krenuti u potragu za odgovorima. Postajete opsjednut čovjek, a drugo ime za taj odnos jeste ljubav. U ime te ljubavi, “Stav” je podržavao i nastavit će podržavati, a to sam napomenuo na samom početku izlaženja prije tačno 5 godina, probošnjačku i probosansku politiku. Kada smo krenuli s izlaženjem, predviđali su nam rok trajanja od 3 mjeseca.
“Stav” je danas jedini izvorno bosanskohercegovački sedmičnik i eto nas na 260. broju, koji posvećujemo Danu nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Lijepili su nam razne etikete, optuživali nas radi našeg autentičnog stava, vodili čoporativne kampanje…, ali mi smo opstali u gotovo istom sastavu kao i prije 5 godina. Krug saradnika se ne smanjuje, on se širi, kao što se širi i prostor onoga što je dozvoljeno reći. Jer, pogledajte, prije 5 godina neke pojave u našem javnom prostoru vi niste uopće smjeli komentirati a da ne budete anatemizirani. Ja sam ih nazvao lažnim kumirima multikulture. Emancipirali smo javni prostor i, ako baš hoćete, ostvarili smo ono što krasi svaku demokratiju, što krasi svaku medijsku scenu – to da imate i drugu stranu. Do dolaska “Stava” vi ste imali iznošenja mišljenja samo jedne strane, koja se do te mjere uzoholila da je ukidala pravo svakome drugome da misli. Izmišljali su herezu da bi je mogli progoniti, a to i danas rade.
Priča da smo mi režimski medij, da smo turski plaćenici već se toliko izlizala da je meni postala komična. Kada govorimo o nezavisnosti, nije li istina da uvijek od nečega ovisite?! Vlasnik medija, naprimjer, ovisi od marketinga, novinar od smjernice uredničke politike itd. Sklon sam shvatanju da je najveći doseg, ne samo u novinarstvu, govorim općenito, kada zavisite od morala. Zavisnost od morala, za nekog onog teističkog tipa, za nekog onog građanskog, kako god, najveći je stepen nezavisnosti koji možete postići. To jeste naš ideal. Ne zanosimo se s time da smo posjednici apsolutne istine. Takvo nešto može tvrditi samo bolesni narcis i egomanijak. Naš djelić istine jeste izraz dijela bošnjačkog naroda, a kada se spari s ostalim djelićima istine, on tvori ono što Bosna i Hercegovina jeste danas.
Izgleda kao da “Stav” ispred sebe stavlja zadatak formiranja ili modeliranja bošnjačkog nacionalnog identiteta, moderiranja određene nacionalne politike. Koja je, zapravo, njegova uloga?
Mi jesmo izraz autentičnog slijeda bošnjačke tradicije i nikada, ni o kakvim pritiscima, s njom nismo i nećemo trgovati. Konzistentni smo, držimo pravac u koji vjerujemo, a ne onaj koji nam neko nameće. Možemo pogriješiti, i to treba priznati jer to jeste ljudski, ali ako analizirate naše procjene, uvidjet ćete da smo u većini slučajeva ispravno procijenili. To što se neko ne slaže s ishodom procjena, pa nas proglašava navijačima, to je njihov problem. Pogotovo nam neće novine uređivati besposličari na Facebooku koji misle da udaraju tempo javnog mišljenja izvlačeći naše mišljenje iz konteksta i dajući mu neka druga značenja. Neko je umislio predstaviti promoviranje nacionalnih vrijednosti kao nacionalizam i šovinizam. To je posve iskrivljena slika koja vrijeđa sve narode u Bosni i Hercegovini. Imate Evropu koja se diči, svaka zemlja ponaosob, sa specifičnostima nacionalnih kultura, a kod nas bi to neko poništavao i s time se sprdao.
