Od dolaska u informativnu službu 105. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine Agan je bio u ulozi novinara, fotografa i kamermana. U toku rata napisao je stotine izvještaja, snimio hiljade fotografija i stotine sati videomaterijala

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Čovjekova djela najvjerniji su odraz njegova života. Dok jedni bez ostavljenog traga provode dane, mjesece i godine, puštajući da im život prolazi u letargičnoj besposlici, drugi se trude da ti tragovi budu i ostanu što vidljiviji i što trajniji, bezrezervno vakufeći svoje vrijeme, znanje, trud i vlastita sredstva. Jedan od takvih dobrotvora, koji je uveliko doprinio očuvanju sjećanja na časnu borbu Armije Republike Bosne i Hercegovine jeste i ratni novinar Agan Skenderović. Pored novinarskog dijela posla, svojim fotoaparatom i kamerom Agan je zabilježio i od propadanja sačuvao na hiljade sada već antologijskih fotografija i snimaka, na taj način ostavljajući iza sebe foto i videozbirku koja predstavlja pravo kulturno-historijsko blago Bužima, Krajine, ali i Bosne i Hercegovine.

POVRATAK IZ ZAGREBA

Početak rata u Bosni i Hercegovini Agana je zatekao na privremenom radu u Zagrebu. “U Zagrebu smo se zatekli kad su krenula ratna dejstva od Slavonije i Kninske krajine, pa sve do situacije kad su avioni JNA raketirali Banske dvore u Zagrebu. Kad smo mi vidjeli da mnogi Bošnjaci odoše na ratišta širom Hrvatske, odlučili smo se vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Našli smo šofera koji je autobusom iz Velike Kladuše preko Karlovca stigao u Hrvatsku i nije se mogao vratiti. Uvjerili smo ga da nas vozi u Bosnu. Iz Zagreba smo krenuli u pravcu Bosanske Dubice. Kako je taj prijelaz već bio zatvoren od strane srpskih paravojnih formacija, produžili smo na Kostajnicu. Saznavši da ni tu ne možemo proći, krenuli smo u Slavonski Brod, gdje smo dočekali jutro. Malo se vozimo, pa barikada i zastoj. Čitavu noć smo stajali u koloni. Tu su nam rekli da ćemo ujutro u šest sati preći preko mosta.

U pripremi prelaska, oko pola šest ujutro, hrvatski vojnici ušli su u autobus i kazali nam da bježimo u okolne njive jer su imali dojavu da su se digli avioni JNA s namjerom da bombardiraju most na Savi. Izišli smo iz autobusa i sklonili se u neke kukuruze. Ubrzo je krenulo bombardiranje mosta. Rekli su nam da se moramo vratiti jer je srušen most. Produžili smo prema Gunji i Brčkom i tu smo prešli u Bosnu i Hercegovinu. Odatle smo nastavili preko Dervente, Prnjavora, Banje Luke, prema Bužimu. Nismo imali nikakvih patrola sve do naselja Blatina između Bosanskog Novog i Bosanske Krupe. Tu nas je u večernjim satima sačekala četnička patrola, potom izvela iz autobusa, postrojila i dugo pretresala i ispitivala. Jedva su nas pustili dalje. Put iz Zagreba do Bužima trajao je dva dana i noć. To je bilo sredinom aprila, tek nekoliko dana prije napada na Bosansku Krupu”, počinje svoju priču Agan Skenderović.

Nakon dolaska iz Hrvatske i početnog organiziranja teritorijalne odbrane u Bužimu, Agan je raspoređen u vojnu policiju. Međutim, kako se nije snašao u toj ulozi, ubrzo je prešao u Prvi odred kod rahmetli Muse, gdje je neko vrijeme bio u formaciji kod Hamde Dizdarevića, tadašnjeg komandira linije. Kraće vrijeme pred formiranje brigade bio je i sekretar Izetu Naniću, koji je tad bio načelnik Štaba Teritorijalne odbrane Bužim.

PRELAZAK U INFORMATIVNU SLUŽBU BRIGADE

Odmah po formiranju 105. brigade Armije RBiH 15. augusta 1992. godine u Bužimu je oformljena i informativna služba brigade, u kojoj je, pored Merime Ćurt, angažiran i Agan Skenderović. Prije toga, još od formiranja Glavnog kriznog štaba u Bužimu 4. aprila 1992. godine, osnovana je informativna služba mjesne zajednice s Nedžibom Vučeljem na čelu, koja je kasnije djelovala u okviru Zajednice mjesnih zajednica, a na koncu i općine Bužim.

“Nakon formiranja brigade, komandant Izet Nanić došao je kod Nedžiba i Merime i kazao im da treba osnovati informativnu službu u brigadi. Nakon te komandantove sugestije, Nedžib je odlučio ostati u informativnoj službi ZMZ-a, gdje je tokom cijelog rata radio na Glasu Bužima, a Merima je prešla u brigadu. Navečer je komandant poslao kurira po mene i tražio da se priključim toj službi. Znao je da ja imam fotoaparat, kameru, filmove, fotopapir i ostalo što je u samom startu bilo isuviše važno za pokretanje rada te službe. Onda nas je uputio da se javimo Ibrahimu Cincu, koji je bio zadužen za taj dio posla. Pošto je nova zgrada OŠ ‘Bužim’, u kojoj je tad bila komanda brigade, bila isuviše pretrpana, mi smo upućeni u staru školu, tako da je rad informativne službe startao iz zbornice stare škole.

Tu smo bili oko mjesec dana i nakon toga smo se s komandom brigade prebacili u Hotel ‘Radoč’. Bili smo u nadležnosti Abida Durakovića, koji je bio pomoćnik komandanta za moral, vjerska pitanja i informisanje. Pored Merime i mene, kasnije su nam se pridružili još neki novinari. Prvo je došao izvjesni Rasim iz Cazina, u vrijeme kad je krenula ‘Prva autonomija’. On je radio dnevne izvještaje, pisao ih na letke i slao po liniji. To su bile dnevne vijesti s terena koji je kontrolirala Armija RBiH. Poslije njega, iz Trećeg bataljona u informativnu službu došao je Meho Veladžić Hamza. Nakon pogibije Šeherzada Šarića, poslat nam je i Jasmin Šarić, koji je povučen iz saniteta u Čavi. Nakon što se prije toga znalo desiti da u borbama poginu dva ili tri brata, u drugoj polovini rata uvedeno je nepisano pravilo da se u slučaju pogibije jednog brata na sve načine pokuša s prvih borbenih linija povući drugog, pa i ostalu braću, ako ih je bilo više u brigadi. Kasnije je u informativnu službu stigao i Mustafa Mustafić, koji je bio zadužen za snimanje dženaza i do kraja rata je snimio više od 40 dženaza poginulim pripadnicima brigade”, prisjeća se Agan Skenderović.

Od dolaska u informativnu službu 105. brigade Agan je bio u ulozi novinara, fotografa i kamermana. U toku rata napisao je stotine izvještaja, snimio hiljade fotografija i stotine sati videomaterijala. Krajem 1993. godine imenovan je za načelnika informativne službe i na toj poziciji ostao do kraja rata. “Po mojim evidencijama, snimio sam 257 kaseta različitog videomaterijala. U prosjeku, svaka kaseta bila je dužine od oko 180 minuta, što je ukupno više od 770 sati. Također, sačuvao sam oko 2.400 fotografija. Najveći dio čine crno-bijele fotografije, mada je urađeno i oko 400-500 fotografija u boji. Za razliku od crno-bijelih, koje su razvijane u Bužimu, fotografije u boji razvijane su u Zagrebu, a filmove za izradu smo slali putem UNPROFOR-a. Te fotografije smo dobili nazad, ali negative filmova nismo nikad. To je velika šteta jer su te fotografije koje su došle uglavnom završile po privatnim adresama i sad ih je teško sve sakupiti, a riječ je o vrlo kvalitetnim fotografijama.”

IZRADA FOTOGRAFIJA U RATNIM UVJETIMA

Izrađivanje i razvijanje fotografija Agan je naučio još u osnovnoj školi, na fotosekciji kod nastavnika Nedžiba Vučelja. Dio opreme posjedovao je iz predratnog perioda, a dio je nabavio preko pripadnika UNPROFOR-a, koji su mu iz Zagreba donijeli fiksir i razvijač filmova. “U početku smo imali problema s nabavkom filmova. Materijal smo naručivali iz firme ‘Efka Color’ u Zagrebu, koja je između ostalog proizvodila filmove i fotopapir. Međutim, mi naručimo taj fotopapir, a unproforci nam donesu milu običnog papira za printanje. Kasnije sam s pomoćnikom komandanta Zijadom Nanićem išao na sastanak s pripadnicima UNPROFOR-a koji su bili iz Ukrajine. Oni su svaki mjesec išli kući i vraćali se nakon 15 dana.

Tad sam s njima dogovorio da nam donesu filmova. I zbilja, jedan od njih donio je film u okruglim metalnim kutijama debljine deset cm. Pitam ga: ‘Šta je to?’, a on mi kaže: ‘Ništa se ne sikiraj, unutra su filmovi ruske proizvodnje.’ I donio mi je tad četiri kutije. Kad sam došao u komandu, odem u mračnu komoru i otvorim, kad ono unutra 100 metara filma u rifuzi. To mi je moglo biti sve do kraja rata. Jedino mi je falilo kutija za čuvanje filmova koji nisu smjeli doći u kontakt sa svjetlošću. U takvim okolnostima nikad nisam mogao biti siguran da se film u tim kutijama neće osvijetliti. Uvijek sam morao u mraku namotavati metar filma na rolu i u što većoj tami ga stavljati u kutiju i u fotoaparat. Sve crno‑bijele fotografije sam za vrijeme rata izradio u Bužimu. Neke nisu baš ispale najboljeg kvaliteta zato što mi je manjkalo hemikalija”, objašnjava Agan Skenderović.

U jeku najžešćih ratnih dejstava Agan i njegovi saradnici odlazili su na prve linije fronta, gdje su fotografirali borce i starješine i snimali razne materijale. Po Aganovim riječima, njegove najbolje ratne fotografije one su iz porušenog Todorova, potom nakon oslobađanja Pećigrada, kada je zarobljena kompletna brigada tzv. Narodne odbrane Zapadna Bosna. U vrijeme “Februarske ofanzive” na Grmuško-srbljanskom platou Agan je uradio najbolje fotografije jedinice “Hamza”. Tu su i fotografije načinjene u vrijeme “Munje ‘93”, od Hercegovine, preko Kedića Glavice, Banjanske škole, Latinovca do Ćorkovače. Postoji i veliki broj fotografija iz oslobođene Velike Kladuše, Vrnograča i Crvarevca. Ipak su mu na prvom mjestu fotografije sa Spahića Glavice iz vremena “Februarske ofanzive”. “Pored svih situacija u kojima sam sudjelovao kao fotograf ili kamerman, posebno mi je bila zanimljiva situacija sa saradnikom Mehom, kad smo prvi put dobili jednu malu kameru ‘Sony’, s trakom od osam milimetara.

Tad sam prvi put vidio kameru s okularom u boji. I sad Meho Veladžić me pita da mu objasnim kako radi i ja mu pokažem i objasnim sve detalje. Kad ujutro eto ti njega kod mene. Kaže: ‘Meni je ovdje u komandi dosadno. Daj mi tu kameru, da odem malo na liniju da snimim šta.’ I ja mu spakujem kameru. Naišao neki kamion, uskočio Meho u njega i otišao na liniju s novom kamerom. Mislim da je otišao s ‘Hamzama’ ili ‘Gazijama’ na liniju, jer su se tad odvijale neke borbe na ‘Prvoj autonomiji’. Kad eto ti njega navečer, ide sav shrvan. Pitam ga: ‘Jesi li šta snimao?’ Kaže: ‘Joj, Agane, jesam, ali sam zeznuo stvar.’ Pitam: ‘Šta je, Meho, da nisi zaboravio upaliti kameru?’ Kad je on izvadio kameru, a ona sva u komadima. Kaže: ‘Ja provirio iza ćoška, kad neprijateljski borac zapuca i pravo u kameru.’ Išao on na prvu liniju i snimao direktnu borbu. Kasnije smo naručili novu, isto osmicu, ali još manju. I tu je ponovo dužio Meho, nosio ju je do kraja rata snimajući sve i svašta”, priča nam Agan.

OSNIVANJE MUZEJA 505 I ČUVANJE RATNE GRAĐE

Nakon što je 28. marta 1993. godine stigla naredba Generalštaba Armije RBiH za formiranje i prikupljanje arhivske građe, u svim brigadama u Bužimu već je 4. aprila 1993. godine otvorena Muzej soba s velikim brojem dokumenata, fotografija i ratnih eksponata. Ključna osoba koja je radila na pripremi i opremanju bio je upravo Agan Skenderović. “Svečano otvorenje Muzej sobe desilo se 4. aprila 1993, na godišnjicu osnivanja Glavnog kriznog štaba u Bužimu. Muzej je bio smješten u prizemlju privatne kuće pored samog Hotela ‘Radoč’. Do kraja rata u Muzej su deponovane brojne fotografije, naoružanje i ostala vrijedna građa i eksponati. Kad je stao rat, određeno vrijeme niko nije htio preuzeti Muzej sobu 505, a meni je bilo žao da to sve napustim i ostavim bez garancije da će neko nastaviti voditi brigu o tome. Onda je komandant brigade Sead Jusić donio naredbu da udruženje RVI preuzme brigu o Muzeju, što i danas rade. Tad su u Muzej sobi 505 bili ostali negativi filmova. Nakon nekog vremena, kad sam vidio da se ništa ne radi da se sve kvalitetno zaštiti, da se ne izrađuju postojeći negativi, većinu filmova sam uzeo natrag i prebacio ih na CD-ove i eksterni hard disk. Tako da sam uspio više od 90 posto toga sačuvati.”

