Jedan od poticaja izučavanja osmanskog odnosa prema drugom i drugačijem svakako predstavlja činjenica da su oni koji su stoljećima bili pod osmanskom vlašću svoje historije uobličili na način da sakriju sve što je pozitivno

Također, bitno je naglasiti da su Osmanlije zavladali izvanrednom bizantskom civilizacijom i razvijenim evropskim narodima koji su imali svoje države i prije dolaska Osmanlija. Osmansko društvo i njegova sposobnost da se održi kroz stoljeća, uprkos stalnim nastojanjima usmjerenim na njegovo rušenje, izaziva pažnju mnogih istraživača koji žele proniknuti u osnovu na kojoj se to društvo tako dugo održavalo. Osmanlije pružaju primjer i pouku još i danas. To pokazuje izuzetno interesiranje koje višenacionalne države pokazuju za način na koji su Osmanlije upravljale multietničkom i multikonfesionalnom državom. Za dokumente iz osmanskog perioda najviše interesiranja pokazuju naučnici iz SAD-a. Veliki interes za osmansku državu pokazuje da ona sa svojim osnovnim principima može i danas pružiti korisne primjere velikim državama s multietničkim i multikonfesionalnim sastavom. Osmanska tolerancija stvorila je koegzistiranje vjera i naroda kojim se daje pouka i šalje poruka da u bilo kakvom pokušaju definiranja faktora koji utječu na smanjivanje međuetničkih i međuvjerskih sukoba, koji ponovo uzimaju maha u čitavom svijetu, upravo ova tolerancija treba biti predmet posebne pažnje. Međutim, neki historičari uzimanje u fokus osmanskog multikulturalnog društva kao primjera iz prošlosti vide kao politički obojenu dimenziju “neoosmanizma”. Tako Slobodan Šoja naglašava: “U posljednje vrijeme, s političkim promjenama i jačanjem neoosmanizma, Osmansko carstvo se predstavlja kao model postojanja i funkcioniranja ‘multietničke’ i ‘multireligijske’ države. Teško je govoriti da je to baš bilo tako i da je vladala harmonija.” Slobodan Šoja naglašava da se u osmanskoj državi teško može govoriti o harmoniji. Da vidimo šta su o osmanskoj državi pisali neki istaknuti autori. Aron Rodrigue, historičar, profesor za jevrejsku historiju koji rukovodi Institutom “Stanford Humanities Center” na Univerzitetu Stanford, ocjenjujući stepen autonomije u osmanskoj državi, piše: “U osmanskom primjeru navodni ‘sistem istočnog despotizma’ proizveo je takav nivo slobode – tačnije, nivo autonomije – kakav društva koja se računaju kao slobodna i demokratska neće vidjeti ni u svojim snovima.” Ovog autora, naravno, ne možemo smatrati nekakvim neoosmanistom i njegove zaključke ne možemo stavljati u kontekst jačanja neoosmanizma, već kao naučni pristup objašnjenja jednog izvanrednog historijskog primjera višestoljetnog suživota. To je petstogodišnji model suživota iz prošlosti, bio on za neke harmoničan, a za druge disharmoničan. Što se tiče današnje situacije u kojoj se bilo kakvo spominjanje Osmanlija u pozitivnom kontekstu, bez obzira što se radi o istini, karakterizira kao neoosmanizam, za rasvjetljavanja osmanskog odnosa prema drugom i drugačijem, kod mene kao autora svakako je najznačajniji poticaj predstavljala činjenica da je nad mojim narodom krajem 20. stoljeća počinjen genocid i bezbrojni zločini, da je moj narod protjeran s teritorija nad kojim su kontrolu uspostavili drugi. Samo od sebe postavljalo se pitanje kako su ti isti progonitelji pod Osmanlijama opstali pet stoljeća. Ako ova zapitanost predstavlja neoosmanizam koji spominje Slobodan Šoja, onda ovu pojavu svakako treba rasvijetliti i u ovom svijetlu.

Historija Evrope ostat će nepotpuna bez rasvjetljenja egzodusa muslimana s Balkana

Jedan od poticaja izučavanja osmanskog odnosa prema drugom i drugačijem svakako predstavlja činjenica da su oni koji su stoljećima bili pod osmanskom vlašću svoje historije uobličili na način da sakriju sve što je pozitivno i nametnu stereotipe koje kod svojih naroda izazivaju mržnju i predstavljaju poticaj za “čišćenje” svega što je “tursko”, ljudi i njihove kulture. Također, niko od onih koji na ovim prostorima pišu i govore o neoosmanizmu ne uzima u obzir niti spominje činjenicu da je današnja Republika Turska puna potomaka onih koji su pod pritiscima i progonima napustili svoju zemlju u jednom od najvećih egzodusa kojeg historija pamti, kada je u ratovima za nezavisnost naroda koji su bili pod osmanskom vlašću pomjereno, odnosno uz bezbrojne zločine i pod pritiscima pobjeglo gotovo 5 miliona ljudi, uglavnom muslimana, posebno s prostora Balkana. Oni su se naselili na prostore koji danas pripadaju Republici Turskoj.     Njihovi mnogobrojni potomci danas su uključeni u svaki dio društva u Republici Turskoj i najzad je došlo vrijeme da se u većoj mjeri počnu interesirati za svoje porijeklo i teritorije s kojih su njihovi preci protjerani te da uspostavljaju veze s tim prostorima i rodbinom koja je tu ostala. To je prirodan proces. Tako se stvaraju i druge veze sa starim krajevima. Naprimjer, u Republici Turskoj danas po porijeklu živi više Bošnjaka nego u samoj Bosni i Hercegovini. Da li njihovo interesiranje za zavičaj njihovih djedova, dolazak u Bosnu i Hercegovinu i uspostavljanje pokidanih rodbinskih veza predstavlja nekakav neoosmanizam ili normalnu pojavu prisutnu kod svih onih čiji su preci protjerani i danas se interesiraju za postojbinu svojih predaka? Primjetno je da se u razmatranju onog što nazivaju neoosmanizmom izbjegava upravo ovaj njegov elemenat. To se radi jer se ne žele pričati o onim milionima osmanskih muslimana koji su pred raznim nevoljama napuštali svoj zavičaj i odlazili na osmanski teritorij koji obuhvata današnju Republiku Tursku. Ako bi se o tome pisalo, trebalo bi se naučno verificirano rasvijetliti ko je protjerivao te muslimane, kakvi su zločini izvršeni nad njima, ko ih je i zašto izvršio. Da bi se rasvijetlio na taj način uzrokovan jedan od najvećih zabilježenih egzodusa u historiji, potrebno je da se analiziraju njegovi uzroci, načini na koji je ostvaren i posljedice koje je stvorio. Sada možemo zahvaliti ljudima poput profesora Justina McCharthyja ili stručnjaka za ovu temu vezano za područje Balkana, poput Safeta Bandžovića, i njima sličnim koji ne dozvoljavaju da se ovaj egzodus potpuno zanemari. Za sada Evropa i njeni historičari uglavnom šute, što je redovna pojava kada su u pitanju zločini koji su kroz historiju činjeni muslimanima na njenom tlu. Analiza ovih negativnosti pokazala bi i jasnije kolika je i kakva razlika bila u generalnom evropskom postupanju prema drugom i drugačijem u odnosu na osmanski odnos prema onima nad kojima su vladali.  Bez istine o ovom egzodusu i današnjim njegovim posljedicama niti jedna analiza tzv. neoosmanizma neće biti potpuna i tačna. Također, historija Evrope uvijek će ostati nepotpuna bez rasvjetljenja, naučnog verificiranja i predstavljana ovog egzodusa u obaveznoj historičarskoj literaturi.

Turski nacionalni identitet pletu vjera i jezik i zajednička historijska sudbina

Također, ako već govorimo o narodima, utjecaju Osmanlija na njihovu sudbinu, današnjim posljedicama tog procesa, etničkim aspektima koji su proizašli, uključujući i ono što nazivaju “neoosmanizmom”, treba najprije istaći i usporediti dva današnja naroda kao primjere današnje multikulturalnosti. To su Republika Turska i Sjedinjene Američke Države. Jednom se tipu današnje multikulturalnosti poklanja pažnja, tj. SAD-u. On se proučava i o njemu se piše u široj svjetskoj naučnoj zajednici. O drugoj državi, Republici Turskoj, i njenom tipu multikulturalnosti piše se mnogo manje. Ovdje treba naglasiti neke sličnosti i razlike u nastanku ovih država. SAD su naseljavali oni koji su, uglavnom, iz evropskih kršćanskih zemalja dolazili dobrovoljno u potrazi za boljim životom. Bol i patnju doživjeli su domoroci, američki Indijanci. Značajan dio stanovništva Republike Turske došao je na njenu teritoriju u bolu i patnji jer su pod progonima i pritiscima prognani od Krima do Bosne i došli da na njenom teritoriju nastave život. SAD su postale kršćanska država s heterogenim kršćanskim stanovništvom koje vodi porijeklo pretežno iz evropskih zemalja. Turska je postala muslimanska zemlja čiji značajan dio stanovništva vodi porijeklo iz različitih zemalja koje su bile pod osmanskom vlašću. Obje su države od ovih heterogenih vjerskih i etničkih skupina formirale nacionalne identitete, američki i turski. Turski je identitet konzistentniji jer je njegov jezik turski, dok jezik Amerikanca nije “američki”, već engleski jezik, a, kako İlber Ortaylı naglašava, samo narodi s istinskim i punim identitetom imaju svoj jezik, naprimjer, poput Engleza, Francuza, Nijemaca, pa oni govore engleski, francuski, njemački jezik, dok, naprimjer, Kanađani ne govore “kanadski” jezik.