Patriotizam, koji je glavno pogonsko gorivo društvenog elana i optimizma, proglasili su bolešću. Do te mjere smo zabludjeli. Istodobno se dičimo dosezima multikulture, ne shvatajući da ju tvori spoj kultura. A kojih? Valjda nacionalnih, koje su u određenoj komunikaciji i međuzavisnosti, očigledno je. U više navrata isticali smo to da Bošnjaci ne mogu biti u samonametnutom getu jer ih to čini gluhim i slijepim, da dijalog nema alternativu ako želimo očuvati Bosnu u ovim granicama. Što se Bošnjaka tiče, dio naše misije jeste to da poručimo da pojam multikultura nije doseg zbog kojeg morate sebe nijekati i samoponištavati do mjere autošovinizma i produkcije posvemašnjeg crnila, već naprotiv, sebe i spoznaje o sebi produbljivati, a zatim ih prožimati s drugima. Ako uspijemo u tome, multikultura ispunjava svoju suštinu koja jeste bogatstvo u različitosti. U suprotnom je prokletstvo.
Pokrenuli smo književnu nagradu “25. novembar” u onom trenutku kada smo shvatili da je većina naših uglednih nagrada regionalna. Zamislite taj apsurd, naši pisci jedva preživljavaju, željni su pažnje i promocije jer zaista ta pripovjedačka Bosna, ta Bosna koja je uvijek bila pričalica, ima šta za ponuditi, a mi umjesto da to potičemo, svoje ionako opskurne resurse ponajviše trošimo na regionalno. Pokrenuli smo Ediciju “Bošnjaci”, uskoro će izaći 2. kolo, upravo zato što je bošnjački identitet i dalje sistemski neispričan, neopisan. Pritom neko tvrdi da ga treba dekonstruirati, dekanonizirati. Postavljam pitanje kako ćete dekanonizirati nešto što je u fazi kanonizacije. Dopustite, molim vas, da taj proces dovršimo pa onda slobodno provodite pobunu protiv kanona.
Na početku ste projekta “Biserje”, magazina za kulturu i društvo. Kako je on zamišljen te koliko je teško u današnje vrijeme ulaziti u projekt štampanja časopisa?
Magazin za kulturu i društvo “Biserje”, za sada u internetskoj formi na domeni www.biserje.ba, projekt je Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” i uređujem ga kao dugogodišnji aktivista “Preporoda””, a ne kao glavni urednik “Stava”. “Biserje” je dug naše generacije bošnjačkoj kulturi i uopće kulturi naroda u Bosni i Hercegovini. Jer, ponavljam, bošnjačku kulturu i tradiciju ne možemo promatrati izolirano, ona je uveliko nastajala u ovisnosti od interakcija kultura i Istoka i Zapada. S obzirom na to, mi jesmo most između Istoka i Zapada, ne onaj fizički, ali definitivno onaj duhovni, ali tu ljepotu treba prepoznati i treba ju uporno promovirati.
“Biserje” je ime dobilo po onoj niski biserja koju je svojom kultnom antologijom prvi put na jednom mjestu predstavio Alija Isaković i mi se nadamo da ćemo dostojanstveno nastaviti taj važan posao pod okriljem BZK “Preporod”. “Biserje” je prostor koji prezire dnevnu politiku i teži ljepoti koju će zagrliti poput rođenog brata i sestre. Ako se među tom braćom i sestrama nađu Hrvati, Srbi, Jevreji, Nijemci, Turci, Slovenci, Makedonci…, koji su također u potrazi za ljepotom, blago nama. Nadamo se da ćemo uskoro doći u priliku da imamo i tiskano izdanje, ali se s time ne opterećujemo. Naime, previše je sličnih projekata nabrzinu pokrenuto pa se još brže ugasilo, a mi nismo ljudi koji šprintaju, mi smo ljudi koji trče maraton.
Odakle Filip Mursel Begović u svemu tome?
