U širim globalnim razmjerama banjalučka serdžada poznatija je nego bosanski ćilim, to je fenomen koji je poznatiji u svijetu, to je ono nešto drugačije što smo mi kao Bošnjaci podarili islamskoj umjetnosti

Piše: Jakub SALKIĆ

Četiri banjalučke serdžade naći će se danas, 29. oktobra na aukciji u Londonu. Banjalučka serdžada autentični je svjetski poznati bosanski proizvod iz 18. i 19. stoljeća o kojem se u Bosni i Hercegovini vrlo malo zna, a donedavno u našoj zemlji nije bilo nijednog poznatog sačuvanog primjerka ove serdžade. Danas znamo da postoje dvije u Bosni i Hercegovini, koje je kupio strani privatni kolekcionar na aukciji u Njemačkoj s namjerom da ih pokloni bosanskohercegovačkim muzejima. Sada je red na bosanskohercegovačke institucije da kupe ove četiri koje se nude na aukciji ako prepoznaju njihovu važnost.

Profesor historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Haris Dervišević kaže da intenzivnije zanimanje šire javnosti za banjalučku serdžadu počinje prije desetak dana nakon objavljivanja dokumentarnog filma na BHRT-u, u kojem su on i Kenan Šurković predstavili fenomen banjalučke serdžade. O banjalučkim serdžadama ranije je pisao i Stav.

“U širim globalnim razmjerama banjalučka serdžada poznatija je nego bosanski ćilim, to je fenomen koji je poznatiji u svijetu, to je ono nešto drugačije što smo mi kao Bošnjaci podarili islamskoj umjetnosti. U tom dokumentarcu predstavili smo tipove banjalučke serdžade, kada nastaje, kada ona zamire. Jedan stranac je na našu inicijativu, najviše inicijativu Kenana Šurkovića, prije godinu-dvije kupio banjalučku serdžadu koja je bila na aukciji u Njemačkoj. Kada smo mu objasnili šta ona predstavlja za nas, rekao je da će ju, ako je to važno za baštinu Bosne i Hercegovine, vrlo rado kupiti. Te serdžada nalazi se sada u njegovoj privatnoj kolekciji u Sarajevu. Poslije smo saznali da se pojavila još jedna serdžada na aukciji, ponovo smo mu se javili pa je i nju kupio. Naredni je korak da se te dvije serdžade poklone nekom od javnih muzeja u Bosni i Hercegovini. Sada kreću pregovori kako da se to pravno riješi. To su jedine dvije banjalučke serdžade za koje se zna da postoje u Bosni i Hercegovini”, objašnjava Dervišević.

SARAJEVSKA SERDŽADA IZGUBLJENA, ZAGREBAČKA JOŠ STOJI U MUZEJU

Kako on kaže, mnogi se sada pitaju, ako je to nastalo u Bosni i Hercegovini, zašto nismo imali nijednu sačuvanu. Postojala je jedna takva serdžada u mihrabu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu koja se za posebne prilike sterala za mevlude, Bajram itd. Izgleda da se počela linjati i ostajati na ahmediji imama, pa su sklonili negdje tu serdžadu. U ovom trenutku niko ne zna gdje je sklonjena i ko ju je sklonio. Postoje fotografije koje pokazuju da se banjalučka serdžada zelene boje sa žutim motivima nalazila u mihrabu Begove džamije u Sarajevu. Posljednja poznata fotografija na kojoj se vidi ta serdžada načinjena je devedesetih godina za vrijeme mevluda ili neke slične manifestacije.

Najbliža kolekcija u kojoj se nalazi banjalučka serdžada, iako se ona ondje tako ne naziva, nalazi se u muzeju u Zagrebu. Etnolozi, stručnjaci u Muzeju umjetnosti i obrta u glavnom gradu Hrvatske nazvali su je samo tepihom ili prostirkom s područja Bosne i Hercegovine.

“Prema našem vjerovanju i komparacijama, to je najstarija banjalučka serdžada prema motivima, obliku, dezenima i stilu. Ovih dana pojavila se vijest da jedna ugledna aukcijska kuća iz Londona stavlja na aukciju 29. oktobra četiri banjalučke serdžade. Ja sam kontaktirao predstavnike te aukcijske kuće, gospođa koja je historičarka umjetnosti u depandansi za islamski svijet potvrdila mi je da je to iz privatne kolekcije jer ih vlasnici više ne mogu održavati. One su sve četiri različite po stilu, ali sve su banjalučke serdžade”, kaže Dervišević.

Po nazivu, serdžada je nešto na čemu se klanja. Za razliku do toga, banjalučke serdžade nisu bile namijenjene za klanjanje. Njihova visina je 190 centimetara, a širina između 120 i 130 centimetara. U engleskom govornom području nazivaju je “Banjaluka Hangings”, nešto što visi, tako da su one po namjeni najviše ličile na tapiserije, a ukrašavale su prostor bogatih kuća.