Po Aganovim riječima, značajnu ulogu u opremanju Muzej sobe kroz izradu postavke portreta boraca i starješina, kao i uređenju fotografija svih poginulih dala su i dvojica nastavnika likovne kulture Alaga Isaković i Jule Muratović. “U toku rata većina nastavnika bila je angažirana na utvrđivanju linija. Igrom slučaja, dok sam ja radio na uređivanju Muzej sobe, Alaga i Jule su ispred komande čekali prijevoz da idu na liniju kopati rovove. Kad sam ih ugledao, vratio sam se u komandantovu kancelariju. Rekao sam mu da mi baš njih dvojica trebaju kako bih stigao završiti Muzej sobu do datuma kad je planirano otvaranje. Komandant mi je rekao da ih dovedem i za pet minuta smo dogovorili šta treba raditi. Tako su nastali svi oni portreti u olovci koje je uradio rahmetli Alaga, a sve natpise ispod slika poginulih boraca uradio je rahmetli Jule. I danas su te iste slike u Muzej sobi”, ističe Agan Skenderović.

APEL ZA POMOĆ

Dio ratnih fotografija Agan je uspio pretočiti u autorsku knjigu Fotomonografija 505, koja je objavljena 2008. godine. Agan tvrdi da zbirka fotografija 505. brigade ARBiH predstavlja veliko blago i triput je obimnija od zbirke koju posjeduje fotograf 5. korpusa ARBiH Elmo Arnautović. “Najveći problem fotografske građe 505. jeste taj što fotografije još nisu kvalitetno obrađene u smislu njihovog opisa, kad i gdje su nastale. Ne uradi li se to ubrzo, postoji opasnost da smrću učesnika rata i ljudi koji su poznavali osobe na fotografijama trajno nestanu vrijedne informacije koje fotografije čuvaju. Problem je i s kasetama koje su raznesene na sve strane i teško će ih ikad više biti moguće kompletirati. To je rezultat odsustva sistemske brige o arhivskom materijalu iz rata”, s velikom zabrinutošću kazuje Agan Skenderović, koji još ponešto radi na očuvanju ratnih fotografija.

“Skoro sam kod kuće našao još 15 ratnih filmova i, dok je trajala ova izolacija, sve sam ih uspio digitalizirati. Napravio sam eksperiment s kutijom od cipela, sijalicom i fotoaparatom i u ‘Fotoshopu’ ih prebacivao iz dijanegativa u pozitiv. Ima tu dosta novih fotografija. Na deset filmova su potpuno nove fotografije koje su do sada bile totalno nepoznate javnosti. Recimo, imaju fotografije od svih vojnika iz dva voda iz Lubarde i Varoške Rijeke, koje sam slikao za vojne knjižice. Kad je za to čuo Elvir Dudević iz Austrije, veliki sakupljač ratne građe i eksponata, kupio mi je novi skener koji će mi pomoći u daljem radu na zaštiti i očuvanju građe koju posjedujem.”

Zahvaljujući Aganovom fotoaparatu, danas su sačuvane mnoge vrijedne fotografije boraca ARBiH, starješina i običnih građana. Pored fotografija starješina 505. brigade i 5. korpusa Armije Republike BiH, poput Izeta Nanića, Atifa Dudakovića, Ramiza Drekovića, Senada Šarganovića, Zijada Nanića, Asima Bajrektarevića i mnogih drugih, Agan je posebno ponosan i na desetke fotografija i albuma urađenih u vrijeme posjete Bužimu nekih od najznačajnijih bosanskohercegovačkih ličnosti, od Alije Izetbegovića i Rasima Delića, preko Harisa Silajdžića, reisul-uleme Mustafe ef. Cerića, Abdulaha Sidrana, Dine Merlina i mnogih, mnogih drugih.

Fotografiranje događaja i ličnosti iz društvenog života Bužima i okoline Agan je nastavio i nakon rata, sve do današnjih dana, stalno ostavljajući trag kulturnog i društvenog bitisanja u zajednici u kojoj je rođen prije 52 godine.