Porijeklom mojih Begovića iz Trebinja. Punih petnaest godina, čitav svoj radni vijek, ja sam aktivno u atmosferi “Preporoda” i kao ideje i kao institucije. U Zagrebu sam s rahmetli ocem uređivao bošnjački časopis “Behar”, ali i mnoštvo drugih bošnjačkih časopisa i izdanja. Mogao sam karijeru ostvarivati u većinskim hrvatskim medijima, gdje sam i započeo svoj novinarski put, ali prepoznao sam ljepote preporodne misije u sebi i posve me je obuzela. Rođen sam u Zagrebu, u tzv. miješanom braku. I to nije moje prokletstvo, to je moje bogatstvo, pa stoga, ja ne mogu mrziti Drugačije jer bih time mrzio i dio sebe. Bio bi to samoubistven pokušaj. No, ja sam svojim naslijeđem i svojim izborom Bošnjak, što je forma, i nezasluženim darom musliman, što je suština. Pritom se ne odričem svoje izmiješanosti.
Vidite, primitivci koji ne znaju što bi sa mnom, a polemizirali bi, krenu od Filipa – kao, neće nama Filip iz Zagreba pričati. Filip je moje ime i Mursel je moje ime i dobio sam ih od svojih roditelja u ime njihove ljubavi, a te ljubavi se ne bih odrekao za sve dragocjenosti ovog svijeta. Da ovaj put koji sam izabrao ima svoje teškoće, ne niječem, ali u njega vjerujem i neću odustati. Moj rahmetli otac Sead mi je uvijek govorio da onaj koji daje udarce mora ih biti spreman i primiti. U ime tog gospodstva koje me obavezuje, ja se ne bunim.
Gdje su danas Bošnjaci, gdje je Bosna i Hercegovina, a gdje treba da budu?
Bošnjaci su u svakom smislu na klizištu, baš kao i Bosna. Ako se to klizište ne sanira, iscurit ćemo u bezdan i neće nas biti. Naša snaga proizlazi iz količine našeg povjerenja u vlastite mogućnosti, a one su tolikog potencijala da ih ne možemo ispuniti u tri života. No, Bosna i Bošnjaci hiljadu su godina na klizištu, raskrižju ili razmirju svjetova, te su bez obzira na to opstali zahvaljujući svojim budnim čuvarima. Dug je naše generacije da taj posao nastavi.
Čija je ideja da se aktualni protivnici SDA u Sarajevu kroz medije kao što je “Stav”, ali i kroz srodne kanale na društvenim mrežama potiho nominuju kao četnici, srbijanski igrači i slično, te koliko je to zapravo diverzija na ideju jedinstvene BiH?
Mogu odgovoriti samo u ime novina koje uređujem, nisam urednik društvenih mreža. Subverzivno djelovanje pojedinih opozicijskih igrača evidentno je i ono je usmjereno protiv države prije svega, a pritom je vrlo agresivno prema svemu što predstavlja obilježja bošnjačkog identiteta. Mi nismo nikoga nazivali četnikom, ali jesmo prepoznavali subverzivne pojave u politici i društvu. Nismo polemizirali s nečijim porijeklom i imenom, već smo procjene donosili isključivo prema izgovorenim ili pisanim sadržajima koje dotično ime proizvodi.
U “Stavu” je bilo i bit će saradnika drugih nacija te su oni itekako dobrodošli. Međutim, bilo je i toga da je mene neko vrlo zlonamjeran nazvao ustašom jer mu je tako godilo, jer mu je iz vlastite primitivnosti tako bilo najlakše. A ja se čitav život borim protiv ustaštva kao ideje, čak i u natruhama. Kada je riječ o mojoj dionici bošnjačkog aktivizma u Hrvatskoj, bili smo vrlo agresivni prema pojavama bošnjačko-hrvatskih ljubavi temeljenim na idejama starčevićanstva i endehazije.