“Niti jedna koju smo do sada vidjeli nije bila oštećena na mjestima gdje bi obično klanjač spuštao koljena i glavu, dosta su dobro očuvane jer su stajale na zidovima. Koga god sam pitao u svijetu, niko nije imao rezerve da su to autentične banjalučke serdžade, uvijek je u njihovom nazivu “Banja Luka” i niko ne dolazi u dilemu u pogledu tipologije i naziva. Kod nas u Bosni i Hercegovini znalo se da one postoje. Dušanka Bojanić-Lukač načinila je 1985. godine veće istraživanje o njima pozivajući se na historijske dokumente. Osmanski izvori uvijek govore o serdžadama nastalim u Banjoj Luci. Dakle, imamo kontinuitet naziva od 18. stoljeća do danas. Nije mala stvar da imamo neki predmet koji je poznat u svijetu, a da šira javnost za to nije ni znala”, objašnjava Dervišević.

Izrada banjalučkih serdžada počinje nakon posljednjeg osmanskog pohoda na Beč, koji je poveden krajem 17. stoljeća, njihov uzor je osmanski vojni šator jer su šatori imali takve slične serdžade na svojim stranicama, s tim da se svojim stilom razlikuju od banjalučke serdžade.

Ikonografija banjalučke serdžade temelji se na osmanskoj umjetnosti s odlikama lokalnog stila i lahko ih se prepoznaje. Za razliku od drugih serdžada prisutnih u Osmanskom Carstvu, banjalučke nisu tkane, nego vezene. Ovo je, također, razlog zašto ove serdžade ulaze u preglede historije veza, a ne historije ćilimarstva. Osnovu banjalučke serdžade čini čoha, na koju su se vezom pričvršćivali manji čohani isječeni komadi u obliku cvijeća i listova. Bordure su ispunjene cvjetnim buketima, a u središtu serdžade nalazio se glavni motiv – buket u vazi. Kvalitetniji primjerci bili su ukrašeni srmom i zlatovezom. Cvjetni motivi na banjalučkoj serdžadi odraz su baroknih strujanja koje se javljaju u Istanbulu. Smatra se da se prve serdžade ove vrste javljaju krajem 17. stoljeća, da su posljednji primjerci izrađeni krajem 19. stoljeća, a postoje naznake da su nastajale i početkom 20. stoljeća. Nastajale su na širem području sjeverne, odnosno sjeverozapadne Bosne. Kako je najznačajniji trgovački centar osmanskog perioda ove regije bila Banja Luka, serdžade su dobile ime po ovom gradu.

Kada se govori o osmanskoj i islamskoj umjetnosti u Bosni i Hercegovini, obično se govori samo o arhitekturi, ponekad se to proširi na kaligrafiju, a rijetko se spomene i ćilimarstvo, sve ostalo se zapostavlja.

“Čitav naš koncept estetike i likovnosti koji promatramo kao dio vizualne kulture bazira se na našoj eurocentričnosti, a islamska umjetnost ima svoje principe i svoju estetiku. Šta želim reći, u islamskoj umjetnosti nema tog velikog jaza između visoke i ‘niske’ umjetnosti, isto se cijeni i arhitektura kao i zanatska radinost. Mi smo zapostavili te sitne umjetnosti, u što se svrstava zanatska umjetnost, recimo umjetnost veza. Kada je riječ o banjalučkoj serdžadi, nauka je potvrdila da su morale postojati radionice, to nije mogla biti kućna radinost, nego ozbiljna aktivnost, gdje se u radionicama radilo pod nadzorom nekog majstora, morale su postojati neke matrice, nacrti, jer tako su ozbiljne i kompleksne da nisu mogle nastati usput, što im daje na važnosti. Po mom mišljenju, ovo je nevjerovatno važno, jer gubljenjem banjalučke serdžade gubimo i dio svoga identiteta, gubljenjem banjalučke serdžade, ćilimarstva, veza, sav naš identitet svodimo na sakralnu arhitekturu”, govori Dervišević.

TRGOVINA UMJETNINAMA

Historijski izvori dokazuju da su banjalučke serdžade posjedovali uglednici u Istanbulu, ali i uglednici u Bosni i Hercegovini, banjalučka serdžada nešto je što su sebi mogli priuštiti samo bogati, nešto što nije bilo za svakodnevnu upotrebu nego za ukrašavanje. U početku se mislilo da ih nema mnogo sačuvanih, međutim, ispostavilo se da ih ima dosta u privatnim kolekcijama širom svijeta i tek se povremeno javljaju na aukcijama. A kada se na javnoj aukciji proda i kada ih kupe kolekcionari, priča o njihovom pribavljanju za Bosnu i Hercegovinu kao nacionalnog spomenika završava – jednom kada uđe u privatnu kolekciju, banjalučka serdžada zauvijek ostaje skrivena od očiju javnosti.

