Harry Miller nije poklonio Sarajevu samo svoje veliko akademsko znanje iz matematike, nije samo obogatio znanjem bezbroj studenata, on je doslovno poklonio sebe, i prije, i za vrijeme, i nakon opsade i rata. Bio je član ANU BiH, rodio se 1939. godine u Chicagu, a diplomirao je matematiku na University of Illinois, a doktorirao na Illinois Institute of Technology. Tokom impozantne, cijenjene i priznate naučne karijere predavao je na dvanaest univerziteta širom svijeta i objavio 86 naučnih radova u međunarodnim naučnim časopisima. Svoju karijeru završio je kao univerzitetski profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu

Možda najopušteniji intervju koji sam kao novinar radio i koji se pretvorio u zabavno i interesantno ćumuranje bio je s nedavno preminulim profesorom matematike akademikom Harryjem Millerom prije desetak godina. Američki Bosanac ili bosanski Amerikanac, zaljubljenik u Bosnu i njene ljude, ostavio je nesvakidašnji utisak.

Prilično malo sam znao o njemu prije tog susreta. Ipak, razgovor s profesorom, u njegovom tada radnom prostoru na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, djelovao je kao da smo se znali godinama, a ne kao da smo se tek upoznali. Bilo je to zahvaljujući njegovoj neposrednosti, otvorenosti i vedrini. Konverzacija je tekla spontano. Profesor Miller bio je jedan od onih sagovornika koje ne treba mnogo pitati ili podsjećati na detalje intervjua, već sam nudi odgovore unaprijed. Simpatični američko-bosanski naglasak bio je posebno šarmantan. Koristio je čak i sarajevski žargon, čaršijski sleng.

Najmanje smo pričali o matematici, u kojoj sam ionako tanak, i predavanjima iz njegove struke. Umjesto toga, uživao sam u zanimljivim opisima njegovog upoznavanja sarajevske supruge Naze Tanović, te njegovom preživljavanju pod opsadom Sarajeva, kojeg je tada mogao napustiti s američkim pasošem, ali je veći dio rata ostao. Pomagao je na svoj način da strani mediji što vjernije objasne dešavanja u Sarajevu i Bosni općenito. Primjerice, ostao je zapažen njegov intervju s Christiane Amanpour na CNN-u, koja ga je posjetila u njegovoj kući u Sarajevu pod opsadom. Raspitivao se o mojoj ratnoj brigadi iznenađujući me svojim poznavanjem i vojnih jedinica i ratne strukture i pojedinih oficira Armije RBiH s njihovim imenima i funkcijama.

Nakon tog sastanka, povremeno bismo se sreli na ulici ili kratko u nekom kafiću, u prolazu. Potom, 2013. godine, nekako se potrefilo da sam upoznao grupu vremešnih Amerikanaca koji su putovali Balkanom. U Sarajevo su mahsuz došli, da bi jedan od njih, Bob Dulsky, vidio svog prijatelja sa studija, koga nije vidio baš od tada, svojih studentskih dana u SAD-u. Taj prijatelj bio je Harry Miller. Njih je usput i zanimalo šta se sve desilo u Sarajevu jer su u njega stigli prvi put. Nisu imali mnogo vremena, ostali su u gradu svega nekoliko dana. Nabrzinu smo se uvezali i organizirali zajednički ručak s profesorom. Tada nam je Harry dopunio svoje ratne dogodovštine. Ispričao je zapanjenim prijateljima zemljacima kako je trčao negdje na Bistriku da bi izbjegao snajperske hice tokom opsade grada. Sve je to snimala američka televizija CBS, zbog čega je njegova rodbina u Americi poslije na TV snimku prepoznala baš njega, što im je bio nesvakidašnji šok.

Potom nam je prepričao svoje događaje tokom rata, kada je putovao u SAD. Ondje je nailazio na Amerikance koji su bili srpski lobisti, pa su ga verbalno i vulgarno napadali, govoreći mu, pored ostalog, da je na “muslimanskoj strani”, što je, kako su mu govorili, iz njihove vizure bilo sramotno. Harry im je kratko odgovarao da je “na strani istine”. Sve preko toga nije htio komentirati s onima koji su ga nesumnjivo provocirali, a razlog je bio očit: sa suprugom Nazom organizirao je liječenje ranjenih boraca Armije RBiH u SAD-u, održavao brojna predavanja o karakteru rata, čime je širio istinu o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, lobirao je prema američkoj politici gdje je god mogao i stigao, a bio je direktno uključen u slanje humanitarne i finansijske pomoći u BiH. O ovim detaljima više se može pročitati u knjizi Testimonian of a Bosnian u izdanju Texas AM University, koju je napisala njegova supruga Naza.

Bob Dulsky, njegova supruga i nekoliko prijatelja koji su boravili u Sarajevu imali su nakon tog ručka priliku svjedočiti još jednoj zanimljivosti u vezi s profesorom. Prisustvovali su uručivanju specijalnog priznanja za profesora Millera, uručenom od Udruženja “Zelene beretke”, za sve ono što je učinio za grad tokom opsade.

Prije rata sa suprugom Nazom osnovao je i uređivao matematički časopis Sarajevo Journal of Mathematics, koji je do današnjih dana ostao međunarodni naučni časopis iz matematike u kojem se objavljuju radovi iz cijelog svijeta. Akademik Harry Miller bio je član ANU BiH, rodio se 1939. godine u Chicagu, diplomirao je matematiku na University of Illinois, a doktorirao na Illinois Institute of Technology. Tokom impozantne, cijenjene i priznate naučne karijere predavao je na dvanaest univerziteta širom svijeta i objavio 86 naučnih radova u međunarodnim naučnim časopisima. Svoju karijeru završio je kao univerzitetski profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, gdje je, prema riječima studenata, bio voljen ne samo zbog svoje stručnosti nego i zbog opuštenosti, neposrednosti i humora koje je nesebično dijelio sa studentima.

Harry Miller nije poklonio Sarajevu samo svoje veliko akademsko znanje iz matematike, nije samo obogatio znanjem bezbroj studenata, on je doslovno poklonio sebe, i prije, i za vrijeme, i nakon opsade i rata. Sada je poklonio sebe i nakon svog ovozemaljskog života, doslovno, jer je sahranjen u Sarajevu.

Prije svog odlaska na drugi svijet ostavio je za sobom još dragocjeniji poklon, svoje visoko obrazovane kćerke Alicu i Lejlu. Da li će se neki fakultet jednog dana zvati po njemu, možda nije toliko bitno, sve dok njegova kćerka Lejla dalje prenosi znanje na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu.