Umjesto odgovora i nastavka polemike s Irinom Lovrić u sedmičniku “Stav”, bosanskohercegovački književnik Abdulah Sidran zaputio se direktno u samo srce Evropske unije, gdje je dobio kompromitirajuća saznanja i službene dokumente o statusu “zvizdačice” i “zaštićene prijaviteljice korupcije”

Nakon što sam u ovoj reviji (Stav, 2. februara 2017. godine) i nešto kasnije u intervjuu dvotjedniku Start (474, 4. aprila 2017. godine) objelodanio i raskrinkao prevarantsku djelatnost tzv. “zaštićenog prijavitelja korupcije” građanke Irine Lovrić, ista je intenzivirala svoj obmanjivački rad (na svojoj zatvorenoj stranici na Facebooku) ponovnim objavljivanjem serije teških laži i kleveta o meni i mojoj porodici.

Svjesna da je u cijelosti izgubila kredibilitet i da joj se naivni publikum sveo na samu socijalnu marginu, počela je objavljivati i stare, već objavljenje tekstiće, izjave i fotose, s nadom da će jedna vrsta “dokumenata” osobito snažno djelovati: fotografija kućnih fascikli među čijim se koricama navodno nalaze IZVJEŠTAJI koje ona šalje Evropskoj uniji u Bruxellesu. Cilj tih mutnih radnji jasan je: kod neukog čitalaštva i ponekog činovnika državnih organa proizvesti dojam da ona s institucijama Evropske unije i njenog Parlamenta održava stalne veze, da je u tom smislu od nekih bruxelleških institucija dobila neka ovlaštenja, instrukcije, zadatke – koje, eto, redovito izvršava podnošenjem nekakvih IZVJEŠTAJA, broj taj i taj, i tome slično.

1) Jasno je da prva fotografija, nastala na uličnom stepeništu u blizini zgrade Parlamenta EU u Bruxellesu, nema nikakav značaj bitniji od porodične turističke fotografije. Ali se neki efekt postiže, slično onome koji je postigao jedan od najomraženijih novinara-urednika TV BiH (zvaše li se Smiljko Šagolj ?) onda kad je krivotvorio izvještaj iz Berlina uoči pada Berlinskog zida, fotografirajući se ispod zida u naselju Ciglane u Sarajevu. Ispisana poruka: “Bruxelles imam ti svašta za pričati…” – očigledno nije ni namijenjena Bruxellesu, nego ovamo, nekim konkretnim sarajevskim ljudima koji bi mogli pomrsiti konce njene hohštaplerske mreže.

2) Ovakvih falsifikata službene fascikle dotična je objavila desetak, s različitim stepenom efekta. Postojale su, pa ih je pobrisala, i fascikle s potpisom u tri reda, gdje je u svakom od njih navedena neka od njenih “titula”.

3) Više je puta objavljivala sve te navodno važne fascikle – skupljene na gomilu! To bi moralo djelovati impresivno. Pa ko povjeruje, dobro je, ko se prepadne – još bolje. To što ni jedna jedina fotografirana fascikla u tom obliku nije vidjela ni poštansku stanicu u Novom Sarajevu, a kamoli Bruxelles i Parlament EU ne ometa gospođicu u izvođenju prevarantskih radova upakiranih u nepostojeću humanitarnu djelatnost.

4) Osnovni cilj ipak je obavljen. Stvoriti iluziju da dotična ima neke specijalne veze s institucijama EU i da, u tom smislu, uživa njihovu zaštitu. U ovo posljednje – da ona ima neku vrstu zaštite u institucijama EU – povjerovali su ovdje, nažalost, i neki državni funkcioneri, ustručavajući se, ili čak odbijajući da procesuiraju sve njene prestupe, prekršaje i eventualna krivična djela.

Odlučio sam napisati, odem u Bruxelles, zamolim za razgovor i lično uručim jedno pisamce najvažnijim osobama u organima EU i njenog Parlamenta, zaduženim za probleme prijema BiH u EU i svakodnevno praćenje političkih, kulturnih i drugih zbivanja u njoj. To su: Cristian Dan Preda, stalni izvještač Evropskog parlamenta za BiH (autor Rezolucija EP o napretku u BiH) i član Komiteta za vanjske poslove EP, Tonino Picula, predsjedavajući delegacije Evropskog parlamenta za odnose s BiH i Kosovom. Posrećilo se da posjedim i u uredu Jasenka Selimovića, člana Evropskog parlamenta iz švedske Liberalne stranke, a u EP političke grupacije ALDE –  Savez liberala i demokrata Evrope predsjedavajući (kopredsjedavajući s g. Jozom Radošem Grupe prijatelja Bosne i Hercegovine u Evropskom parlamentu.) On je pozorišni režiser i negdašnji direktor teatra u Göteborgu. Pobrojati sve funkcije i zaduženja pomenutih osoba nije izvodivo, ali je važno uočiti činjenicu da se radi o predstavnicima najvećih i najsnažnijih političkih grupacija u Evropi.

Tema kojom se bavi ovaj tekst ne dopušta reportažno i književno opisivanje srdačnosti s kojom su me u svojim uredima primila pomenuta gospoda. Petnaestak dana kasnije, nakon razgovora s g. Toninom Piculom (razgovor bio predviđen na 30 minuta 1. juna 2017. godine, u 16h, a trajao cio sat i još toliko!), do Sarajeva je došao glas o čuđenju nastalom među službenicima tamošnje administracije. Takav slučaj ne pamte.

Kod gospodina Prede i gospodina Picule ostavio sam pisamce i spokojno krenuo za Sarajevo, odmah sutradan, direktnim letom Bruxelles – Sarajevo, u petak, 2. juna 2017. Ubrzo su mi iz Bruxellesa, iz ureda uvaženih evropskih parlamentaraca, stigli odgovori na pitanja koja sam postavio ne u svojstvu književnika, filmskog pisca i akademika nego u svojstvu građanina Sarajeva i državljanina BiH.

Većina današnjih naših ljudi čita i razumije engleski jezik, ali ne mogu odoljeti potrebi da iz gornjeg pisma izdvojim jedan fragment u mom, kućnom, laičkom prijevodu:

“Gospodin Preda nikada se nije sreo ni upoznao s gospođom Lovrić niti joj je ikada dao zadatak da izvještava o korupciji u Bosni i Hercegovini.”

Da li još nekome treba dokazivati da je gospođica Lovrić jedan opasni manipulator i da se ni jedna moja tvrdnja izrečena o njoj ničim ne može osporiti?

Nikakve njene fascikle i poruke Bruxellesu ne vrijede ni trunku više od stotina i hiljada poruka, e‑mailova i pisama koje u administraciju EU stižu svakodnevno. Njihova učestalost, nedostatak argumentacije i pravna nevaljalost u svakoj ozbiljnoj i masivnoj administraciji brzo rezultiraju komandom programerima da sve pošiljke takvih kverulanata automatski idu u rubriku s nacrtanom korpom za smeće.