Reći za mene da sam ustaša, bez ikakvih činjenica i argumenata, zaista je primitivno. Zapravo, oba moja djeda svjedoče šta sam. Obojica su bili partizani, jedan u Slavoniji, drugi u Hercegovini. Pola moje porodice su u Drugom svjetskom ratu u Slavoniji pobile ustaše, a pola moje porodice četnici u Hercegovini. Isti ti koji nama lijepe etikete silom pokušavaju izjednačiti i relativizirati krivnju zaraćenih strana i u onom ratu i u posljednjem ratu. Ne postoji slijed ustaše, četnici i balije, kako neki sugeriraju. Balije su pogrdni naziv za Bošnjake muslimane, a ustaštvo i četništvo su pokreti, ali i dalje živa ideja koja ima svoje repove u Sarajevu. Ne postoji ništa slično među Bošnjacima u današnjem vremenu.
Bošnjaci su fašističke ideje posuđivali i slijedili od Hrvata i Srba, nikada nisu imali autentični nacionalistički pokret koji bi imao pretenzije da osvaja tuđe teritorije. No, jesu se homogenizirali kada je trebalo braniti Bosnu i svoj biološki opstanak. Kada mi kažemo da je Armija RBiH sljednik antifašističke ideje, neokomunisti se s time ismijavaju. Na to nećemo pristati, na umjetne podjele, na nešto što nema veze za zdravim razumom. Oni su umislili da mogu antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu pripisati sebi, a Armiju RBiH nama. To su gluposti. Mi govorimo o slijedu i kontinuitetu, razumijevajući da antifašizam nije sinonim za režimski komunizam. Antifašizam je općenarodni pokret i niko ga ne smije ekskluzivno prisvajati.
Kako pomiriti nacionalno i građansko te da li je bošnjaštvo zapravo negacija bosanstva?
Isto kao što građansko ne isključuje nacionalno, posve je suludo reći da je bošnjaštvo suprotstavljeno bosanstvu. Štaviše! Nije potrebno miriti nešto što po definiciji nije posvađano. Naše društveno “ludilo” i nerazumijevanje osnovnih pojmova druga je stvar. Bosanstvo je geografska i politička činjenica, bošnjaštvo je odrednica za naciju i nije determinirano vjerskim identitetom. Bošnjaci jesu nacija, što potvrđuje autohtono prisustvo Bošnjaka u Crnoj Gori i Srbiji, gdje su autentični narod, a zatim prisustvo naše dijaspore širom svijeta koja se deklarira Bošnjacima. Bosanstvo je osjećaj državnosti i ne može biti svedeno na bilo kakvu naciju jer bi time, kada je riječ o Bošnjacima, isključili nekoliko miliona pripadnika bošnjačke nacije koja se nalazi van Bosne i Hercegovine. Mi smo u posljednje vrijeme ispisali podosta redova polemizirajući s terminom “bosanska nacija”, koja se više od stoljeća sporadično pojavljuje kao neka vrsta utopije na koju Hrvati i Srbi nisu i neće pristati. Oni bosansku naciju politički vide kao bošnjački unitarizam.
Naprimjer, ja sam Bošnjak iz Hrvatske, a prema definiciji bosanske nacije, ja u Hrvatskoj postojim kao Hrvat musliman, što mi predstavlja istu onoliku uvredu kao kad bi Bošnjaku iz Novog Pazara rekli da je Srbin musliman. Istodobno, pitajte bilo kojeg Bošnjaka u državi osjeća li se u svojoj zemlji i kao Bosanac i dobit ćete potvrdan odgovor, a ne svađu. Osim ako je Bošnjak iz Hercegovine pa se osjeća Hercegovcem. Mi bismo voljeli da druga dva naroda vole svoju državu i da je poštuju kao ustavnu činjenicu i kao pravni okvir. Čak i to izostaje, a sada bi ih neko uvjeravao da su bosanska nacija. To je nemoguće i neće uroditi plodom. Jedino što se može dogoditi da Bošnjaci ponovo sami sebe ponište, ali to se, ponavljam, sigurno neće dogoditi.