No, nameće se pitanje kako su banjalučke serdžade nestale, kako to da nijedna nije ostala u Bosni i Hercegovini. Odgovor se, djelimično, krije u četrdeset godina vladavine Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini. U to vrijeme bila je vrlo razvijena trgovina umjetninama u Sarajevu, naročito orijentalnim. Na starim fotografijama Baščaršije mogu se vidjeti brojni trgovci koji prodaju ćilime i tepihe pristigle s istoka, bile su registrirane firme koje se bave time, posjetiocima koji dolaze u Sarajevo lakše je bilo u Sarajevu kupiti dobar ćilim nego ići u Istanbul, tako da je trgovina doprinijela da su umjetnine izvezene. Imamo mnogo naših umjetničkih predmeta koji se nalaze u svjetskim kolekcijama. Svakako da ne treba zanemariti ni utjecaj ratova i buna, počevši od ustanaka sredinom 19. stoljeća pa do Agresije na Bosnu i Hercegovinu, u kojima su stradavale kuće i čardaci, nerijetko ciljano upravo onih slojeva stanovništva koji su mogli posjedovati ovu vrstu serdžade.

“Mislim da mi još imamo loše mišljenje o sebi, da nismo umjetni, da nismo dorasli svjetskoj likovnosti i estetici. Zapravo je suprotno. Umjetnine iz Bosne i Hercegovine koje se nalaze u svjetskim kolekcijama od Amerike do Bliskog istoka, u privatnim i javnim kolekcijama, svjedoče o tome. Mi u vezi s banjalučkom serdžadom ne upiremo prstom u nešto što je beznačajno, nego u nešto što su drugi primijetili prije nas. Iako se javio veliki broj ljudi koji sami žele donirati novac i kupiti te serdžade, mislim da ovo trebaju uraditi javne institucije, na takav način možemo reći da to nije samo sebi svrha, nego da se brinemo o vlastitoj kulturnoj baštini. Ako mi zaboravimo na ove serdžade, izgubit ćemo jedan naš trag”, kaže Haris Dervišević.

Kako su banjalučke serdžade nestale, nije istraženo, pomalo je i misterija, ali dio odgovora i u nama je samima, u našoj današnjosti, u tome da ne cijenimo ono što je autentično naše. To je i priča o nestajanju bosanskog ćilima. Često se dešavalo da su bosanski ćilimi prodavani jer su bili pohabani, kako bi se kupili novi.

“Prije godinu došao je jedan par iz Amerike koji se bavi samo balkanskim ćilimima i, nakon posjete sarajevskim džamijama, rekli su da ono što su vidjeli ovdje nisu vidjeli nigdje u svijetu, vidjeli su nevjerovatne primjere bosanskog autentičnog ćilima. Prije nekoliko godina pronašli smo u Carevoj džamiji ćilime koje je naručio car Franjo Josip za džamije u Bosni i Hercegovini. Dimenzije ćilima bile su impresivne: 10 x 4 metra. Pronašli smo dokumente s cijenama, koliko su koštali, i nacrte gdje se koji nalazio u Carevoj džamiji. To govori da je produkcija bosanskih ćilima bila organizirana, da to nije bila forma nego se i Beč zanimao za nastavak naše tradicije”, govori Dervišević.

Kada je objavljeno da će četiri banjalučke serdžade biti stavljene na aukciju 29. oktobra, pokrenuta je online akcija prikupljanja novca za njihovu kupovinu. Međutim, zbog tehničkih problema i restrikcija koje PayPal ima prema Bosni i Hercegovini, novac neće moći biti prikupljen na taj način. Interes pojedinaca za donacije je impresivan. No, ipak, bilo bi bolje da se javne institucije uključe, a suma nije uopće prevelika da se ne može izdvojiti. Početna cijena je približno 450 maraka za jedan primjerak, cijena može tokom aukcije otići najviše na 900 ili 1.000 maraka. Bilo bi dobro kupiti makar jednu, mada bi idealno bilo kupiti sve četiri.

Banjalučka serdžada nešto je što je autentično bosansko. Ako zaboravimo na banjalučku serdžadu, zaboravljamo i na dio svog identiteta. Na isti način kako se staramo o Hasanaginici, trebali bismo se starati i o banjalučkoj serdžadi, mada je i naše vrednovanje Hasanaginice došlo tek kada su je drugi počeli vrednovati. Imamo počesto mišljenje da smo manje vrijedni od drugih, a to nije istina. Zato je vrijeme da pokažemo da se staramo o našem nacionalnom blagu. Jer ovo je zaista nacionalno pitanje prvog reda.