Da li je danas normalno interesiranje za postojbinu u Hrvatskoj nekog stanovnika SAD, porijeklom Hrvata, čiji su preci otišli u želji za boljim životom? Naravno da je očekivano i normalno. Tako je isto tako sasvim normalno da se neko ko potječe s nekadašnjih osmanskih teritorija danas interesira za postojbinu svojih predaka. Kako su Osmanlije utjecale na konzistentnost današnjeg turskog identiteta mada značajan dio stanovništva vodi porijeklo od različitih naroda? Jasan i jednostavan odgovor opet daje İlber Ortaylı: “Turski nacionalni identitet pletu vjera i jezik, ali ako postoji činilac koji je važniji od ovo oboje, to je zajednička historijska sudbina; velika historija čiji su jad, radost i ponos zajedno proživljavali.” Ako uzmemo u obzir ovo i u okviru osmanskog naslijeđa pogledamo na njegov utjecaj na prostore koji su bili pod osmanskom višestoljetnom vlašću, te za primjer uzmemo Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake kao narod, vidjet ćemo da su zajednički vezivni osjećaji između Turaka u Republici Turskoj, posebno onih bošnjačkog porijekla, i Bošnjaka zasnovani na istim elementima koje Ortaylı označava kao one koji jačaju turski nacionalni identitet. To su zajednička vjera te ono što je “zajednička historijska sudbina; velika historija čiji su jad, radost i ponos zajedno proživljavali”. Oni koji su poslije Osmanlija vladali Bosnom i Hercegovinom nastojali su na svaki mogući način prekinuti veze između Bošnjaka i Turske. To je kulminiralo u periodu komunizma, odnosno SFRJ, tako da su te veze gotovo u potpunosti prekinute. Izvršena je ateizacija društva, a time je i oslabio zajednički vjerski element. Osmanska je vlast na svaki mogući način prikazivana kao najgora moguća zla kob, Turci kao mučitelji, a domaći muslimani kao poturice, gori čak i od Turaka. Bošnjačkim intelektualcima nije bilo uputno protiviti se ovakvom prikazu jer su mogli realno nastradati na način da im se prilijepi etiketa “panturkiste”, “panislamiste”, “fundamentaliste” itd., čime bi naučna karijera bila zapečaćena, a na tim osnovama prijetila je i opasnost od teških krivičnih sankcija. Nakon posljednjeg rata u BiH krajem 20. stoljeća, prekinuta je ovakva situacija prestankom nametanja ateizma kao zvanične ideologije i time oživljavanjem vjerskog osjećaja povećao se i osjećaj zajedništva s Republikom Turskom i Turcima. Bošnjački intelektualci počinju pisati slobodno, rasvjetljavaju period osmanske vladavine, time se pojačava i osjećaj zajedničke velike historije.

Republika Turska, koja je u posljednjoj dekadi značajno ojačala u svakom smislu, zbog ovih veza i svoje pozicije, postaje značajno prisutna u Bosni i Hercegovini i na cijelom Balkanu. Svaka bi država na svijetu isto tako postupila. Sve je ovo normalan, predvidljiv i očekivan proces.

Prema onima koji druge plaše “neoosmanizmom” sasvim je normalno da druge države, koje njima odgovaraju, mada s Bosnom i Hercegovinom nemaju nikakve historijske veze, ovdje ostvaruju svaki mogući politički i ekonomski interes, ali im je opasno i nepoželjno da Republika Turska i Turci ostvaruju svoje interese, iako u Turskoj porijeklom živi više Bošnjaka nego u Bosni i Hercegovini, iako smo živjeli s njima zajedno gotovo pet stoljeća, dijelili iste vjerske i kulturne vrijednosti, od kojih je tolerancija jedna od najvrednijih.

Ovakav pristup i pogled reflektirao se na nauku time da se svako spominjanje Osmanlija u pozitivnom historijskom kontekstu, bez obzira što je istinito, potkrijepljeno dokumentima i prihvaćeno od autora svjetskog ugleda, odmah stavlja u kontekst “neoosmanizma”, čime se valjda želi umanjiti naučna vrijednost takvih pogleda. Ako ima nešto nenaučno u svemu tome, to su nastojanje pojedinih historičara da se sve vezano za Osmanlije prikaže što je moguće gorim, da se prisustvo Republike Turske u Bosni i Hercegovini prikazuju kao opasno, a da se istovremeno prikriva sva strahota zločina koji su počinjeni u “deosmanizaciji” Balkana.